Piše: Emir BOROGOVAC / Politički.ba

Ujutro, 6. novembra 2024. godine, u Sarajevu će eventualna vijest o pobjedi Donalda Trumpa za predsjedničku utrku SAD-a sigurno doći kao šok za javnost. Ipak, uprkos tijesnoj utrci, izgledi za pobjedu Donalda Trumpa se ne mogu ignorirati. Unatoč tome, u Sarajevu je vidljiva nepripremljenost za upravo takav scenarij već godinama na političkoj sceni s neodgovornim i nepromišljenim navijanjem prvobitno za Josepha Bidena, a naknadno za Kamalu Harris. Međutim, ono što zaista zabrinjava jeste da politička scena u Sarajevu nije ozbiljno pristupila razmatranju scenarija pobjede Donalda Trumpa i pripremi adekvatnog plana reakcije. Za razliku od Sarajeva, politička i medijska scena u Banjoj Luci se još 2016. godine otvoreno postavila na stranu Trumpa. Za entitet Rs ni pobjeda Trumpa 2016. godine, niti pobjeda Bidena 2020. godine nije značajno uticala na status Rs. Osim finanskijskih sankcija SAD-a protiv određenih političkih subjekata u Rs-u, formalna pozicija entiteta Rs nije doživjela nikakvu dramatičnu promjenu tokom Bidenove administracije, dapače, pozicija Rs-a u ustavnom i političkom okviru BiH je dodatno osigurana, ako ne i ojačana kroz politiku približavanja SAD-a Vučićevoj Srbiji. Za trenutnu, relativno povoljnu dinamiku odnosa SAD-a prema Rs-u, politička scena u Banjoj Luci i nije morala čekati dolazak administracije Donalda Trumpa na vlast, budući da je administracija Bidena, na iznenađenje Sarajeva, u saradnji sa Srbijom održala status kvo i suštinski uvažila Banja Luku kao partnera, uprkos otvorenim proruskim stavovima i nakon invazije na Ukrajinu. Takav preokret između očekivanja i trenutne političke realnosti nije bila dovoljna lekcija niti za medijsku, niti za političku scenu u Sarajevu koja i dalje, više refleksno i nikako racionalno gaji iluzorna očekivanja od kontinuiteta Biden/Harris administracije. 

Kako bi uvidjeli na koji način politička scena u Sarajevu može najbolje iskoristiti vrijeme djelovanja administracije Donalda Trumpa, potrebno je sagledati i razloge negativnog djelovanja Bidenove administracije prema BiH. Postalo je jasno da je Bidenova administracija naslijedila sve politike neokonzervatizma u vanjskoj politici koja osim retorički, u praksi odbacuje promociju pozitivnih demokratskih vrijednosti i pokušava uspostaviti političku kontrolu i režime, kako bi radile u interesu SAD-a, bez obzira na demokratski legitimitet i sredstva. Dodatno, neokonzervativni pogled na vanjsku politiku podrazumijeva da je interes SAD-a netolerisanje političkog, ekonomskog i tehnološkog razvoja zemalja istoka i kontinuitet dominacije zapada u političkom, vojnom, ekonomskom i kulturnom smislu. Iako je neokonzervativna ideologija u vođenju vanjske politike dugo bila vezana za administracije Republikanaca, ipak još od Obamine administracije neo-konzervatizam postaje dio šireg establišmenta i trenutne Biden/Harris administracije gdje vidimo podršku jednog od glavnih ideologa neokonzervatizma, Dick Cheneya kampanji Kamale Harris. Razlog za neokonzervativni pristup Bidenove administracije prema BiH leži upravo u prepoznavanju nove vanjskopolitičke autonomije Turske i njenog ekonomskog razvoja kao prijetnju tradicionalnim zapadnim interesima. Kao takva, opasnost od turskog uticaja se automatski prelila i na BiH, zbog prirodnih veza dominantnog dijela političke scene iz Sarajeva s Turskom.

Novu politiku SAD-a prema BiH je dio političke scene u Sarajevu iskoristilo kao priliku da uz podršku ambasade SAD-a u BiH preuzme vlast. Međutim, učešće u takvoj politici SAD-a se pokazalo pogubnim jer je rezultiralo uvođenjem susjednih država u suverenitet BiH kroz jačanje veta Klubova naroda u FBiH, od kojih Klub Hrvata de facto služi kao filijala za interes Republike Hrvatske u BiH. Dodatno, traži se i osiguranje veta za Republiku Hrvatsku i kroz izmjenu izbornog zakona za izbor članova Predsjedništva BiH. Sudjelovanje u takvim nastojanjima Bidenove administracije je dodatno suzilo prostor za interese Sarajeva. Bilo kakve nade određenog dijela Sarajeva da promjene takvu paradigmu su iluzorne, iz razloga što neokonzervatizam beskompromisno traži potpunu promjenu ideologije jednog društva, što je također iluzorno i ujedno predstavlja recept za beskrajni sukob. Međutim, potaknut pobjedom komunizma krajem osamdesetih, neokonzervatizam se na isti način nada i krahu islamskog svjetonazora, čak i u liberalnom obliku. 

Pored nekonzervativne politike djelovanja Biden/Harris administracije prema BiH, potrebno je uvidjeti da od administracije Donalda Trumpa u najgorem slučaju možemo očekivati samo nastavak iste agresivne politike pogodovanja Beogradu i Zagrebu, nauštrb Sarajeva. Ipak, Trump predstavlja sasvim drugu paradigmu i odbacuje neokonzervativni pristup vanjskoj politici. Ovu činjenicu je teško prihvatiti zbog raširenog narativa podrške desnice Trumpu, međutim, prethodna administracija Donalda Trumpa nije bila ideološki i neokonzervativno nastrojena, već transakcijski, vođenjem realpolitike koja ne traži promjene režima i ideologija širom svijeta. Upravo iz ovog razloga je administracija Donalda Trumpa s početnim lošim odnosima s Turskom, došla do vrlo dobrih odnosa i racionalnih razloga za saradnju bez uplitanja u unutrašnja pitanja, težnje kontrole cjelokupnog političkog sistema ili ideološke netrpeljivosti koju vidimo kod neokonzervativnog zaokreta kod Demokrata generalno i kod Biden/Harris administracije partikularno. 

Prvi scenarij djelovanja administracije Donalda Trumpa je već poznat političkoj sceni u Sarajevu i možemo reći da se radi i o jedinom scenariju koji se medijski eksponira, a to je dolazak na internacionalnu scenu krajnje američke desnice koja gaji otvorene simpatije prema desničarskim režimima u Evropi poput Orbanove Mađarske. Takve simpatije prema evropskoj desnici podrazumijevaju i dodatne simpatije prema desnim vladama Srbije i Hrvatske i njihovim ambicijama. Uprkos trenutnom rapidnom približavanju muslimanskog glasačkog tijela Donaldu Trumpu zbog politike Biden/Harris administracije prema genocidu u Gazi i izbacivanja Palestinskih delegata sa stranačke konvencije Demokratske stranke, Trumpova dugogodišnja antimuslimanska imigracijska retorika i podrška evropskoj desnici instinktivno udaljavaju medijsko Sarajevo od Trumpove kampanje.

Za političko sazrijevanje u Sarajevu je ključno prepoznati da je trenutna Biden administracija upravo djelovala onako kako smo zamišljali da bi djelovala administracija Donalda Trumpa kroz favoriziranje interesa susjedne Hrvatske i Srbije nauštrb interesa BiH. U takvom shvatanju dolazi do određene katarze i otklanjanja vjerovanja da bi administracija Kamale Harris kao kontinuitet trenutne administracije bila manje zlo. Umjesto upuštanja u politički fatalizam, ukoliko pogledamo bolje oko sebe, možemo primijetiti da postoje rješenja i politike koji mogu zaštiti BiH i interese Sarajeva tokom djelovanja eventualne administracije Donalda Trumpa. Jedino što se može prepoznati kao isključiva veza između administracije Donalda Trumpa i interesa Sarajeva jeste upravo odličan odnos koji su uspostavili predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan i tadašnji predsjednik SAD-a Donald Trump. To je potencijalno jedina karta i štit koje Sarajevo može imati u odnosima sa SAD-om iz razloga što Donald Trump, za razliku od Biden/Harris administracije, pristaje na komunikaciju i uvažava legitimne interese Republike Turske u širem regionu. Zbog toga je ključno da Sarajevo veže svoje interese za Tursku, ne sutra, već danas, ako misli preživjeti nadolazeću administraciju Donalda Trumpa, ne zbog sentimentalnih i duhovnih veza s Turskom, već zato što Sarajevo nema pristupa niti jednoj drugoj velikoj zemlji koja ima interes u BiH, a koji nije nužno isti kao interes SAD-a, Hrvatske i Srbije. 

U tom smislu, politička scena u Sarajevu treba otvoreno lobirati u Ankari da Turska kao nezaobilazan uvažen partner nove administracije zatraži da se u BiH prekine s praksom daljnjeg uvođenja kontrole susjednih država Hrvatske i Srbije nad suverenitetom BiH, jer u takvom scenariju bi Turska morala garantirati ustavni poredak u BiH. Opomena ulaskom Turske u BiH kao sigurnosne garancije u slučaju urušavanja ili kontrole suvereniteta BiH od strane susjednih država je scenarij koji bi djelovao suprotno ciljevima mnogih zapadnih zemalja da što više udalje Tursku iz regiona Južne Evrope i Mediterana. Međutim, u odsustvu bilo kakve prijetnje takvim ishodom, ni eventualna transakcijska realpolitika administracije Donalda Trumpa ne bi imala razloga da promijeni trenutnu politiku prema BiH  i zahtjeve desničarskih saveznika Donalda Trumpa koji će sigurno pristizati.

U najgorem slučaju i bez adekvatne i ozbiljne pripreme političke scene u Sarajevu za administraciju Donalda Trumpa, razotkrit će se politika SAD-a prema BiH, jer neće sadržiti retoričke fasade podrške, poput Bidenove administracije. Retoričke vrijednosne fasade su do sada (ne)vješto korištene u BiH da sakriju neokonzervativni pristup politike SAD-a prema BiH koristeći neiskusni i finansijski kompromitovan medijski sektor kao i političke opcije koje su defetistički već prihvatile protektorate susjedne Hrvatske i Srbije nad BiH u zamjenu za lokalnu vlast i nominalno predstavljanje interesa Sarajeva. Otvoren politički pristup SAD-a će svakako biti prijeko potrebna prilika za političko sazrijevanje u Sarajevu. Iz nužnosti dolaze i rješenja i pod pritiscima koji dolaze, možda Sarajevo na vrijeme doživi katarzu od političkih strahova i probudi shvatanje da jedino ozbiljna i hrabra politika može odvratiti trenutnu političku paradigmu djelovanja SAD-a i zapadnih zemalja u korist Hrvatske i Srbije u BiH.