Njemački pravnik Karl Schmidt napisao je remek-djelo političke literature pod naslovom „Politička teologija“, u kome je izložio zloglasnu definiciju suverena kao „onog ko odlučuje o vanrednom stanju“. Kao što svi znamo, vanredno stanje je ono u kome je suspendovan ustavni poredak zemlje. Još kao student, smatrao sam to za puku besmislicu čiji je očit cilj da da neku logiku autokratskim sistemima.

Međutim, živeći u društvu koje je već trideset+ godina u permanentnom vanrednom stanju, revidirao sam ocjenu – sada mi pitanje glasi: kako je moguće da se vanredno stanje tako dugo održava? To je moguće na osnovu jednog specifičnog kvazireligijskog utemeljenja političkih stavova i politika, čiji je lajtmotiv čekanje novog Poretka., piše portal Buka.

1.

U pitanju je sekularna izvedba semitsko-hrišćanskog mita o „Spasu“: dolazi neki Izbavitelj, koji će nakon nekog prelomnog istorijskog događaja (Apokalipsa), pobijediti Antihrista, izbaviti nas muka i uspostaviti hiljadugodišnje Carstvo. Lako je prepoznati ovu priču u našoj političkoj stvarnosti. Prevedeno na sekularnu terminologiju „Izbavitelj“ je Putin, „prelomni događaj“ je „rat u Ukrajini“ ili čak apokaliptični scenario nuklearne kataklizme, a „Carstvo“ je „Novi svjetski poredak“ koji je najavio Putin. 

S obzirom da se Putin već dvije godine zaglavio u blatu Ukrajine i ne pokazuje naznake da će se u skorije vrijeme iskobeljati iz tog blata, ovih dana nam je ponuđena blaža verzija ove naracije: „Izbavitelj“ je Tramp, „prelomni događaj“ su Izbori u SAD, a „Spas“ je očekivana promjena američke politike prema Srbima.  

Ova psihologija objašnjava inače teško objašnjivu upornost u ludosti naše politike, koja već trideset godina iznova i iznova doživljava poraze, ali uporno istrajava u svojoj ludosti, ne pokazujući nikakvu namjeru da se preispita i revidira. Radi gluposti, pričaj još veće gluposti, i čekaj da Putin/Tramp pobijede. I tako se naša „politika“ svodi na vječno čekanje Izbavitelja i Spasa. Mi nikako da shvatimo da je sintagma „Rusi dolaze“ puki aforizam, šala, a ne politički program.

2.

Na prvi pogled, pitanje glasi: kako je moguće da ove idiotarije za malu djecu uopšte piju vode? Zato što su one, iako izmaštane, ipak „fenomenološki“ tačne – kako je Jung jednom prilikom objasnio: "To što Bog ne postoji de facto, ništa ne znači. Ta ideja proizvodi efekte kao da postoji." Premda ni Putin ni putinistička imperija ne postoje na način kako su ih naše „patriote“ izmaštali, te fiksideje proizvode stvarne efekte u našoj političkoj realnosti. Sve do mjere da blesavi govornici ispred Boske u mističnom delirijumu žale što Putin nije dobacio do Pariza.

3.

No, još važnije pitanje je šta je funkcija ovih besmislica, i to je i poenta cijele priče. Radi se o onom što je Erih From nazvao „efektom oslobađanja od odgovornosti“. Ovakvim kvaziteološkim narativima odgovornost se uvijek depersonalizuje i podiže na nivo kolektiviteta, ili čak istorije. Frapantna neodgovornost prema stvarnim posljedicama političkih odluka, koju demonstriraju naše političke elite od Miloševića pa naovamo, moguća je usljed „oslobađajućeg“ efekta ovakve političke teologije: nevažno je kako prolazimo u ovom, tj. stvarnom svijetu, naše vrijeme dolazi nakon Preloma.

Sve muke, žrtve i patnje irelevantne su sa stanovišta budućeg Carstva. To što su Srbi možda i najsiromašnija nacija Evrope, što je iseljavanje sa ovih prostora poprimilo razmjere upravo biblijskog egzodusa itd., samo su prolazne patnje „Nebeskog naroda“, čije vrijeme dolazi nakon Preloma. Strast sa kojom se naši putinisti lože na mogućnost da spasitelj Putin baci bombu i spali svijet najbolja je ilustracija toga: koga briga za ovaj svijet kada poslije bombe dolazi Novi poredak i naše doba. 

Na isti način ova metafizika oslobađa i odgovornosti za zločine: šta god da se radi čini se u ime „višeg“ cilja – budućeg Carstva. Spaljivanje vještica („izdajnika“ u sekularnoj verziji), masakriranje nevjernika i slične prakse mogući su usljed apsolutnog neobaziranja na ljudska prava čovjeka: ovi fanatici sebe vide odgovornim prema čovjeku kao generičkom pojmu – „čovječanstvu“, i njegovom „Spasu“, a ne prema takvim pukim trivijalnostima kakva je neki konkretni čovjek. 

4.

Zato je i dehumanizacija protivnika tipična pratilja ove poremećenosti: protivnici se ne doživljavaju kao puki politički protivnici, već kao sami antihristi, čije je cjelokupno biće „zlo“. Kako je Adorno jednom prilikom rekao: „U Aušvicu nisu ubijana ljudska bića, već 'primjerci' jedne klase ne-bića.“ Kada klasifikujete čitave narode, kulture i civilizacije kao manifestaciju zla, onda možete sa mirnom savješću da ih ubijate.

Karakterističan novi primjer su narativi o „nacizmu“ Ukrajinaca: po ovoj logici, Putin ne ubija Ukrajince, dakle ljudska bića, već „naciste“. Zapitajmo se na trenutak kako je moguće da se tako očita besmislica kakva je „nacizam“ Ukrajinaca tako lako prihvata kod naših fanatika?

Objašnjenje je prozaično: ovakve sumanute metafizike po definiciji uključuju figuru zla – Sotonu, čiju ulogu u našoj izvedbi ove priče igraju SAD i mrski Zapad, a Ukrajinci su samo zabludjele legije u službi Antihrista. Putinov Raspućin Aleksandar Dugin eksplicite je upotrijebio tu sliku objasnivši rat riječima: “ovo nije rat – već geopolitički egzorcizam. Rusija istjeruje đavola iz Ukrajine”.

Šta je žrtva stotina hiljada Ukrajinaca i Rusa u odnosu na pobjedu nad samim Antihristom?

Inače, što je baš zanimljivo, staljinisti su bili šampioni ove fore. U po mnogo čemu genijalnoj knjizi „Povijest i klasna svijest“, Lukač je oslobodio Staljina odgovornosti prema ljudima i zadao mu odgovornost prema istorijskoj misiji: povijesni zadatak planetarne Revolucije i uspostave hiljadugodišnjeg Carstva komunizma vodi preko diktature. Milioni Rusa u gulagu tričava su cijena za pobjedu nad Antihristom – u ovom slučaju kapitalizmom; i uspostavu Carstva izabranog naroda – u ovom slučaju Proletarijata.

Porobljavanje Čeha, Slovaka, Mađara, Poljaka i drugih zapravo je u njihovu korist: svi oni u ovom svijetu pate pod sovjetskom čizmom, ali to je u suštini u njihovu korist, jer će nakon pobjede planetarne Revolucije i sloma kapitalističkog antihrista dobiti satisfakciju. Bertrand Rasel je lucidno primijetio: zašto se komunisti i hrišćani toliko mrze? - zato što se bore za monopol nad istim psihološkim motivom – teologijom Spasa.

5.

Zašto se ovakve fantazije tako uspješno primaju kod nas? Niče je ponudio uvjerljivo objašnjenje formulacijom „moral robova“: „Ko teži 'Višem svijetu' – onaj ko je nezadovoljen u stvarnom svijetu.“ On je to opisao poentiranim terminom „ressentiment“: mržnja uzrokovana zbog nemoći. Resentiman je stav „moralne“ nadmoći u situaciji faktičke inferiornosti.

„Volja-za-moć-nemoćnih“: mi gubimo, ali smo zato moralno ispravni i čisti – oni pobjeđuju ali su dekadentni, „pederi“, zli, pokvareni itd. Zato će biti kažnjeni putinističkim Prelomom svjetskog poretka. „Propast Zapada“ o kojoj maštaju srBske „patriote“ samo je sekularna izvedba Matejeve seljačke fore iz jevanđelja: „Lakše će proći kamila kroz iglene uši nego bogat u Carstvo nebesko“. 

Naš animozitet prema Zapadu, koji je nakon raspada Jugoslavije uspješno odgajan kao nacionalni narativ, rezultat je takvog iracionalnog i u suštini infantilnog refleksa zbog poraza koje trideset godina konstantno doživljavamo u sukobu sa moćnijim i boljim protivnikom.

Umjesto da se zapitamo šta to zapadne države čini tako uspješnim i jakim - te pokušamo naučiti i primijeniti isto, mi se zadovoljavamo dječijim objašnjenjima tipa „usud istorije“, metafizika dobro/zlo i sličnim bajkama. S obzirom da ne možemo sagledati uzroke poraza, logično je – ne možemo ni iskoračiti iz gubitničke spirale.

Zato nam ne preostaje ništa drugo do da uporno ponavljamo lazarevsku patetiku: „Ti si dobio svoju bitku, ja sam dobio svoju.“ No, u stvarnosti, Lazar nije dobio nikakvu bitku – naprotiv, on je luzer koji je izgubio i bitku, i glavu, i zemlju. Ali kvaziteološka „reinterpretacija“ omogućava da se poraz u stvarnoj istoriji „istumači“ kao pobjeda u fiktivnoj borbi dobra i zla. Nedavno me je jedan moj nekada pametni prijatelj, koji je u međuvremenu izgubio razum i postao zagovornik putinističkih autokratija, sasvim ozbiljno ubjeđivao, ni manje ni više do: „Srbija je pobijedila u ratovima 90-tih“. 

6.

Politika utemeljena na iracionalnim motivacijama po definiciji mora biti iracionalna. Samo naoko djeluje kao nesretna istorijska okolnost da je skupina fanatika uzurpirala naše institucije i uporno provodi svoja jurišanja na političke vjetrenjače. Zapravo, radi se o logici stvari i zakonomjernosti. Cijena ovih budalesanja je jasna. Dok god ne izvučemo pouke iz svojih poraza – stvarne pouke iz stvarnih istorijskih događaja, a ne izmaštanih fikcija, mi ćemo nastaviti da tumaramo kroz nizove poraza.

Kada i putinistička i Tramp iluzija iznevjere, ne treba sumnjati da će naši fanatici potražiti novog imaginarnog Izbavitelja – vjerovatno negdje u dalekoj Aziji, od koga će očekivati da slomi američkog Antihrista i Spas. No Izbavitelji koje budemo čekali neće doći, kao što nisu dolazili ni do sada, a narativi koje budemo smišljali da pred sobom opravdamo vlastiti neuspjeh biće jednako jadni kao i do sada što su bili. Svima drugima sem nas biće predmet za podsmijeh i stid.