Više od 1000 ljudi hodalo je u svetoj tišini Milanom, a njihove crne košulje obasjane su plamenim bakljama. Oni sprijeda visoko su držali talijansku trobojnu zastavu, izjavljujući da je marš bio patriotski. Kad su stigli do odredišta – skromne stambene zgrade – neki su kleknuli kako bi položili vijenac ili ostavili poruku. 'Drugovi, Sergio Ramelli', doviknuo je čovjek okupljenima. 'Presente!', urlali su, slaveći vječnu prisutnost mrtvih ('Ovdje!'), a stotine su dizale desnu ruku u krutom fašističkom pozdravu, prenosi Stav.ba.

Ovaj ritual – očito fašističke prirode – nije se dogodio 1930-ih, već u aprilu 2024. Nastao pod Mussolinijevom diktaturom kao dio kulta fašističkih mučenika, ‘Fašistički ritual prozivke’ postao je godišnji događaj. U Milanu su se ove godine neofašisti okupili kako bi odali počast militantnom ekstremnom desničaru Sergiu Ramelliju, koji je preminuo u dobi od 19 godina 29. aprila 1975.

Posljednjih godina ceremonija je sve više postala nacionalna. Tradicionalno pružajući priliku neofašistima iz Lombardije da se ujedine, 2024. okupile su se neofašističke grupe iz cijele Italije, uključujući CasaPound, Loyalty-Action i National Movement-Patriots’ Network.

Roberta Capotosti, koja radi za Ignazia La Russa, predsjednika talijanskog Senata, bila je među mnoštvom koje je odalo počast vječnoj prisutnosti mrtvih, iako nije pozdravljala.

Ramelli je bio član mladeži Talijanskog socijalnog pokreta (MSI), stranke osnovane 1946. kako bi održala fašistički plamen u ustavnoj antifašističkoj republici; njegov logo uključivao je trobojni plamen, za koji se često mislilo da predstavlja plamen koji se nikada ne gasi na Mussolinijevom grobu. Ramelli je preminuo od ozljeda zadobivenih u napadu ljevičarskih militanata tokom razdoblja političkog nasilja u Italiji između 1968. i 1988. poznatog kao Olovne godine.

Više od 12 000 slučajeva političkog nasilja dogodilo se u javnim prostorima tokom tog razdoblja. Za neke napade, kao što je bombaški napad u Bresciji 1974. u kojem je poginulo osam i ranjeno 102 ljudi, sada se smatra da su uključivali tajni dogovor između neofašista, talijanskih državnih obavještajnih agencija i CIA-e.

Sadašnja talijanska premijerka Giorgia Meloni i predsjednica Senata La Russa osnivači su Braće Italije, krajnje desne stranke koja također ima plamen u svom logotipu. Oboje su također bili članovi MSI mladeži. La Russina predanost krajnje desnoj politici nastavlja porodičnu tradiciju; njen otac, Antonio, bio je sekretar fašističke stranke u Paternòu na Siciliji, ne ostavljajući upitno kojemu Benitu njegov sin Ignazio daje čast u svom srednjem imenu. Meloni se pridružila MSI-ju s 15 godina i, nakon rebrendiranja stranke u Nacionalni savez sredinom 1990-ih, preuzela je vodeću ulogu u studentskoj diviziji.

Iako članovi njene stranke općenito ne sudjeluju u javnim nastupima krajnje desničarskog nasljeđa, oni jasno daju do znanja svoju podršku njenoj kulturi sjećanja i žrtve. U prvom govoru u ulozi premijerke petog oktobra 2022., aludirala je na Ramellijevu smrt, rekavši zastupnicima da je demokratska desnica uvijek poštivala talijanske republikanske institucije, čak i tokom godina političkog nasilja 'kada su nevini mladići ubijani ključevima u ime borbenog antifašizma'.

Šest mjeseci ranije, ujutro na stranačkoj konferenciji u Milanu u aprilu 2022., Meloni je prisustvovala službenoj komemoraciji za Ramellija. Kasnije tog dana stotine neofašista marširale su do mjesta njegove pogibije gdje su izveli fašistički pozdrav.

Tokom svog postojanja – 1946.-95. – MSI je koristio emocionalno nabijen pojam 'sjećanja' kako bi fašističku prošlost održao živom u antifašističkoj republici. Jezik mučeništva bio je centralni dio ove strategije. Tokom Olovnih godina, čelnik MSI-ja Giorgio Almirante odao je počast mrtvim krajnjim desničarima kao 'mučenicima' koji su žrtvovali svoje živote u ime stranke, predstavljajući ih kao manjinu koju progoni dominantna sila. Ovaj narativ žrtve danas održava neofašistički angažman.

Stefano i Virgilio Mattei, sinovi lokalnog vođe MSI-ja u Primavalleu u Rimu, bili su dva tako moćna mučenika u panteonu MSI-ja. Braća su ubijena 16. aprila 1973. nakon podmetanja požara u njihovoj kući od strane ljevičarskih militanata koji su pripadali skupini Radnička moć. Virgilio, 22, i Stefano, 10, umrli su na prozoru svoje spavaće sobe pred očima gomile okupljene u podnožju zgrade koja ih je pozivala da skoče na sigurno. Napad je brzo prozvan Rogo di Primavalle. Rogo znači 'vatra', ali također se prevodi kao 'lomača' prizivajući vjersku ili političku žrtvu za zločine kao što su krivovjerje ili vještičarstvo. Izraz je prvi put korišten dan nakon tragedije od strane desničarskih novina Il Secolo d’Italia, glasila MSI-ja, a brzo su ga prihvatili i drugi.

Kao što je napisao historičar Thomas Laqueur, "biološka smrt je više-manje trenutna", ali "za društvenu smrt treba vremena". Za krajnju desnicu potrebna je cijela vječnost, jer njen jezik mučeništva ovjekovječuje. Iako i ljevica poštuje svoje 'mučenike', obećanje vječnog života ide ruku pod ruku s ekstremno desničarskim štovanjem nasilja – partnerstvom koje je potaknulo Talijane da žrtvuju svoje živote pod fašističkim režimom uz obećanje statusa i javno priznanje.

Mussolini je bio itekako svjestan moćnog zagrobnog života mučenika i organizirao je goleme ceremonije u čast 'fašističkih mučenika', nudeći finansijske beneficije i prestiž za rodbinu mrtvih. Svake godine fašisti su se okupljali u Firenci kako bi odali počast Giovanniju Berti, za kojeg se smatralo da su ga ubili militantni komunisti 1921. Njegovo ime krasilo je spomenike, ulice i zgrade. Te su se svečanosti održavale i u inozemstvu. Oko 50.000 ljudi prisustvovalo je pogrebnoj povorci održanoj u čast dvojice palih crnokošuljaša na ulicama New Yorka 1927. godine.

Mussolinijevi fašisti također su smatrali mrtve u Prvom svjetskom ratu svojima, gradeći velike spomenike za posmrtne ostatke muškaraca koji su dali svoje živote za naciju, a nisu znali ništa o fašizmu. Ratni spomenik Redipuglia – otkriven u septembru 1938. – postao je posljednje počivalište za 100.000 talijanskih vojnika ubijenih između 1915. i 1917. Na njegove 22 kamene platforme uklesano je 'presente' i objavljuju vječni život ovih 'fašističkih' mučenika.

Monumentalna groblja koja su prethodila Mussoliniju – poput Verana u Rimu ili bolonjskog groblja Certosa, jednog od najstarijih u Europi – postala su ‘arene’ za političke performanse tokom diktature, kako je pokazala Hannah Malone. Kapelica fašističkih mučenika otkrivena je na groblju Verano 23. marta 1933. u sklopu proslave 14. godišnjice osnivanja preteče Nacionalne fašističke stranke. Na ceremoniji otkrivanja sekretar stranke Achille Starace pročitao je imena onih koji su tamo pokopani. U kapeli je bilo mjesta za 12 mučenika, ali budući da su samo četiri Rimljana umrla tokom uspona fašizma na vlast (1920.-22.), mandat je morao biti proširen na one koji su kasnije umrli od ozljeda ili bolesti.

Posjetitelje mauzoleja tokom kasnijih 1930-ih zadivio bi lik Krista ispod vela od crnog mramora posutog kristalima koji je stajao na oltaru. Iako je lik u međuvremenu nestao, prozor u obliku križa i danas stoji iznad oltara, osvjetljavajući posvetu 'fašističkim mučenicima', koja je ostala. Na razini tla, ploča u obliku nadgrobnog spomenika posvećena je "poginulima za čast Italije" tokom "proljeća 1945". Mussolinijevo ime napisano je masnim slovima iznad imena ljudi koji su dali svoje živote na samrti fašizma. U podnožju ploče, ispod zimzelenog pokliča 'Presente!', dodana su imena braće Mattei, ubijenih desetljećima nakon pada režima.

Ovo uključivanje, uz Mussolinijeve tvrdokorne vjernike unutar mauzoleja izgrađenog u čast onima koji su umrli tokom uspona fašizma na vlast, pokazuje predanost krajnje desnice – prošlosti i sadašnjosti – širenju svog panteona. To je jedan od primjera mnogih spomenika, spomenika i reljefa koji nose Mussolinijevo ime ili sliku koji i danas stoje u Italiji, naslijeđe njenog nedovršenog procesa defašizacije. Svakog sedmog januara neofašisti šetaju grobljem, zaustavljajući se kako bi odali počast onima za koje se tvrdi da su dio talijanske krajnje desničarske baštine, uključujući Goffreda Mamelija, domoljuba iz doba Risorgimenta, pjesnika i pisca talijanske nacionalne himne.

Amy King je viša predavačica na Univerzitetu u Bristolu i autorka knjige The Politics of Sacrifice: Remembering Italian’s Rogo di Primavalle; ovaj je članak napisala za History Today