Dok Turska plovi sve nestabilnijim Bliskim istokom i Kavkazom, njezin angažman na Balkanu – često zasjenjen gorućim regionalnim krizama – pojavljuje se kao ključni stabilizirajući stub u njenoj vanjskoj politici. Uz stalne sigurnosne izazove i ekonomsku neizvjesnost u svom neposrednom susjedstvu, Ankara rekalibrira svoju diplomatiju kako bi osigurala svoje interese u jugoistočnoj Evropi.

Nedavna diplomatska posjeta predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana u ključne balkanske države signalizira stratešku promjenu u turskoj vanjskoj politici, onu koja bi mogla preoblikovati ravnotežu snaga u regiji i ojačati položaj Turske kao ključnog igrača u evropskoj i globalnoj geopolitici, piše Zoran Ivanov, viši savjetnik na Institutu RINK u Ljubljani i predavač na Državnom univerzitetu Arizona, SAD, za Daily Sabah. 

Vanjska politika Turske funkcionira poput tronošca, s jednom nogom na Kavkazu, drugom na Bliskom istoku i trećom na Balkanu. Dok su prve dvije regije privukle pažnju Turske zbog sukoba s visokim ulozima, Balkan nudi stabilniju arenu. To omogućuje Ankari da projicira utjecaj i osigura dugoročne ekonomske i sigurnosne dobitke od razvoja srednjeg koridora trgovačkih ruta između Evrope i Azije. Erdoğanova nedavna diplomatska turneja naglašava namjeru Turske da ojača ovu treću nogu, osiguravajući svoje geopolitičke interese i pozicionirajući se kao ključni posrednik između Istoka i Zapada, prenosi Stav.ba.

Vanjska politika Turske nadaleko je poznata po svom pragmatizmu. Ankara agilno upravlja svojim odnosima u regiji prepunoj složenosti, sklapajući dogovore i stvarajući saveze koji osiguravaju njene privredne i sigurnosne interese. Dok su Kavkaz i Bliski istok posljednjih godina bili u središtu pažnje Ankare, Balkan se ponovo pojavljuje kao bitno poprište turskog diplomatskog angažmana.

Historijske veze između Turske i Balkana su duboke, oblikovane stoljećima osmanske vladavine i kulturne interakcije. Ipak, tek nakon nedavnih Erdoğanovih diplomatskih posjeta regiji postala je očita namjera Ankare da ondje čvrsto uspostavi svoju prisutnost. Njegova mini-turneja kroz ključne balkanske države nije bila samo gest dobre volje, već i obnovljena predanost regionalnim strateškim ciljevima Turske.

Odnos Turske s Balkanom bio je nedosljedan posljednjih godina, često zasjenjen gorućim problemima na Bliskom istoku. Međutim, Erdoğanovom posjetom Albaniji i Srbiji to se promijenilo. U međuvremenu, fokus na Balkanu nije samo na kulturnim vezama, već i na osiguravanju strateškog utjecaja u regiji koja je dugo bila raskršće konkurentskih sila.

Turski pristup Albaniji i Srbiji primjer je čistog pragmatizma koji definira njihovu vanjsku politiku. Sporazumi s Albanijom i Srbijom sračunati su potezi za širenje geopolitičkog utjecaja Ankare i osiguranje kritičnih privrednih i sigurnosnih prednosti na Balkanu. Strateškim produbljivanjem veza s ove dvije nacije, Turska se pozicionira kao ključna regionalna sila sposobna projicirati utjecaj u jugoistočnoj Evropi i šire. Ipak, turska pragmatična vanjska politika donijet će koristi svim stranama.

U Albaniji se turski utjecaj održava kroz kulturnu diplomatiju, s izgradnjom Namazgah džamije u Tirani – najveće na Balkanu – koja služi kao simbol meke moći Ankare. U kontekstu iranske odmazde na agresivno držanje Izraela, interesi Turske u Albaniji također su oblikovani sigurnosnim problemima, posebno u vezi s iranskim aktivnostima povezanim s prisutnošću Narodne mudžahedinske organizacije Irana, također poznate pod imenom na farsiju Mujahideen-e-Khalq, iranske opozicione organizacije u egzilu. Strateški položaj Albanije u blizini Jonskog i Jadranskog mora dodatno povećava njenu važnost za Tursku.

Srbija, s druge strane, za Ankaru predstavlja sasvim drugačiju priliku. Kao najrazvijenija vojno-industrijska sila na Balkanu, Srbija nudi Turskoj put za jačanje vlastite odbrambene industrije. Sporazum o odbrambenoj industrijskoj saradnji između dviju zemalja omogućuje Turskoj da se geografski približi tržištu EU. Otvara vrata za širenje dosega u Africi i Aziji, iskorištavajući uspostavljenu bazu kupaca u Srbiji. Ovo je jasan primjer kako Turska koristi pragmatične saveze kako bi unaprijedila svoje šire strateške ciljeve.

Kritičari angažmana Turske na Balkanu, koji obično dolaze sa Zapada, često rastući utjecaj Ankare opisuju kao prijetnju, navodeći zabrinutost zbog percipiranog neliberalnog upravljanja Turskom. Međutim, ovaj narativ je pretjerano pojednostavljen i previđa pragmatičnu prirodu nedavnih sporazuma Turske s Albanijom i Srbijom usmjerenih na ekonomiju. Ankara nije nastojala nametnuti političke uslove svojim balkanskim partnerima niti je vršila pritisak na te zemlje da se pridruže turskim političkim programima.

Jasan primjer pritiska da se utječe na političke odluke na Balkanu nedavna je podrška EU-a umjetno stvorenom bilateralnom sukobu Bugarske s Makedonijom u vezi s priznavanjem bugarske manjine od gotovo 3000 ljudi ako Makedonija želi započeti pregovarački proces s EU. Prema takozvanom francuskom prijedlogu, Makedoniju se tjera da izmijeni svoj ustav kako bi se prilagodila ovoj manjini, odražavajući vanjski politički utjecaj, a ne međusobnu saradnju. Naprotiv, pristup Turske ukorijenjen je u zajedničkom ekonomskom razvoju. Stoga su sporazumi s Albanijom i Srbijom usredotočeni na razvoj infrastrukture, energetsku saradnju, olakšavanje trgovine i rast odbrambene industrije, što sve potiče privrednu otpornost i regionalnu stabilnost.

Štaviše, s obzirom na to da sve tri zemlje teže pridruživanju EU-u, uloga Turske kao razvijenijeg partnera predstavlja priliku za njihovo ekonomsko jačanje i bolju pripremu za pristupanje EU-u. Iskustvo Turske u upravljanju složenim pregovaračkim procesom EU-a nudi dragocjene uvide za Albaniju i Srbiju dok nastoje ispuniti kriterije iz Kopenhagena. Osim trgovine i privrednog rasta, Turska može donijeti tehnološku stručnost u regiju, unapređujući lokalne industrije i potičući poduzetnički način razmišljanja. Ovaj prijenos znanja može dovesti do dugoročnog ekonomskog razvoja, pozicioniranja Balkana kao konkurentnog tržišta unutar evropskog okvira uz izgradnju snažnijih veza s Ankarom.

U tom kontekstu, može se reći da za razliku od političkog pritiska koji vrše drugi vanjski akteri, Turski pragmatični angažman s Albanijom, Srbijom i Makedonijom naglašava zajednički ekonomski rast bez nametanja političkih uslova.

Dok se Turska suočava s nestabilnošću na Bliskom istoku i Kavkazu, Balkan predstavlja stabilnu arenu za širenje njenog utjecaja i jačanja veza sa zemljama koje dijele njene težnje ka EU. Turska je u dobroj poziciji da pomogne svojim balkanskim partnerima u ispunjavanju ekonomskih i razvojnih ciljeva. Ova pragmatična diplomatija obećava dugoročne dobitke i za Tursku i za njene balkanske partnere.