Piše: Andrej NIKOLADIS (CdM)

Ovo sam vam, biće, već negdje pričao, ali to me neće spriječiti da ponovim. Ta se priča, čini se, provlači čitavom jadranskom obalom i njenim zaleđem: pripovijedaju je u Istri, gdje  sam je prvi put čuo, kao i u Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori. Priču ćemo nazvati “Kruženje kosti u prirodi”.

Nekada, ne tako davno, kada bi neko dobrostojeće seosko domaćinstvo pojelo pršut – a od pršuta bi najmanje sreće vidjeli domaćini, jer taj se komad mesa čuvao za goste: jer siromaštvo je, za razliku od bogatstva, ono što ne želimo da drugi kod nas primijete – kost koja bi od nje ostala, kost sa koje bi već bila oglodana i zadnja žilica, zubima išmirglanu kost, takoreći, koristili bi kao začin jelima. Tako se nekada kuvalo: nije bilo fensi šefova i fjužn kuhinje. Ljudi su kuvali da bi jeli, ne da bi se pojavljivali na televiziji. Ubereš, dakle, malo zelja iz bašte, pa ga, sa dva-tri krompira, ubaciš u lonac vrele vode. A onda svemu tome, da zamiriše, dodaš i onu kost od pršuta.

Onaj koga je kost zapala, nakon što bi skuvao obrok, proslijedio bi je dalje. Od prvoga snijega do ranoga proljeća ta bi kost šetala od kuće do kuće, od lonca do lonca. Tako bi, do kraja zime, čitavo selo od te kosti skuvalo po ručak.

Pričao sam to jednom rodici, koja mi je rekla: “Nije to ništa. Moja je prababa iz Trebinja davala zube za svadbu.” Jedina u kraju imala je zubnu protezu, pa bi krezave nevjeste pred svadbu dolazile do nje da je mole da im posudi zube, ne bi li zablistale na svečanosti, ne bi li lijepo ispale na slici, koju će do smrti držati na ormaru sa posteljinom koju od moljaca čuva suva lavanda. Ne bi li, makar jednom, makar na toj slici, te žene bile savršene, kao iz žurnala, za buduću djecu i unuke. Prababa bi zube bez riječi izvadila, oprala i dala. Kada je ta žena umrla, siguran sam, u raj je ispratilo jato anđela, bijelih i blještavih kao osmijeh seoske mlade na dan vjenčanja.

Ove dvije priče govore o endemskom siromaštvu koje je naša jedina istinska tradicija. Mi smo sirotinja. Sve nas je gladan kurac pravio. Mi smo prvo ontološka sirotinja, pa tek onda Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci, pravoslavci, katolici, muslimani, blablabla.

Endemsko siromaštvo je, uostalom, tradicija koje smo se odrekli i koje se ne želimo sjetiti. Mi, koji izgibosmo za tradicijom. Mi, koji smo svu svoju maštu, umjesto u budućnost, uložili u izmišljanje vlastite prošlosti, u izmaštanu, retuširanu, ljepšu i stariju tradiciju.

Nisam vam ih, međutim, zato ispričao – te dvije priče o siromaštvu.

Nego zato što je ova naša nesretna Crna Gora, zapravo, mlada sa fotografije koju sam vam opisao – mlada koja je posudila zube.

Koliko god loše ovo naše da se čini – još je gore nego što izgleda.

Ljudi kažu da je život kratak. Nije. Život, to je tako mnogo vremena za tako malo stvari koje čovjek zapravo ima da obavi. To ostavlja vječnost za poraze i poniženja, sve dok na kraju ne razumiješ da je čak i tvoja slabost bila jača od tebe.

Ne postoji stilsko ili dramaturško opravdanje za dužinu života, kao što ne postoji opravdanje za roman od 1000 stranica, pun narativnih viškova i ponavljanja. Da: repeticija je forma promjene. Ali u modernoj umjetnosti. Ne i u životu.

Ovo što se danas dešava već sam vidio – dovoljno sam star za to. Volio bih da ovom padu nisam prisustvovao. Znam ljude: znam gadluk. Svaki fukarluk kojem svjedočim višak je. Nije me potrebno dodatno ubjeđivati da je fukarluk ovdje mjera stvari. Ovako, kako danas kao bijesna paščad atakuju na sve veliko u Crnoj Gori, krajem osamdesetih pljuvali su na sve ono zbog čega je Jugoslavija bila i ostala apsolutni istorijski vrhunac svih naroda koji su u njoj živjeli.

Ovo što Crna Gora živi ono je što je Štulić opisao u svojoj drugoj najboljoj pjesmi (prva je “Flash”, imho). Džabe bijeli zubi, džabe uljepšane fotografije. Džabe smo krečili.

“pa kakvo ime da ti damo, gospođice od tri pedlja?

krivo srastanje, gospodine, krivo srastanje.

kao kad bogate prose za miraz.

a talon nose ružni i opaki,

s nečuvenom moći da tjeraju što zažele.

mnogo ih je i strašno galame.

obično razbiju sva ogledala na koja naiđu,

da ne ostane ni pomen na ljepotu”.

Ljutite se na mene koliko hoćete; u još nekom gradu me spalite.

Ali. Sve dobro, progresivno i slobodarsko što se ovdje desilo od 2006. naovamo, bilo je oktorisano. Nije imalo – zovite ga grassroots, organskim, društvenim, kulturološkim… – utemeljenje. I zato sada propada. Zato su sada tama, primitivizam i strah došli po svoje.

Znate li zašto se raspala Jugoslavija? Zato što je nismo bili dostojni – nje i njene veličine. Kao što nismo dostojni ni Crne Gore ni veličine ideje slobode na kojoj je ona opstala.

Nije bitno. Doći će drugi. Kad – tad, doći će drugi. Doći će bolji od nas.