Prije ravno trideset i šest godina, Živko Nikolić, taj „crnogorski Bunjuel“, kako su ga Crnogorci nazvali – naravno, tek nakon što su ga sahranili – snimio je, u produkciji TV Titograd, kultnu crnogorsku i jugoslavensku seriju „Đekna još nije umrla, a kad će, ne znamo“. Dramu koja je imala izuzuetnu popularnost u svim republikama tadašnje Jugoslavije, napisao je Milorad Karadžić. Saradanik na scenariju bio je Živko Nikolić. 

Tri i po decenije kasnije, crnogorski reditelj Danilo Marunović odlučio je da snimi dokumentarni film o seriji koju su voljeli svi Jugosloveni osim – Crnogoraca. 

Razgovarala Tamara Nikčević

„Ideju da snimim film o „Đekni“ dobio sam slučajno, nakon razgovora sa sinom glavnog glumca Draga Malovića, koji glumi Radosava. Mlađi Malović decenijama radi kao majstor svjetla u Crnogorskom narodnom pozorištu“, kaže Marunović za Slobodnu Bosnu.

Marunović dodaje da je Drago Malović bio prvi pravi pravi jugoslavenski glumački superstar, te da je od njegovog sina pokušao da sazna kako se porodica nosila sa slavom njegovog oca.

"Kada kažem superstar, mislim upravo na ono što taj status danas podrazumijeva. Zahvaljujući ogromnoj popularnosti „Đekne“, Draga Malovića su, naime, ljudi prepoznavali, zaustavljali ga na ulicama jugoslavenskih gadova, tražili mu autograme, imao je gomilu, danas bismo rekli - fanova, sva vrata otvorena i sve privilegije koje podrazumijeva status glumačke zvijezde. Najprije kroz taj film, zatim kroz istoimenu seriju, nakon toga i sve spin off serije sa istim ili sličnim karakterima ali i drugačijim zapletima, Drago Malović je nesumnjivo postao superstar. Ali i mnogo više od toga: za ostatak Jugoslavije, njegov Radosav bio je prototip Crnogorca", kaže Marunović.. 

Je li Radosav to zaista i bio?

Uvijek se kroz stereotipe gradi slika o nacijama, to je neizbježno. Ipak, kvalitet humora u „Đekni“ ne može da škodi; zapravo je veoma šarmantan i veoma interesantan. 

Radosav je dosta blizu onoga što je prosječan Crnogorac toga doba zista bio. Što me podsjeća na Molijera, na „Uobraženg bolesnika“: slična vrsta dramaturgije, slična vrsta komedije, dramske tehnike… 
„Đeknu“ je, zamislite, napisao čovjek koji je bio ekonomista. Govorim o Miodragu Karadžiću, koji je, pored „Đekne“, napisao još nekoliko drama, a radnja svake od njih vezana je za kraj iz kojeg potiče Karadžićeva familija – iz Šavnika, mjesta u kojem je smještena radnja i gdje je Živko Nikolić snimio „Đeknu“. 

I Vi trenutno u Šarvniku snimate svoj dokumentarac?

Tako je.

Šta ste još saznali od sina Draga Malovića?

Saznao sam nešto što me je doslovno šokiralo: status njegovog oca u Crnoj Gori, rekao mi je, bio je daleko od superstara, budući da je serija Živka Nikolića ovdje dočekana na nož, da je tretirana kao kič, kao ismijavanje Crnogoraca, a da se on, sin glavnog junaka, zbog toga stidio; nije volio da se o tome govori. Taj mu je period bio dosta traumatičan. 
Te 1988. godine Živko Nikolić je sa uredništvom Televizije Titograd razgovarao o tome ko će igrati Radosava. I naravno, producenti su insistirali na nekoj regionalnoj zvijezdi poput Miodraga Brika Krivokapića, koji je igrao važne uloge u crnogorskim filmovima, uključujući Nikolićev „U ime naroda“. Ipak, kao majstor kastinga, Živko Nikolić je, osjetivši njegov talent, na kraju odabrao dobrog epizodnog glumca Crnogorskog narodnog pozorišta. Taj će glumac, zahvaljući Nikoliću, napraviti svoju životnu ulogu. 

Interesantno, „Đekna“ je bila ubjedivo najgledaniji televizijski projekt u Jugoslaviji, iako je dolazila iz u to vrijeme najsiromašnije televizijske produkcije u SFRJ.

Zašto Crnogorci nisu voljeli „Đeknu“? 

Siguran sam da ni javnost, a ni kulturne elita tog vremena, nisu bili spremni na javnu autorefleksiju koju im je ponudio Živko Nikolić. Očito, za njih je duhovita priča o crnogorskoj porodici bila preošta kritika crnogorskog mentaliteta. Drugim riječima, „Đekna“ je praktično dovela u pitanje nacionalni ponos Crnogoraca, koji su svoj etički identitetski karakter temeljili na mitu o ratničkoj tradiciji. Te su se dvije optike žestoko sukobile. Kasnije, kako je društvo sazrijevalo, kako su u Crnu Goru uplivale i druge kulture, došlo je vrijeme za razumijevanje i prihvatanje „Đekne“. I ne samo „Đekne“, nego i cjelokupnog velikog filmskog opusa Živka Nikolića. A znamo kako je taj čovjek, kojim se Crna Gora danas ponosi i koga s pravom naziva najmarkantnijom figurom naše istorije filmske umjetnost, završio život: u veoma loši materijanim uslovima, sam i napušten. Crna Gora  se sramno ogriješila o njega.

Manje-više svi filmovi Živka Nikolića tretirani su na sličan način: kao ruganje Crnogorcima.

To je istina. Paradoks je to što je pisac „Đekne“ Milorad Karadžić gotovo svaku repliku, svaki štos preuzeo iz kolokvijalnog govora tog podneblja; on je to sve čuo, sve zapisao, sve vidio. „Đekna“ je u tom smislu autentična, u šta sam se uvjerio boraveći proteklih sedmica u Šavniku. Ti su karakteri postojali. Likovi Radosava, Ljeposave, Joksima inspirisani su stvarnim ličnostima, koji su nekada živjeli u tom selu. 

Ljutili se ili ne, „Đekna“ je Crnogorce prikazalo onakvima kakvi su. U tom smislu, ona je vjerna slika tog prostora, tog sela pored Šavnika - zove se Petnjica, njihovog autentičnog humora, koji Karadžić očito nije zaboravio.

Nažalost, Petnjica je postala poznata po drugom Karadžiću - ratnom zločincu Radovanu Karadžiću.

Nisam znao da je Radovan Karadžić iz tog sela. Crna Gora je Jugoslaviji dala veliki broj talentovanih umjetnika, sportista, novinara, ljudi iz šoubiznisu, političara. U kojem smjeru će se nečiji talenat ili sposobnost projektovati, da li će se realizovati kao dobro ili kao zlo... To da su ratni zločinac Radovan Karadžić i pisac „Đekne“ iz istog sela bizarna je podudarnost. 

Za razliku od nekadašnjih Crnogoraca, ovi mladi nalaze da je "Đekna" duhovita; razumiju taj humor, saznaju ponešto o vremenu, običajima, mentalitetu.

Koliko puta ste, tokom posljednje tri, četiri godine, začuđeno kazali - ovoga se ne bi sjetio ni Živko Nikolić? 

Onoliko puta koliko sam bio u stanju da identifikujem paradoksalne društvene situacije, koje u svojoj normativnoj normalnosti nose iščašeni komični osnov. To znači – mnogo puta. 

Da je živ, Živko Nikolić bi danas imao inspiracije napretek, i to upravo zato što je dobro znao da prepozna naše mane: dvostruki moral, srebroljublje, lažno pozivanje na snažne moralna kriterije, na čojstvo i junaštvo... Sve što je Nikolić nekada prepoznavao i uzimao kao svoje glavne inspirativne izbore, danas u izobilju postoji u javnom, naročito u političkom životu. 

U Crnogorskom narodnom pozorištvu u Podgorici počinjete probe „Gospode Glembajevih“. Ovo je prvi put da CNP postavlja na scenu taj čuveni komad Miroslava Krleže?

Da, prvi put, iako veliki broj književnih kritičara i poznavalaca teatra tvrde da je riječ o najvećem komadu napisanom na našem zajedničkom jeziku. U tom smislu je čudnije to što crnogorski nacionalni teatar, tokom osam i kusur decenija postojanja, nikada nije postavio „Glembajeve“. Mislim da je riječ o spektru različitih motiva. Moramo se, recimo, prisjetiti da je devedesetih, u vremenu bujanja velikosrpstva, u crnogorskom javnom prostoru Krleža bio diskvalifikovan kao „hrvatski pisac“. Možda je to bio razlog. Kasnije, repertoarska politika pozorišta zaobilazila je Krležin komad, vjerujući da je to za njih preveliki zalogaj. 

Zašto ste se Vi sjetili Krleže? 

Krležu sam prvi put pročito kao kao gimnazijalac, a onda i kao student režije. I kasnije… Posljednjih makar deceniju "Gospoda Glembajevi" bili su prvi na listi komada koje sam želio da režiram. Nažalost, svi naši teatri su to odbijalil, objašnjavajući da je riječ o skupom i glomaznom projektu, iako on to nije. 

"Gospodu Glembajeve“ sam odabrao i zato što suština tog komada odgovara vremenu koje živimo. A živimo vrijeme istorijskog raskršća: preko noći je radikalno promijenjen sistem vrijednosti, ispričan u kontekstu društvene elite. A prostor elite zapravo je najočigledniji prostor društvenih promjena. 

Dakle, Glembajevi su čekali reditelja dovoljno hrabrog da se upustio u takvu avanturu?

Hvala Vam ako to tako vidite. 

Režija "Glembajevih" zaista je i avantura i izazov. Riječ je o velikom komadu, koji zahtijeva gvozdenu pozorišnu disciplinu i ozbiljan odnos prema teatru. Kao reditelja, posebno me interesuje Krležina fantastična fabula, zaplet, smjena generacija, primalni nagon da ubijete svijet očeva, da ga prevaziđete i pobijedite. Pred nama je sukob dva načela života: s jedne strane senzitivnog, umjetnički osjećajnog, delikatnog obrazovanog sina Leona Glembaja i sa druge beskrupuloznog oca, porodičnog tiranina, koji je, ako bismo pravili analogiju sa današnjicom, do kapitala došao kao "Vuk sa Wall Street-a“. Odnos oca i sina podsjeća na Njegošev stih da „vuk na ovcu svoje pravo ima, ka tirjanin na slaba čovjeka“. Taj konflikt otvara i pitanje koji od dva principa koja simbolizuju otac i sin danas nudi spasenje od opšte krize svih vrijednosti, pristigle i kao nuspojava neograničene slobode koju nudi zapadna civilizacija. 

Posebno zanimljivo je napasno interesovanje regiona za „Gospodu Glembajeve“.

Da, „Glembajevi“ se spremaju u nekoliko pozrišta u regionu.

Tri ili četiri. Krupna smjena generacija i sistema vrijednosti preporučuju "Glembajeve“  kao dobar repertoarski potez. Komad dobro komunicira s ovim vremenom i prirodno je da teatar reaguje na ono što se dešava u društvima regiona. 

Građanska društava prelaze u svojevrsne koncerte vjerskih država, a mali broj nas ostaje da se batrga, pokušavajući da se suprotstavi inerciji. Ovo je komad koji nesumnjivo odražava i grčevitu borbu ta dva sitema. 

Nije Vam prvi put da ulazite u tu vrstu umjetničke avanture. Prije dvije godine ste, u povodu obilježavanja stote godišnjice od osnivanja Narodnog pozorišta u Sarajevu, na poziv Dina Mustafića režirali „Hasanaginice“. Igraju li se još?

"Hasanaginice“ su postale hit u Sarajevu, i to takav da je predstava, zbog iznimnog inteeresovanja, ubrzo preseljena na veliku scenu Narodnog pozorišta u Sarajevu. Posebno sam ponosan na to što su „Hasanaginice“ uspjele da isprovociraju teme u koje se ne dira. Govorim o odnosu prema ženi, što se u svim našim društvima konstantno gura pod tepih. I to u svojevrsnoj harmoniji islama i novokomponovanog pravoslavlja, koje se, ako je riječ o mizoginiji, mnogo ne razlikuju. 

Nedugo nakon premijere, dao sam intervju jednom tamošnjem mediju, koji nikada nije bio objavljen.

Zašto?

Zabranjen je, budući da se nije moglo dozvoliti da se pitanje ženskog orgazma postavi izvan konteksta teme seksa. Možda je i to bio dovoljan motiv da tamošnja poblika bude zaintrigirana. Sarajevo jeste metropola, ali ima problem koji imaju manje-više sva naša društva: ogrezlo je u autocenzuri lokalne kulture i "radnika" u njoj.
Iako često vjerujemo da je pozorište izgubilo snagu, veoma je važno šta se u kojem trenutku postavlja na scenu. Koliko god mislili da pozorište gubi bitku sa masovnim medijima, pitanja i teme koje se otvaraju u pozorištu nameću se kao najaktualnije i najvažnije za naša društva. 

Koje teme?

Sve očiglednije sveopšte licemjerje. To što se dešava u Crnoj Gori u smislu nelojalnosti idejama kojima pripadate, u smislu lakog odricanje od onoga što vas čini čovjekom, a to su vrijednosti za koje se zalažete, i to zarad sitne ili krupne dobiti, postao je tako intenzivan trend da je prosto nemoguće ne vidjeti ga, ne stidjeti ga se i ne komentarisati ga. 

To činite ne samo kao angažovan reditelj?

Uvijek sam imao izraženu potrebu za društvenom angažovanošću. U državama regiona, u njihovim nacionalnim politikama, umjetnost i kultura su na posljednjem mjestu prioriteta; zato osjećam potrebu da skrenem pažnju na sebe kroz projekte koji nose angažman. A projekti koji nose suštinski angažman uvijek moraju da imaju provokaciju. Čini mi se da je ta provokacija, koja je dio i mog karaktera i mog odnosa prema malograđanskom društvu, skrenula pažnju na mene i da je to, ne znam koliko svjesno a koliko podsvjesno, dio mog reediteljskog rukopisa.

Ono što se prije četiri godine dogodilo u Crnoj Gori, sa sobom nosi očiglednu nuspojavu, moralnu i etičku. Naime, česta smijena političkih elita učinila je vidljivijom neprekidno prelijetenje iz ekipe u ekipu, iz lobija u lobi, iz interesne grupe u interesnu grupu. Riječ je o opštoj trgovini sopstvenim integritetom… Ne znam da li Crna Gora pamti sramniji period odricanja onoga na čemu je izgradila cio svoj nacionalni imidž, a to je čojstvo, junaštvo, poštenje. To danas egzistira u domenu mitologije, dok ga u praksi gotovo i nema. Izuzev, naravno, rijetkih izuzetaka.

Šta to onda znači? Je li Đekna konačno umrla?

Mislim da Đekna nikada nije bila aktuelnija i zato sam i došao na ideju da tu temu ponovo otvorim. Radosav, baš kao i cijela galerija likova Živka Nikolića, nikada nije bila vitalnija. Nikolićev umjetički genije se, nažalost, ne ponavlja, ali se ponavlja odnos države prema svojim darovitim ljudima. Crnogorske političke elite nikako da razumiju da moraju početii da vole svoje umjetnike, ne da ih preziru. Stvaralac u Crnoj Gori ima utisak je prezren od strane političkih elita, umjesto da je cijenjen, njegovan i podržavan.
„Đekna“ Živka Nikolića zapravo je crnogorska „Alo, Alo“ ili „Mućke“. Veza te serije sa istorijom umjetnosti toliko je velika da Radosav zaslužuje spomenik na nekom gradskom trgu, i to kao veliki izvozni proizvod u bivšoj Jugoslaviji. 

Čemu bi to bio spomenik? 

Crnogorskoj spremnosti da se sprdaju svojim manama. Što je odraz zrelosti društva, društvene pronicljivosti, razumijevanja komedije kao žanra, razumijevanje onoga što su dobri umjetnički projekti. Mimo svih kič i površnih televizijskih serijala i filmova koji su prošli proteklih decenija, a kojih se ne sjećamo, „Đekna“ je ostala naš trade-mark i zbog toga bi joj trebalo odati od počast.