Piše: Dragan BURSAĆ (Al Jazeera)

Prije nešto manje od dva mjeseca, čelnik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Milorad Dodik izjavio je kako su vlasti tog entiteta izradile prijedlog sporazuma o “mirnom razdruživanju” Bosne i Hercegovine po kojem bi ta država trebala prestati postojati.

“Dokument predviđa da se BiH politički razdruži i da se formiraju dvije nezavisne političke i teritorijalne cjeline koje će živjeti i funkcionirati u skladu sa sporazumom nastalim na bazi toga”, kazao je tada Dodik u intervjuu za srpsku redakciju ruske agencije Sputnjik.

I onda, kažem, ni puna dva mjeseca nakon ove, ko zna koje po redu najave secesije, uslijedila je nenadana posjeta prvog čovjeka CIA-e William Burnsa Sarajevu i BiH. Burns se sastao sa članovima Predsjedništva i Željkom Cvijanović, naravno. Burns se nije sastao, a što je bitnije, sa Miloradom Dodikom. Ipak, izdvojio je određeno vrijeme da porazgovara za Cvijanovićevom, što je u roku od odmah rezultiralo sljedećom Dodikovom izjavom: “Republika Srpska nikada nije osporavala suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine u skladu s Dejtonskim sporazumom, a secesija nikada nije bila naša politika.”

CIA, snajka!

Kako smo svi zajedno sa Dodikom za pedesetak dana prešli put od “političkog razdruživanja RS-a” do toga da “RS nikad nije ni željela secesiju od BiH”? Odgovor je samo jedan i skriva se iza akronima CIA, koji se čita kao Central Intelligence Agency, odnosno u prevodu na naše jezike, Središnja obavještajna agencija.

Ili da uprostim i jezikom balkanske filmske pop-kulture kažem, CIA snajka! Mitska agencija najveće sile svijeta koja zna sve, operiše na svim svjetskim meridijanima i ima svakoga ili gotovo svakoga u šaci, kako je definisano u legendarnom Kovačevićevom Balkanskom špijunu.

Za sve ostale ne znam, ali je William Burns izvadio svoj “mali crni rokovnik” i šapnuo par stvari Željki Cvijanović koja je imala ulogu kurirke i koja je onda prenijela tih “par stvari” Dodiku. A te “stvari” su prilično jasne svakom onom ko ima tu (ne)sreću da zadnje tri decenije prati izbliza i in vivo politiku laktaškog vožda.

Od američkog daška svježeg vjetra do ustajalog vonja Rusije

Dodik, taj američki “dašak svježeg vjetra”, kako ga je prozvala američka država sekretarka Madeleine Albright, taj klasični personalizirani produkt američke zone uticaja, taj mladi prozapadni pionir koji se verao po američkim nosačima aviona, koji je govorio da je Karadžiću i Mladiću mjesto u Haagu i da je u Srebrenici počinjen genocid, oteo se svojim političkim babicama i akušerima kontroli i u međuvremenu postao Putinov mali od palube.

Nije, međutim, rijetka stvar da se američki produkti otmu kontroli, da prepravljeni i modifikovani budu čak i sredstvo u borbi protiv Amerike, ali je jedno sigurno – nema besplatnog ručka kod Uncle Sama, pogotovo za stalne konzumente američke menze, a posebno za one koje je Amerika preko svojih agencija stvorila i u njih dolare uložila.

E takav je bio Milorad Dodik, taj mladac koji je onomad agitovao za zajednice ekonomskih opština sve sa Tuzlom, Banjalukom i Osijekom, a sad agituje za pretvaranje dobrog dijela BiH u Donbas.

I to je moralo prestati!

Prostije rečeno, oni koji su ga stvorili dali su mu direktnu poruku, da ne može biti direktnija, i to preko glavnog operativca na terenu i u svijetu da se Miloradu zatvaraju vrata čak i za Rusiju ako nastavi putem beznađa na koji je poveo đuture bosanske Srbe.

“Borba protiv terorizma je obaveza cijelog slobodnog svijeta i tom kontekstu je značajna posjeta direktora CIA-e gospodina Williama Burnsa Bosni i Hercegovini”, napisao je Dodik na svom nalogu na mreži X u tonu na kojem bi mu pozavidjeli mnogi zadrti amerikanofili diljem svijeta.

Od ‘smrada’ do gospodina

Nema ništa od klasičnog “čašćenja” na Dodikov način. Podjestiću vas, prošlog maja je Milorad Dodik nazvao američkog ambasadora “smradom”. Tek tako. Ipak, William Burns i agencija koja stoji iza njega nisu za takve riječi, jer takve riječi dokidaju – u najblažem slučaju – političke karijere. Zna to vrlo dobro, odlično Milorad Dodik, a u Sarajevu se već šale, da će se laktaški vožd pretvoriti u američkog savjetnika ako Burns još samo jednom dođe u BiH. Ako dođe dva puta, Dodik će nosati američku zastavu po glavnom gradu države od koje se, do juče, mislio otcijepiti.

Jasno je to svima, pogotovo nakon prošlog dana, Milorad Dodik se uplašio i za svoju političku karijeru koja je ionako u slobodnom padu, ali i za mjesto sa ove – šire strane zatvorske ćelije, jer ga samo i jedino politička moć drži na slobodi. A koliko on to zna, još bolje to znaju Amerikanci, pardon CIA.

Nije Dodik vješt, nego uplašen!

I zato je najpogrešnije moguće tumačenje ovakvog Dodikovog servilnog poteza nekakvim njegovim političkim umijećem, lukavstvom i iskustvom. Dodik, najjednostavnije kazano, postupa u maniru preplašene seoske varalice koja strepi za svoj novčanik i još više za svoju slobodu.

Ništa više i ništa manje od toga!

Ili kako je to odlično formulisao pozorišni reditelj Dino Mustafić: “Najsmješnije je što mnogi Balkanci misle da je ova politika laži i petljavina izraz političke vještine i mudrosti, a u biti je to obični seljakluk nedostojan ozbiljnih ljudi…”

Milorad Dodik je politički mrtav čovjek. Ono što mu je ostalo jeste da se bori za svoju slobodu i to kao građanin Bosne i Hercegovine, jer sa ovakvim razvojem situacije u svijetu teško da može biti slobodan građanin Rusije i još teže da će ga Vučić trpjeti kao političkog azilanta u Beogradu.

Pristao je, bit će sve što hoćete…

A to za Dodika znači samo jedno – pristaće na sve, pogotovo na sve ono što mu nude oni koji se pitaju u Washingtonu. A nude mu jako malo – da sačuva svoju političku kožu. Ako i toliko.

Očajan čovjek je spreman na očajne postupke, a očajni Dodik je spreman da pogazi svoje ionako bezvrijedne riječi koje ispaljuje plebsu gladnom obećanja. Problem je što je taj plebs sve više i bukvalno gladan i što taj plebs osjeća da američke sankcije idu sa lošeg na gore. A najveći problem je što je plebs po prvi put u ko zna koliko godina pravilno locira da je za većinu problema odgovoran Dodik, a ne nekakva svjetska zavjera.

Ili kako je to najbolje sublimirao vojvođanski političar Nenad Čanak na mreži X: “Godinama govorim da Mile Dodik sve redom za***va, i da ga ne treba ozbiljno shvatiti. Jedino je šteta koju pravi ozbiljna. I lopovluk.”

Pamtite ga po pjesmama njegovim

I najvjerovatnije će Milorad Dodik tako i ostati upamćen u ovom dijelu svijeta, kao čovjek koji nije mogao da prevaziđe svoj provincijalizam i primitivizam, kao čovjek koji je pjevao po šatorima, kao čovjek koji nije imao snage da povede bosanske Srbe put civilizovanih naroda u okviru BiH i koji je na koncu zarad svoje komocije te iste bosanske Srbe pretvorio u najsiromašniju evropsku populaciju, koja se umjesto napretka nada ruskim tenkovima na Dunavu.

Bizarno da ne može bizarnije.