U nastavku suđenja za genocid u Srebrenici, svjedokinja Tužilaštva Bosne i Hercegovine ispričala je kako su u julu 1995. srpski vojnici odvajali i poredali muškarce u Potočarima.

Glave u žitu

Hasiba Ademović ispričala je kako je do 11. jula 1995. sa suprugom i djecom živjela u Šušnjarima kod Srebrenice. Tada su žene i djeca upućeni u Potočare, dok su muškarci krenuli u šumu, a supruga Bajru tada je vidjela posljednji put.

Tužiocu Draganu Vukajloviću odgovorila je da je u Potočarima zatekla objekte pune ljudi, te da ju je jedna žena spriječila da ode po vodu za djecu, jer se niko nije vratio odatle, i da su u žitu u blizini vidjeli glave.

S djecom je uspjela ući u jedan kamion, druge žene su ulazile u kamione i autobuse, a dodala je da su srpski vojnici odvajali muškarce.

“Njih su poredali u jedan red, i kako su ih tako poredali, nikad ih više nisam vidjela”, kazala je Ademović, koja je poslije otišla u Kladanj.

Od brata Nasrudina je saznala da su se on i njen muž rastali u Kamenici. Posmrtni ostaci njenog muža pronađeni su 2007. u masovnoj grobnici u Šekovićima.

Sedmero optuženih

Ratko Vujović, Ljubomir Vlačić, Vitomir Pepić, Milovan Ognjenović, Goran Višković, Željko Dupljanin i Vlastimir Golijan optuženi su za pomaganje u genocidu.

Optužnica protiv njih obuhvata pogubljenja zarobljenika nakon napada na Srebrenicu 11. jula na lokacijama na području Bišine u Šekovićima, gdje je 19. jula ubijeno 20, a 23. jula 39 muškaraca, kao i kod Piskavice u Vlasenici, gdje je u drugoj polovini jula ubijeno pet muškaraca i jedna žena.

Vujović je optužen u svojstvu komandanta Petog bataljona Vojne policije Drinskog korpusa, Vlačić kao de facto komandant Birčanske brigade, Pepić kao zamjenik komandanta Bišinskog bataljona, Ognjenović kao komandir čete Vojne policije Birčanske brigade, Višković u svojstvu pripadnika Vojne policije, a Golijan kao pripadnik Desetog diverzantskog odreda, piše Detektor.

Svjedočio vojni policajac iz Šekovića

Zoran Popović posvjedočio je kako je od 1994. služio kao vojni policajac Birčanske brigade u Šekovićima, a da je u julu 1995. bio angažovan u pritvoru “Lovac”. Prisjetio se da je tada komandir Vojne policije bio optuženi Ognjenović, a komandant brigade optuženi Vlačić, te ih je obojicu prepoznao u sudnici, kao i da je upravnik pritvora bio Mićo Stojanović.

Tužiocu je odgovorio kako u julu 1995. nisu znali za akciju na Srebrenicu, ali da su oko Petrovdana u pritvor dovedene “tri do četiri osobe muslimanske nacionalnosti” iz Kamenice ili Osmaka.

Nakon toga otišao je u svoje rodno selo, u blizini Baljkovice, kako bi zaštitio svoju kuću od kolone koja je prolazila, a kada se vratio, saznao je da ima više muslimana koji su pritvoreni. Dodao je da su istog dana svi zarobljeni odvezeni u Vlasenicu kamionom, u čijoj pratnji je bilo nekoliko vozila te grupa od dva oficira, četiri do pet vojnika iz Vojne policije Drinskog korpusa i tri osobe u crnim uniformama.

“Počeli su utovarati ljude na kamion, vezali su im oči i ruke. (…) Čim su ih utovarili, otišli su u nepoznatom pravcu”, kazao je svjedok.

Dodao je kako ne zna da li su mogli spriječiti predaju zarobljenika, te da je čuo da su neki ljudi odvezeni i ubijeni u Bišini i naselju Pola, ali da nije bio na tom mjestu.

Govoreći o drugim osobama koje su dovođene u “Lovac”, prisjetio se Sime i Đure, za koje je pojasnio da su to dvojica muslimana koji su bili s njima i koji su nakon mjesec dana odvedeni u “Sušicu”.

Odbranama je odgovorio da su zarobljenici jeli isto što i čuvari, da je vjerovatno upravnik vodio evidenciju zarobljenih, ali da ne zna ničija imena. Vlačićevom braniocu Petku Pavloviću je potvrdio da poznaje optuženog i da on nije dolazio tada u “Lovac”, kao i da ne može sa sigurnošću potvrditi da li je bio komandant brigade.

Pojasnio je i da niko nije izdao naređenja za odvođenje ljudi, da im niko nije rekao da ljude odvode na strijeljanje, ali da je čuo da su ubijeni i da ne zna gdje su ti ljudi odvedeni i da li su pobijeni.

Nije imao novca da razmijeni oca Enesa

Sultan Ali ispričao je da je do 1992. godine živio s porodicom u Zvorniku, nakon čega su izbjegli u Gornje Raince, gdje se njegov otac priključio vojsci iz Kalesije. Prisjetio se kako je oca Enesa posljednji put vidio 1995. godine, malo prije akcije na Vis u kojoj je njegov otac sa Izudinom Jašarevićem zarobljen u Vukovini.

Sedam dana kasnije, u prilogu na S televiziji vidio je oca i Jašarevića žive, nakon čega su dobili informacije da bi ga mogli razmijeniti, što nije uspjelo jer nisu imali novca. Snimak priloga reprodukovan je u sudnici, te je Ali na njemu prepoznao svog oca, Jašarevića, kao i tijelo Enesa Borogova, policajca iz Zvornika.

U godinama poslije, dodao je, pokušavali su pronaći oca, te je dobio informaciju da su ga sedam dana mučili i da je molio da ga ubiju. Posmrtni ostaci njegovog oca pronađeni su iznad Šekovića, u mjestu Bišina.

“Slučajno sam prolazio preko kostiju svog oca kamionom. Bio je zakopan u jednoj njivi”, kazao je Ali navodeći da je tu povremeno prolazio prevozeći drva iz Pelemiša, te da je jednog dana tu vidio žute trake.

Dodao je da su oca prepoznali po odjeći, te da su njegovi posmrtni ostaci pronađeni u tri masovne grobnice.

Na pitanje Odbrana o ranijoj izjavi u kojoj je rekao da mu je otac nestao u junu 1995. potvrdio je da je to tačno, kao i da je Jašarević pronađen godinu dana ranije, ali ne zna gdje.

Suđenje će biti nastavljeno 26. jula.