Piše: Đuro KOZAR (Oslobođenje)

Kad su 1996. godine u Haškom tribunalu počela suđenja pripadnicima vojske i policije Republike Srpske, optuženim za genocid nad Bošnjacima iz Srebrenice, malo tko je mislio da će biti pokajnika koji će priznati krivicu i kao svjedoci tužiteljstva teretiti svoje kolege, ali se i to dogodilo. Naravno, optužene su najviše teretile preživjele žrtve ili njihova rodbina, tužiteljstvo je predočilo više dokumenata i nalaza vještaka, ali su priznanja izravnih sudionika nerijetko bila odlučujuća za dokazivanje da je bio plan sistematskog istrebljenja srebreničkih Bošnjaka. Tribunalova sudska vijeća su zbog toga osudila ukupno 47 optuženih osoba na više od 700 godina zatvora, a izrečene su i četiri doživotne kazne robije. Kad su u više postupaka optuženi svjedočili protiv onih s kojima su u ratu bili u istom stroju, onda je tužiteljima bilo lakše obrazlagati navode iz optužnice, a braniteljima se time umnogome kvario plan obrane i oni su tada obično ostajali bez teksta. Izgleda da je kod oficira Momira Nikolića i Dragana Obrenovića, te vojnika Dražena Erdemovića naknadno proradila savjest čim su skupili hrabrost da pred sudijama iskreno i pokajnički iznesu mnoge detalje o izvršenju genocida. Nikolić je svoje priznanje ovako objasnio: “Odluku sam donio bez bilo kakvog pritiska, prijetnje ili nagovaranja mojih advokata jer sam htio da izađem pred ovaj časni sud i priznam da se u Srebrenici dogodio masovni zločin u kojem sam učestvovao i za koji očekujem adekvatnu kaznu”.

Kapetan I klase Nikolić, pomoćnik zapovjednika Bratunačke brigade VRS-a za bezbjednost, u Tribunalu je proglašen krivim za genocid i osuđen na kaznu zatvora od 27 godina koja mu je poslije smanjena na 22 godine. Poslat je na izdržavanje kazne u Finsku, ali Tribunal mu, zbog toga što je dao doprinos međunarodnoj pravdi, nije ostao dužan, nego ga je, iako nije izdržao dvije trećine kazne, oslobodio. U saopćenju Tribunala, objavljenom 12. listopada 2015, pojašnjava se da je prilikom odlučivanja o Nikolićevoj slobodi predsjednik Tribunala Theodor Meron u obzir uzeo “povoljan izvještaj finskih vlasti o njegovoj rehabilitaciji”, ali i ocjenu Tužilaštva u Haagu da je Nikolić “u značajnoj mjeri surađivao”. Dobio je azil u Švedskoj, a njegova žena i djeca i posao. Dok je izdržavao kaznu, dolazio je iz finskog zatvora i svjedočio protiv Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Zdravka Tolimira, Ljubiše Beare, Vujadina Popovića i još nekoliko oficira Vojske RS-a. Svjedočeći u slučaju Karadžić, on je, između ostalog, potvrdio da mu je 12. srpnja Popović kazao da “sve balije treba pobiti”, a žene i djecu deportirati, u što se, kako je rekao, uvjerio vlastitim očima. Između ostalog, opisao je i sastanak Beare i Karadžićevog povjerenika za Srebrenicu Miroslava Deronjića u noći sa 13. na 14. srpanj u Bratuncu, na kojem se razgovaralo o mjestu i načinu ubistva bošnjačkih zarobljenika.

Kapetan Dragan Obrenović bio je načelnik štaba Zvorničke brigade VRS-a u čijoj je zoni izvršena pretežna većina pogubljenja Bošnjaka, a on je na suđenju u Haškom tribunalu priznao da je svojim postupcima pridonio izvršenju operacije masovnog ubijanja. Na raspravi o dužini kazne rekao je: “Kriv sam za sve što sam učinio... Kriv sam i za ono što nisam učinio, što nisam pokušao zaštititi zarobljenike… Hiljade nevinih žrtava su stradale, ostali su grobovi, izbjeglice, opšta nesreća. Dio odgovornosti za to snosim i ja”. On je 2003. u Tribunalu osuđen na 17 godina zatvora, ali je 2017. oslobođen prije isteka kazne, zbog izuzetne suradnje s Tribunalovim tužiteljstvom. Nikad se nije vratio u Zvornik, nego je sa suprugom, pod novim identitetom, otišao da živi daleko od Republike Srpske. Dražen Erdemović bio je pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS-a koji je na suđenju u Haagu plačnim glasom govorio da je bio određen za strijeljanje zarobljenih Bošnjaka, a kad je to pokušao odbiti, njegov zapovjednik Milorad Pelemiš mu je rekao: “Ako nećeš pucati, stani pokraj njih”. Erdemović je odabrao pucati i, kako je rekao, ubio je između 70 i 100 ljudi. Mnogo je puta svjedočio u Tribunalu koji je utvrdio postojanje genocida u Srebrenici, a pored toga, otkrio je i mjesta gdje su zarobljenici ubijani i zakopavani u masovne grobnice. Kažnjen je zatvorom od 10 godina, ali mu je ona smanjena na pet i nije poslat na izdržavanje kazne, nego mu je Tribunal omogućio azil u Švicarskoj, gdje je dobio stan i socijalna primanja za život sa suprugom i djecom. Zapovjednik 10. diverzantskog odreda VRS-a Pelemiš nikad nije osuđen za svoja zlodjela, živio je i radio u Beogradu, a umro je 2021. u 58. godini poslije duge borbe s opakom bolešću.

Trojica pomenutih pokajnika nisu se mogla vratiti u svoja predratna prebivališta budući da su im, još dok su bili u Haagu, stizale prijetnje da će kad izađu na slobodu, biti ubijeni kao izdajnici srpskog naroda. Kako je kasnije rekao Momir Nikolić, oni su se pokajali i priznali svoju grešku zbog sudjelovanja u genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, ali se nisu pokajali kad su odlučili da surađuju s Haškim tribunalom i oči u oči sa svojim nadređenim u ratu, najtežim ratnim zločincima, kažu istinu o tome da je bila namjera da se Bošnjaci istrijebe u Srebrenici, prikrije genocid i sklone tragovi masovnih likvidacija prebacivanjem tijela ubijenih iz jednih grobnica u druge, pa i u treće.