Regija
NIKOLAIDIS O OBAVEZNOM VOJNOM ROKU U CRNOJ GORI: Ne šaljite djecu u vojsku, nego u muzeje i na koncerte
23. Sep. 20240
Njih se, rudara, sjetimo kada poginu. Žao nam ih je, naravno da jeste, ali ubrzo stiže vijest o novoj tragediji, negdje drugdje, kamo tada seli naša sućut.
Kultura
06. Jul. 2024 06. Jul. 2024
0
Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)
Jeste li i vi, u djetinjstvu, kada je vaš svijet još bio mlad a u njemu rasle zablude, one koje su činile floru i faunu Rajskog vrta, zablude kojima dugujemo predstavu o čistoti i nevinosti svijeta – jeste li, kažem, i vi vjerovali da u stvarima postoje mala bića koja ih pokreću?
Šta bi drugo moglo pokretati, pa recimo – sat, ako ne patuljci koji skakuću po njegovim zupčanicima i uz zvuke Čajkovskog nose i guraju vrijeme sâmo? Znate o čemu pričam: živopisna, slatka bića, kao u onom crtanom filmu o malim obućarima koji, uz savršenu koreografiju udruženog rada, opravljaju cipele i uče djecu da je rad nešto lijepo i plemenito.
Jeste li vjerovali u to?
Pitam, jer ja jesam.
Kasnije, naravno, shvatimo da je svijet čudovišni stroj koji ne pokreću patuljci, nego pohlepa, nepravda i moć, da srce industrijske proizvodnje ne kuca u ritmu ruskih kompozitora, nego su to paklenski ritmovi, koji rađaju plamen što ga tvornički dimnjaci, strašni kao zmajevi iz priča o davnim vremenima, bljuju u nebo.
Kada se odrasli ljudi ponašaju kao da sve one stvari koje svakodnevno koriste, bez kojih ne mogu zamisliti svoj život, ne stvaraju ljudi, sa svojim jedinstvenim licima, imenima, porodicama, mukama i nadama, nego nevidljivi patuljci – nije to svar infantilnosti, nego cinizma.
Neko, ali mi ne znamo ko, odvozi smeće, čisti ulice i razgrće snijeg. Neko, ali mi te ljude ne poznajemo, kopa rudu bez koje ne bi bilo energije bez koje, opet, ne bi radio televizor koji smo upalili i čuli da su u nekom kopu stradali rudari.
Tragedija nikada ne stiže nenajavljena. Ona, tragedija, ima fine, građanske manire. Jednom kada su rudari mrtvi, čitamo kako su njihove smrti u kopovima česte, kako se zataškavaju, kako poslove od kojih zavisi bezbjednost ljudi rade nestručni, partijski pioni. Budemo obaviješteni kako se tragedija mogla očekivati. No sve je to kasno, odveć kasno. Današnji je čovjek kao šibica: pročita u novinama o nepravdi, to ga uznemiri, tada plane. Pa se brzo ugasi.
Njih se, rudara, sjetimo kada poginu. Žao nam ih je, naravno da jeste, ali ubrzo stiže vijest o novoj tragediji, negdje drugdje, kamo tada seli naša sućut.
Da li zbog grižnje savjesti, jer nikada nisam naučio da doista prihvatim te ljude, prave radnike, da li zbog toga što sam bio loše dijete radničke Jugoslavije, volim Petersenov film Savršena oluja (The Perfect Storm). U kojem mali ribarski brod malih ljudi iz malog grada u Massachusettsu zahvati moćna super-oluja. Koja ih na kraju proguta. Taj film volim između ostalog i zato što rad, ljudsko pregalaštvo koje se suprotstavlja prirodi prikazuje kao herojski čin. Ljudi u Petersenovom filmu radom stižu do trijumfalne smrti. Savršena oluja počiva na pretpostavci da rad ima snagu da transcendira.
Manuelni rad, međutim, rekosmo li, odumire.
U koliko naših gradova, recimo, više ne možete kupiti domaću jufku za pitu? Zvuči poznato: mala radnja u sjeni sahat-kule, gdje se išlo po jufku i kadaif, nije izdržala pojavu velikih trgovinskih lanaca koji su istrijebili zanatske radnje.
Puknu vam cipele – nemate ih gdje popraviti. Nema više obućarskih radnji. Ljudi, uostalom, sve manje hodaju. I po hljeb i mlijeko se ujutro ide kolima. Još malo pa će noge doživjeti sudbinu mozga – neće nam više trebati. Šta u takvom svijetu da rade obućari, koji su svoje živote provodili u plavim mantilima, u malim, tamnim radnjama, u mirisu ljepila, krpeći cipele da preguraju još jednu zimu? Ima li šanse da opstane šuster, taj neprijatelj sistema koji počiva na tome što svake godine stare cipele bacite i kupite tri para obuće koja vam ne treba.
Popravljati stare stvari i tako sprječavati ljude da kupuju nove – to je terorizam. A sa teroristima se, kao što znamo ne pregovara. Stoga, baj-baj obućari.
Popili biste bozu, koja vas uvijek sjeti djetinjstva? Neće moći. U slastičarnama gdje su prodavali bozu sada prodaju sokove takozvanih renomiranih svjetskih brendova, sa pulpom i alojom. Tamo gdje su nekada pravili dobre tulumbe, sada prave nejestiv, bezglutenski tiramisu.
Ovo je tekst o stvarima koje su nestale. A dok su nestajale, oni koji su nestali sa njima, ni o čemu drugome nisu pričali, osim o tradiciji i identitetu. Ali tradiciju i identitet ne čine velike vjerske i patriotske priče koje se pričaju uz espresso, pod suncobranima sa logotipom coca-cole. Tradicija i identitet nemaju nikakve veze sa vjerskim zajednicama, nacionalnim strankama, manjinskim pravima, etničkim projektima, nacionalnim akademijama i književnostima.
Tradicija i identitet, to vam je Frank Caprain film uživo, to vam je kada svoje dijete povedete na tulumbe u slastičarnu gdje je vas vodio vaš otac, pa putem sretnete odavno penzionisanog obućara kojega se sjećate još iz djetinjstva. Sa njim se pozdravite učtivo, kako se nekoć pozdravljalo sa starijim ljudima, kao što ste ga onomad pozdravljali, pa čitava scena djeluje kao zamrznuta u vremenu: kao da obućar nikada nije mrdnuo iz svoje radnje, kao da je čitav vaš život prošao između dva koraka – prvog, koji ste napravili držeći za ruku oca, i drugog koji pravite držeći dijete za ruku.
Svijet koji smo znali na naše oči nestaje. I nestaje sve većom brzinom. Pejzaži koje pamtimo – makija koja se spušta u more; rijeke od žutog cvijeta žukve koje se ulivaju u sve nijanse plavog, od prozirnih plićaka do modre pučine – postaju skladišta zalud iskorištenog građevinskog materijala koja neki zovu i naseljima.
Nestaju mirisi i zvuci sa kojima smo živjeli. Dok su postojali, bili su svakodnevni. Kroz njih smo prolazili kao da ih nije. Sada, kada ih doista nema, njihovo odsustvo osjećamo kao nenadoknadiv gubitak. Isto je sa bliskim ljudima i mirisom borove šume – mokra zemlja, smola, jod – u rano jutro: morali su nestati da bismo shvatili koliko su nam potrebni. Svaki taj nestanak nije drugo do kraj svijeta. Čitav život je niz intimnih, mikro-krajeva svijeta: ono što smo voljeli nestaje, a nostalgija postaje naša religija. Očajnički se trudimo da se prisjetimo što više toga. Ali sjećanje blijedi: tako je mnogo onoga što gubimo i tako malo onoga što uspijevamo u sjećanju sačuvati. I samo golema tuga, koju neki zovu melanholijom, dok smo je još u stanju osjetiti, svjedoči da je, tamo gdje se na koncu otvara zjapeća praznina, nekada bilo nešto.
Regija
NIKOLAIDIS O OBAVEZNOM VOJNOM ROKU U CRNOJ GORI: Ne šaljite djecu u vojsku, nego u muzeje i na koncerte
23. Sep. 20240
Mini market
ANDREJ NIKOLAIDIS ZA "SB": "Članica NATO-a sada će podići spomenik čovjeku koji je rekao da je 'NATO četvrti rajh', a da su muslimani..."
21. Sep. 20240
Mini market
ANDREJ NIKOLAIDIS: Ako je važna samo ekonomija a identitet je za seljačine i lopove, zašto Milojko uprkos povećanju plata i penzija nije postao naš Vučić?
18. Sep. 20240
Politika
ANDREJ NIKOLAIDIS ZA "SB": "Zar ne znate da su i Karadžić i Mladić Sotonini vojnici? U ime kojeg Boga ste ubijali? U ime onoga koji je zapovijedio: ne ubij?"
16. Sep. 20240
Kultura
JEDNA OD NAJBOLJIH: Meryl Streep je dva puta osvojila Oscara za glavnu glumicu, koji vam je film bolji? (VIDEO)
Prije 19 min0
Šareni svijet
PSIHOLOGINJA OBJASNILA KAKO UNUCI MIJENJAJU LJUDE: "Kao baka ili djed, čovjek je već puno toga..."
Prije 29 min0
Regija
UHAPŠEN BIVŠI SABORSKI ZASTUPNIK I BOKSER, OSVAJAČ OLIMPIJSKE MEDALJE: Sproveden je u zatvor u Remetincu
Prije 39 min0
Svijet
TEŠKE OPTUŽBE NA RAČUN IZRAELSKOG PREMIJERA NETANYAHUA: "Slao je milione dolara Hamasu"
Prije 49 min0
Kultura
SANJA VLAISAVLJEVIĆ KATEGORIČNO: "Stvara se fama da je riječ o sedam institucija kulture, ne postoji..."
02. Okt. 20240
Kultura
PRIMJER OMLADINI IZ BiH: Mladić pročitao više od 6.400 knjiga! (VIDEO)
03. Okt. 20240
Kultura
MUZIČKA DIVA ZABRINULA PRIJATELJE: Tereza Kesovija na 86. rođendan završila u bolnici
03. Okt. 20240
Kultura
SOLIDARNOST SA ŽRTVAMA POPLAVA: Hrvatski muzičar Baby Lasagna otkazao koncert u Sarajevu
Prije 16h0
trenutak ...
Komentari - Ukupno 0
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.