Piše: dr. sc. NERMIN TURSIĆ

U posljednjih petnaestak godina dijaloški najfrekventniji pojam koji je obilježio BH političku scenu jeste „odcjepljenje ili secesija“. Skoro pa svakodnevno se može čuti od strane političkih predstavnika vlasti „rs-a“, i to, kao uslov koji proizilazi zbog ugroženosti „nacionalnih“ (čitaj etničkih), entitetskih i drugih interesa. Paradoks je u tome što predstavnici vlasti „rs-a“ ocjenjuju da ugroženost dolazi, ni manje niti više, nego od strane vlastitih sugrađana ili pak međunarodne zajednice. U tim izjavama ili nastupima jasno prednjači predsjednik BH entiteta, g-din Milorad Dodik. To je ujedno i njegova formula preko koje se skoro pa dvije decenije uspijeva održati u fokusu entitetske, državne, pa i međunarodne javnosti (a time i na vlasti). Tačnije, njena koezistetnost traje od maja mjeseca 2006. godine, kada je prvi put javno najavio izdvajanje “rs“ iz sastava Bosne i Hercegovine, i to, kroz afirmaciju prava naroda na samoopredjeljenje i odcjepljenje koje bi se realizovalo održavanjem entitetskog referenduma.

Od tog perioda, pa do danas, neprestano je koristio različite motive za pozivanja na referendum i secesiju BH entiteta “rs”. Oni se mogu podijelit u dvije kategorije, i to: motivi koji proističu iz sfere unutrašnjeg domena politike i motivi koji proističu iz domena vanjske politike (praćene raznim zbivanjima unutar međunarodne zajednice).

Kada je u pitanju prvospomenuta ketegorija, motiv ili opravdanje za pokretanje entitetske secesije iznalazio je u navodnom pokušaju uništavanja ustavnog i političkog sistema „rs-a“ od strane „političkih vlasti iz Sarajeva i njihovom kontinuiranom isticanju da 'rs' ne treba da postoji, je genocidna tvorevina“. Pored takvog (sada već općeg secesionističkog narativa), dosadašnju prijetnju odcjepljenjem entiteta je vezivao i za određene procese. Naime, svojevremeno je tvrdio da će se ona desiti: ukoliko se obustavi istraga Tužilaštva BiH u slučaju “Dobrovoljačka”, ukoliko se usvoji Odluka Ustavnog sud BiH o zabrani obilježavanja 9. januara kao dana “rs“, ukoliko se nametne Odluka zakona o zabrani negiranja ratnih zločina od strane Visokog predstavnika u BiH, g-din Valentina Inzka, dok u posljednje vrijeme ultimatum za secesiju vezuje za održavanje “podređenog” statusa “rs” unutar države Bosne i Hercegovine i nastavak „rušenja“ Dejtonskog mirovnog sporazuma od strane “bošnjačkih” političara i stranih ambasada. Trenutna crvena linija secesije je pomjerena na eventualno nametanje zakona o državnoj imovini od strane Visokog predstavnika u BiH, g-din Christiana Schmidta, kao i na usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici od strane Generalne skupštine UN-a (uz gnusan izgovor “da Srbi ne mogu živjeti u istoj državi sa muslimanima”).

Osim domaćih, kao motiv za pozivanje na entitetsku secesiju koristio je i međunarodne okolnosti, kao što je slučaj sa održavanjem referenduma u Crnoj Gori, proglašenjem nezavisnosti Kosova, održavanjem referenduma u Škotskoj, održavanjem neustavnog referenduma u Kataloniji, i separatističkog referenduma na Krimu. Što više, sve njih je dovodio je u neposrednu vezu sa “rs”, tvrdeći, da će ovaj BH entitet krenuti istim pravnim putem.

U skladu sa tim, stalno ističe da je “rs” “nedvojbeno država srpskog naroda” i najavljuje nestanak države Bosne i Hercegovine. U svom napadačkom činu, kvalificira Bosnu  i Hercegovinu kao protektorat, koloniju, pa čak i “hibridom koji ne funkcionira”. Taj narativ mu omogućuje da još uvijek živi u domenu vlastite geografske halucinacije kroz otvoreno zalaganje za koncept ostvarenja “Srpskog sveta“ kao ideje nove “Velike Srbije” (koja bi uz “rs” obuhvatila Kosovo i Crnu Goru).

Uprkos činjenici da do danas nije ništa praktično poduzeo po osnovu iznesenih prijetnji o secesiji, ne smije se zanemariti važnost i snaga njegovih riječi (jer od riječi sve i počinje), kao što se ne smiju zanemariti niti izjave da ima dugoročnu viziju kako to ostvariti.

Iako svi navedeni motivi za secesiju nisu utemeljeni u domaćem ustavnom pravu, kao što nisu utemeljena niti u internacionalno ozakonjenom pravu, ipak ima svoju svrhu. Oni više služe da bi se ovakve politike održale u životu, ali i da se iznalaze politička savezništva (bilo da ih prećutno podržavaju ili im se javno suprotstavljaju). U suštini ishod je isti. Odnos se zasniva na reciprocitetu i služi za homogenizaciju etnija. Takav primjer je uzajamna podrška između g-dina Milorada Dodika i g-dina Dragana Ćovića. Dok drugopomenuti vlastitom politikom zasnovanom na državnom nivou podržava određene aktivnosti usmjerene na realizaciji i zaštiti „srpskih nacionalnih“ interesa u Bosni i Hercegovini (a zanemaruje položaj BH Hrvata u BH entitetu „rs“), reciprocitetna podrška g-dina Dodika se očituje u pokušaju izmjene Izbornog zakona BiH i uvođenje načela tzv. legitimnog predstavljanja, formiranjem treće izborne jedinice kao zadovoljenja ključnog “hrvatskog” interesa u Bosni i Hercegovini. Nema dileme da će takvo savezništvo još potrajati, jer, osim što je vezano nacionalnim (etničkim) interesima, ono kao takvo je podržano iz susjednih političkih centara moći, Beograda i Zagreba.

S druge strane “probosanske” političke stranke se nastoje suprotstaviti etnopolitičkom konceptu suprotstavljajući mu građanski model organiziranja države i društva.

Međutim, tu se postavlja temeljno pitanje: sa kojim političkim kapacitetom nastupaju i na koji način? Primjetno je da u ovom trenutku osim narativnog dijela “probosanske“ stranke (pozicione i opozicione) nisu pokazale snagu za realizaciju takvog političkog projekta. Nedostaje im definisan politički cilj kao integrirajući faktor. On bi trebao da bude zajednički pogled na izgradnju Bosne i Hercegovine kao demokratske pravne države sa građanskim uređenjem, u kojem bi fokus političkog interesovanja bio pojedinac kao nosilac prava i obaveza (a ne etno-kolektivitet).

Međutim, u ovom trenutku nisu pronašli najmanji zajednički sadržalac koji bi ih učinio uobličenom političkom snagom koja bi se mogla suprotstavi etnonacionalističkim politikama.

Štaviše, pomalo naivno upadaju u narativ njima suprotstavljenih politika, pa nerijetko vrše replikaciju istih. Takvih primjera je mnogo, a posebno se neki mogu izdovojiti. Prije svega to je (oslabljeni, ali prisutni) politički sukob sa određenim predstavnicima međunarodne zajednice u BiH, kao i sukob sa Visokim predstavnikom u BiH, zatim, političko osporavanje rada pravosudnih institucija i njihovih presuda, a interesantan je i pokušaj “svebošnjačkog” okupljanja po uzoru na “svesrpsko saboravanje”.

U krajnjoj domeni se postavlja pitanje šta sve to znači, a posebno ovo treće? U traženju odgovora trebala bi da posluži izjava jednog od najvećih neprijatelja državnog suvereniteta BiH, srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, koji širokogrudo nudi da bude finansijski pokrovitelj jednog takvog okupljanja. A zašto bi bio? Iz razloga, što djeluje u skladu sa principima Memoranduma II. Prema istim trebalo bi sve činiti da se zatre sve što je državno i sve što je bosansko. U skladu s tim ciljem je i ponuđena pomoć. Ona bi trebala da kod bošnjačkih zvaničnika podrži politika čiji je fokus usmjeren na etniju (kao neprepoznatljivu kategoriju ozakonjenog intenacionalnog prava) i umanji ili njome zamijeni politika zasnovana na državi BiH (kao osnovnom subjektu međudržavnog prava i internacionalnih odnosa). Ovdje treba napomenuti da se interes naroda štiti interesom države. O tome nas uče mnogobrojni povijesni, ali današnji primjeri (kakvi su palestinski, kurdski, kašmirski i sl). Zbog toga sve prodržavne i probosanske političke snage ne bi smjele da prave fundamentalne političke pogreške. 

Drugi prepoznatljiv problem kod političkih partija u Bosni i Hercegovini se ogleda u sve manjoj formi pluralizma mišljenja koje treba da služi kao osnovno načelo demokratskog djelovanja. Umjesto toga, primjetno je uvođenje forme tzv. “tuđmanizma”. Ista se očituje u principu: svi oni koji razmišljaju različito od “vođe” se kvalifikuju kao neprijatelji sistema i naroda. Na taj način se vrši deintelektualizacija stranačkih struktura i redukcija osnovnog naprednog promišljanja, jer se kod slobodnopromišljajućih kadrova instalira kategorija straha od stranačkog ili narodnog ostracizma. Primjeri takvog unutarstranačkog djelovanja su mnogobrojni i opće su prepoznatljivi.

Također, kao veliki problem unutar ovih politika može se prepoznati i nedefiniranje granice stranačkog dometa i državnog interesa. Naime, recidiv prošlih vremena uobličen u sentenci: “partija iznad svega” (iznad države i društva) je itekako prisutan. Njima su državne politike limitirane stranačkim interesima, dok su međusobno suprotstavljene u svim onim aktivnostima koje bi mogle donijeti izbornu korist drugim političkim subjektima. U takvim okolnostima nerijetko čine sve kako bi se spriječio takav ishod, pa često i po cijenu pozitivnog nacionalnog/državnog uticaja.

Rješenje za prevazilaženje ovakvog stanja se nalazi u formuli u kojoj bi sve “probosanske” političke snage imale zajednički strateški program koji se ogleda u izgradnji pravne i građanske države Bosne i Hercegovine, i to, sa jakom demokratskom i institucionalnom strukturom vlasti. U toj strategiji bi trebali da se prave široki savezi sa cjelokupnim demokratskim svijetom, kako bi se postojeći etnonacionalni poredak zamijenio građanskim.

U slučaju izgradnje modernog demokratskog poretka, između ostalog bi se završila i era “etničkih“ koalicija, koje su se do sada uglavnom pokazale kao nestabilne, ucjenjivačke i vrlo često sa “antidržavnim“ pristupima (jer iste ne mogu braniti državni interes koji je u ovakvim okolnostima vrlo često u suprotnosti sa entiteskim ili etničkim interesima). Njihovo mjesto bi zamijenile ideološke ili programske koalicije, što bi garantiralo demokratsku budućnost države.

Takvi ciljevi jesu veliki. S toga se za njih treba istinski zalagati, jer postojanje pravne države istovremeno znači i odsustvo svakog oblika diskriminacije. Jednostavno, to je u kauzalnoj vezi. Koliko bude pravne, toliko će biti i stvarne države.