Piše: Pavle Pavlović

Već tridesetak godina nedostaje mi 50 centimetara do vječnih dva metra pod zemljom. I zbog toga svakog ljeta valja izdvojiti nekoliko stoja eura po glavi stanovnika da tako i nadalje ostane. Najvažnije je da budeš suh, nepoplavljen, da nasipi ne popuste. A to što si ukrao od prirode, od mora da bi živio na njegovom bivšem dnu, zaboraviš u trenu okružen bogatim zelenilom i pitomim brežuljcima po kojima skakuću srne, jeleni, uz riku ogromnih, dlakavih bizona.

Teško je i zamisliti da su ti zeleni bregi, nacionalni parkovi u koje hrle rijeke turista, ustvari, prva i posljednja crta obrane niske zemlje od njenog  najopasnijeg neprijatelja – vode. Zanesen veličinom ljudske pobjede i masivnošću bedema počinješ se izrugivati moćnim valovima Sjevernog mora što uzaludno, desetljećima već, pokušavaju nadvladati nizozemske dajkove, kako ljubitelji haringi nazivaju svjetski čuvene bentove.

Ali, te umišljene sigurnosti da si gospodar svijeta i morskog podzemlja posljednjih je dana sve je manje. Što je više tužnih, potresnih slika iz Bosne i Hercegovine, koju nikada zaboraviti nećeš, strah je sve veći. Osjećam kako me umjesto topline obiteljskog gnijezda uhvatila nenadana hladnoća, nekontrolisani drhtaji tijela, kao kada te panika savlada. U trenu sam postao svjestan naziva „moje nove domovine“.

KAKO POBIJEDITI VODU?

Nizozemska – niska zemlja. Ulica i kuća u kojoj živim nikle su na području koje je nekada bilo carstvo školjki i morskih zvijezda. Vrijedni ljudi u klompama stoljećima su pobjeđivali vodu, otimali joj te prostore. Isušivanjem pravili poldere, kako zovu mjesta gdje je vodu zamjenila pjeskovita površina na kojoj su nastajali gradovi, sela i do beskraja daleka polja cvijeća. Sjetio sam se i dobrodošlice susjeda, u stilu, želimo vam ugodan život na dubini od jednog i pol metra ispod površine mora. Naravno, slijedio je poslije toga neobuzdani smijeh i krigle piva. A danas?!

Ja, bilo je i ovo. Uz pomoć sarajevskih prijatelja u NL, braće Zorana i Gorana Delića, ukrasio sam podove nove kuće kvalitetnim parketom. Kada je sve bilo gotovo, došao je red i na mene da pozovem komšije na pivo. Umjesto odglumljenog oduševljavanja novim stambenim objektom, nisu skrivali čuđenje.

– Drveni podovi? Pa, znate li gdje živite?! Ovdje su najprikladnije keramičke pločice, jer nikada ne znate kada će voda da probije, kada će poplave…

Srećom, do sada mi se parket jedino smočio od kapljica raznih pića. Godinama poslije primjećivao sam da susjedi polagano pločice zamjenjuju drvetom. Kažu, kuće su nekako toplije. Što je bilo više parketa u mom kvartu, bio sam sigurniji da poplave neće doći, iako je uzburkano Sjeverno more samo koji kilometer udaljeno od mojih prozora.

Često vikendom odlazim u obilazak tih velikih tvorevina ljudskih što desetljećima pobjeđuju nepojmljivu snagu vode. Kada se nađeš na prostoru gdje se dva mora spajaju s nebeskim beskrajem, osjetiš koliko je čovjek mali. Ali kada shvatiš da je čovjek uspio razdvojiti dva mora, onda otkriješ koliko je on veliki. Na ovoj 33 kilometra dugoj brani stanovnici Niske zemlje još jednom su dokazali kako se ukroćuju mora. Nitko kao Nizozemci nije pronikao u tajne vode. Toga se najčešće sjetim kada prolazim kroz one naše tunele što vode od Sarajeva prema moru. U svakom je voda do koljena, a ovdje ni kapljice u kilometarski dugim tunelima na autoputevima, iznad kojih mirno plove prekookeanski brodovi na rutama prema Rotterdamu ili Amsterdamu.

Afsluitdijk, kako se zvanično zove mamutska građevina što nestaje u beskraju, razdvojila je Ijselmer, ili Unutrasnje more, od neumornog i opasnog Sjevernog mora. Brana je široka oko 90 metara i samo se laicima čini da je napravljena zbog četverostruke trake autoputa, što spaja sjevernu Holandiju s provincijom Frisland.

 Još u 19. stoljeću postojali su planovi za gradnju Afsluitdijka, ali uvijek je nedostajalo novca. Kada je 1913. godine ovo sada razdvojeno morsko područje pogodila velika poplava, kada su valovi Sjevernog mora provalili duboko u unutrašnjost Niske zemlje zaprijetivši čak i okolini Amsterdama, odnoseći ljude i kuće, odjednom se love našlo. Čovjek koji je sve te godine sanjao da „zabenti“ mora zvao se Cornelius Lely. Nakon opsežnih pripremnih radova krenulo se 1927. godine s prvom lopatom. Nakon pet dugih zima Ijselmer i Sjeverno more više nikada nisu bili jedno.

Lelyjev građevinski kolos donio je novi život Unutrašnjem moru. Naravno, tome se nisu svi radovali. Najviše su bili pogođeni ribari. Brojne flote s mrežama su nestale, a mornari su se morali prekvalificirati u agrikole. Nekada izrazito slana voda postala je slatka i idealna za navodnjavanje novih polja koja su isušivanjem oteta od mora. Unutrašnjost Nizozemske postala je veća gotovo za trećinu. Na mjestima nekadašnjih morskih dubina izrasli su brojni gradovi, kao i jedan supermoderni pod imenom Lelystad (Lelygrad) u čast inžinjera kojeg proučavaju na svim gradjevinskim fakultetima na svijetu.

Holanđani se još sa strahom prisjećaju katastrofalnih poplava u južnom dijelu zemlje 1953. godine. Tada je nastradalo preko sto hiljada ljudi i uništena su brojna naselja. Sjeverno more je te kobne godine divljalo i kod Afsluitdijka, ali ga nije uspjelo pobijediti. Od tada je ova brana je najveći ponos Niske zemlje i najkvalitetniji je dio 3.100 kilometara dugog niza raznih zapreka kojima ovdje razvlače pamet vodi.

OVDJE NEMA ENTITETA

I lijepo je sve ovo vidjeti i opisati, ali slike iz  Bosne i Hercegovine,  kao da odnose svaku nadu. Kada voda krene, čovjek je, ipak, mali prema moći majke i mačehe prirode. Pogotovo ako, kao ja, živi desetak kilometara udaljen od najjače atomske centrale u ovom dijelu Europe, čiji se reaktori hlade valovima obližnjeg Sjevernog mora.

Srećom, ovdje nema entiteta, razdvojenih vodoprivrednih sistema, hidrometeoroloških službi. Sredstva planirana za obranu od poplava pod najvećom kontrolom odlaze u nove dajkove, brane kojima se divi i čuveni Discoveri TV program, a ne u plate državnih službenika, sjajne automobile onih, što se nazivaju političkom elitom.

Ovdje se nakon poplava, u danima bez kiše, brzo ne zaboravlja šta je bilo jučer kada se nebo otvorilo. Njima se poslije katastrofalne 2010. u Posavini, ne bi mogla dogoditi apokaliptična 2014. U zemlju u kojoj živim često dolaze uzvišene face iz državica regiona u kojima se ljudi sada bore za goli život, opstanak poslije strašnih poplava.

Umjesto da ponekad posjete neki od instituta sa vrhunskim stručnjacima za izgradnju i projektiranje brana i kanala, bajni politikusi, što se trenutno važno slikaju u gumenim čamcima, ploveći među izgubljenim, očajnim podanicima, vrte se oko raznih sudova i zatvora. Od toga ni Hrvatska, ni Srbija, ni BiH ništa nisu suvlji, niti sigurniji od narednih kiša.A to koliko se malo ulaže u obranu od poplava pravo je čudo da se u regionu nije dogodio smak svijeta.

Ako nije neumjesno, moglo bi se reći da se dobro i prolazilo.