Piše: Alberto Manguel / Guardian

Svakoga jutra, posljednjih nekoliko desetljeća, osim ako nije putovao u svoju rodnu Albaniju, Ismail Kadare sjedio je za istim stolom kafića Le Rostand s pogledom na Luksemburške vrtove u Parizu i pisao. Navečer je gledao vijesti na albanskoj televiziji, a ujutro bi mu njegova supruga Helena ispričala najnovije vijesti iz Le Mondea, ali kad bi došao do svog stola, više nije bio u našem stoljeću, nego u davnoj prošlosti koja je odražavala savremene događaje u pričama o Grčkoj i Rimu.

Prisjetio se kako je čitao grčke klasike kada je imao 11 godina, "nakon čega", rekao je, "ništa više nije imalo nikakvu moć nad mojim duhom". Ova sjena drevne prošlosti prožimala je cijeli Kadareov rad. Njegove drame, kratke priče, poezija i eseji, prije svega njegovih 36 romana, mogu se čitati kao osuda apsolutističke moći u obliku prepričavanja nekih od naših najranijih mitova. Svaki rat odjekuje tragedijom Troje, svako prisilno premještanje je nevolja Odiseja.

Pod vladavinom Envera Hoxhe koja je trajala od 1944. do njegove smrti 1985. godine, komunistička Albanija bila je poprište proizvoljnih hapšenja, državno odobrenih mučenja i svakodnevnih pogubljenja. Kako bi nastavio pisati, Kadare je 1970. godine, u dobi od 34 godine, započeo kratkotrajnu političku karijeru kao član albanskog komunističkog parlamenta, što mu je omogućilo da putuje u inozemstvo i prevodi svoje knjige. Međutim, nakon što je napisao satiričnu pjesmu o Hoxhinom režimu, te su mu privilegije ukinute, a njegove rukopise morao je prokrijumčariti u Francusku njegov francuski izdavač, Claude Durand. Dva desetljeća kasnije Kadare je pobjegao u Francusku gdje je zatražio politički azil.

Od tada pa nadalje, Kadareov rad je istovremeno objavljivan na albanskom i francuskom jeziku. Knjiga za knjigom, Kadare je bilježio priču o svojoj zemlji, od davnih dana u kojima su rani pjesnici pjevali pjesme za koje se smatra da su inspirirale Homerove epove, preko uzastopnih represivnih režima – Rimljana, Osmanlija, Italijana, nacista i komunista. Pod Kadareovim neumoljivim okom, Albanija je postala univerzalna pozornica na kojoj su se pedantno odigravale velike tragedije naše legendarne prošlosti.

Zbog jednog romana objavljenog 1977. godine - Velika zima, koji je Hoxhu prikazao kao dobronamjernog vladara, Kadarea su optuživali da je kolaboracionista, unatoč evidentnom antitotalitarnom duhu cjelokupnog njegovog rada. "Taj je roman bio cijena koju sam morao platiti za svoju slobodu”, rekao je kada mu je 2005. godine dodijeljena prva međunarodna nagrada Man Booker. "Da li biste bili zadovoljni", upitao je kritičara, "kad bih vam pokazao svoje počupane nokte? Odlučio sam popustiti režimu kako bih mogao nastaviti pisati."

Unatoč optužbama, Albanci danas Kadarea smatraju svojim najvećim piscem. Nakon pada komunizma, Kadarea su obje glavne albanske političke stranke zamolile da postane sporazumni predsjednik. Odbio je rekavši da je njegov rad u domeni riječi.

U Kadareovom univerzumu, sve nas promatra Jehovino oko koje sve vidi i sve sudi i osuđuje svaki naš postupak kao pogrešan. Kao u Kafkinom svijetu, naši su grijesi neimenovani. Sama činjenica da nam se govori da smo krivi, tjera nas da prihvatimo kaznu u obliku bespogovorne podređenosti i slijepe poslušnosti. U ovoj nedokučivoj atmosferi sve ovisi o hiru, a svaka društvena vrijednost u hirovitom trenutku može postati negativna ili pozitivna. Kadare tvrdi da diktature rađaju neistinu, sebičnost, nepovjerenje, strah i iracionalnost. U današnjem stanju svijeta, samo to čini Kadarea bitnim za čitanje.

(Priredio: S. Begović)