Nakon što su prijedorski SDS, policija i vojska nasilno preuzeli prvu demokratski izabranu vlast u Prijedoru 30. aprila 1992. godine počela je kampanja sistematskog uništenja nesrpske populacije. Drugog maja pale su prve bošnjačke nevine civilne žrtve, čime je započeo pogrom koji će u narednih stotinjak dana odnijeti najmanje 3.200 ljudskih života. Među njima i 160 Hrvata, 26 Albanaca, osam Roma, te po jedan Čeh, Pakistanac, Ukrajinac i Srbin Jovo Radočaj.

Najmanje 2.975, koliko ih je do sada evidentiralo Udruženje “Izvor”, bili su Bošnjaci. Ostat će zapisano da je rahmetli profesor Muhamed Čehajić jedini ubijeni gradonačelnik u našoj domovini. Prijedorska udruženja svakodnevno dolaze do novih saznanja. Spiskovi ubijenih i nestalih stalno se ispravljaju i dopunjuju.

U Prijedoru je sprovedena najefikasnija akcija uništenja jednog dijela populacije po osnovu etničke pripadnosti. Najbolji pokazatelj sistematskog i planski izvedenog pogroma jeste masovna grobnica Tomašica, otkrivena u septembru 2013. godine.

Prema do sada utvrđenim činjenicama, na ovu je lokaciju već krajem maja 1992. godine dovezen bager koji je narednih mjeseci stajao i čekao na nova i nova tijela, ili pak cijele kamione natovarene ljudskim leševima. Koliko je masovan bio zločin u Prijedoru, govori podatak pronađen u ratnim dnevnicima zločinca Ratka Mladića. Mladić navodi da su mu se za pomoć obraćale lokalne vlasti kako bi se riješile oko 5.000 tijela ubijenih Bošnjaka u Tomašici.

I doista, inženjerijski bataljon VRS-a stacioniran u Bjeljini započeo je “sanaciju” terena te u prvoj polovini mjeseca jula 1993. godine ekshumirao i transportirao više od polovine ukopanih na ovoj lokaciji, prebacujući ih na lokalitet poznat kao Jakarina kosa, najpoznatiju sekundarnu masovnu grobnicu na ovom području, čije je iskopavanje bilo pravi horor za istraživački tim Instituta za nestale BiH i ICMP-a.

Tijela pronađena u Tomašici 2013. godine tek su ostatak prvobitno ukopanih tijela, uglavnom pokupljenih upravo nakon masakra počinjenog na Mataruškom Brdu, započetog 20. jula 1992. godine. Bila su sasvim dovoljan dokaz bestijalnosti, ali sama brojka van svake sumnje utvrđenih ubijenih žrtava u Prijedoru nedovoljna i, kao takva, ključni razlog da se zločin u Prijedoru i međunarodno-pravno ne okarakterizira genocidom.

Među najbrutalnijim masakrima počinjenim u Prijedoru svakako su oni počinjeni u prijedorskim logorima smrti Omarska, Keraterm i Trnopolje, te ostalim manje poznatim, ali jednako brutalnim mjestima zatočenja, a zatim i brutalne akcije čišćenja terena, kako su srpske vojne i policijske snage definirale svoj lov na ljude.

Svakako, jedan od najgorih zločina počinjen je od 24. do 26. maja i narednih dana tokom uništavanja područja Kozarca i okolnih sela. Zatim, masakr počinjen 30/31. maja 1992. godine, kada je etnički očišćena Centralna gradska zona tada šeste općine po broju stanovnika u Bosni i Hercegovini. Među poznatijima je i masakr počinjen nad jamom Hrastova glavica kod Sanskog Mosta 5. augusta 1992. godine, gdje je ubijeno 124 logoraša, zatim zločin nad jamom Lisac s 54 žrtve logoraša Omarske, te masakr na Korićanskim stijenama.

Najveća i najbrutalnija akcija etničkog čišćenja s evidentnim elementima genocidne namjere počinjena je između 20. i 25. jula na području šest mjesnih zajednica tzv. Mataruškog Brda, odnosno lijeve obale Sane, uključujući i hrvatsko selo Briševo kao najstradalije hrvatsko i katoličko selo u Bosni i Hercegovini.

U tih nekoliko dana ubijeno je gotovo 1.800 ljudi, žena i djece, a ostatak od 12.000 stanovnika deportiran u prijedorske logore smrti, odakle su naknadno protjerani na slobodne teritorije pod kontrolom Armije BiH ili posredstvom Međunarodnog Crvenog križa u susjednu Hrvatsku.

Upravo je dan početka ovog brutalnog masakra na Mataruškom Brdu, 20. juli 1992. godine, jednoglasno proglašen danom prijedorsko‑kozaračke šehidske dženaze na nivou dvaju medžlisa, Prijedora i Kozarca.

Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu u Prijedoru je ubijeno više od 3.000 ljudi, žena i djece. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci njih 2.500, a za oko 620 žrtava još se traga, prenosi Stav.ba.