Piše: Pavle Pavlović

E, kakva je to ljepotica bila, komšinica mila. Sedam godina poslije ne mogu da vjerujem da se ljudi mogu tako promijeniti. Odnese mi vrijeme još jednu damu zbog koje je pogled uživao.

Baš mi je krivo što sam je danas nenadano sreo. Još gore mi je da je nisam pozdravio kao ljubazni susjed, što je red. Tek kada je pored mene prošla gotovo neugledna usamljena žena, shvatio sam ko mi je to išao  u susret.

...Nego, bolje mi je da se pod hitno vratim na moju prošlost čvrsto okovanu u sjećanjima na susrete u 2018. godini. Dakle, bilo je to nekako u ovo vrijeme.

Još koji minut i evo nje, mlade, lijepe susjede. Ponosno, je stupala za zategnutim dugačkim kožnim kaišem na čijem kraju je veselo skakutao njen kućni ljubimac.

A, evo i mene da se još jednom, kao fol, oduševljavam slatkim Bobom. Ljubazno se pozdravljamo i ja odmah kako je Bobica? Je li pajkio, je li papio? Poput brižne mamica radosno odgovara da je sve OK i da je kao i svakog dana, vrag mali, jedva dočekao da, uvijek u istu uru, prošeta šarenu njuškicu po hladnom zimskom zraku.

Dok lagano koračam s dražesnom komšinicom, s oprezne udaljenosti pozdravljaju nas i drugi susjedi, jedva smirujući razne pse što reže i pjene u našem pravcu.

Čudno kako se, gotovo, uvijek sretnemo. Nastavlja priču dama mlada, koja kao da ne primjećuje koliko njen svakodnevni špancir uzbuđuje cijeli kvart, a i šire.

Uzvraćam joj sa smiješkom, da dok neki u ova doba šetaju svog kućnog ljubimca, drugi šetaju svoje godine. I ako joj ne smeta, ugodnije je to u društvu, uz lagano čavrljanje. Nego, čudan vam je taj Bob. Poznajem ga već godinama, a on uvijek isti. Niti raste, niti se deblja, niti stari.

Sve ste dobro primjetili, osim da ovo nije onaj Bob od prije nekoliko mjeseci. Kako nije, pa skroz je isti? Jeste iste pasmine, samo je novi, mlađi. Starijeg Boba poklonila sam sestri. I ona je luda za ovakvim životinjicama.

A, vi? Pogledala me je upitno. Hm, šta reći, a de ne pokvarim ugodnu šetnju u dvoje, pardon, troje.

Ma, znate, nije baš uobičajeno imati takvog ljubimca. Treba znati s njim, izvlačim se.

Šta tu treba znati, ako nešto volite, lako je otkriti kako se brinuti o tome. Jedna moja prijateljica u kući ima pitona. Znate li koliki je? Ma, sigurno ima dva, tri metra, ali njenoj porodici to ne smeta. Miran je, umiljat. Samo šteta što ga ne može ovako šetati kao ja svog ljubimca.

Jeste, u pravu ste, ali, vjerujte mi, ne usudim se ni o psu razmišljati ili mački. Obaveza je to. Imali smo davno nekog kanarinca, pa kad je uginuo morao sam, po izričitoj želji supruge, da ga zakopam na posebnom mjestu u vrtu na koje je ona poslije stavljala cvijeće.

Ponosna komšinica i njen Bob

Eto, vidite to je ta ljubav prema kućnim ljubimcima. Postanu vam kao članovi obitelji, kao rodbina.

Onda je zastala i iznenada upitala, a hoćete li da i vama nabavim jednog kao što je Bob? To će vam biti moj, ustvari, poklon mojih prijatelja, čija je ljubimica nedavno dobila nekoliko ovakvih slatkih, malih.

Šta reći, kada si satjeran u ćošak?! Bih rado, ali uskoro putujem, ostaću u svom zavičaju nekoliko mjeseci.

Pa, povedite ga sa sobom. Ovaj Bob, kao i onaj raniji uvijek putuje s mojima. Vodimo ga ne redovne veterinarske kontrole. Ima svoj životinjski pasoš. Nedavno smo se vratili iz Barcelone. Baš smo uživali po divnom vremenu, suncu. Nije tmurno kao ovdje.

Nego, kako je dole kod vas u Jugoslaviji? Je li ljeti vruće? Vidjela sam na TV da imate divno more.

Ljeti je super u zemlji koja se nekada zvala Jugoslavija i koja je imala zajedničko plavo more uz najljepšu obalu.

Ah, da zaboravila sam. Vi ste iz Hrvatske, Srbije?

Ne, iz Bosne, Sarajeva.

Au, tamo je bio i onaj strašni rat. Jedan moj rođak je služio u jedinici UN u vašoj zemlji.

Gdje?  U S... Uh, kako se teško izgovara. Ne znam nisam sigurna.

A, imate li i vi ovakve vrste kućnih ljubimaca? Nemamo i da nije vas u komšiluku ne bih ni znao da neko ima ovakve domaće životinjice.

Šta, mislite, ako budemo išli u te vaše krajeve, kako planiramo, da li je, onda, dobro povesti i Boba?

Za Dalmaciju i Istru vam ne mogu reći, ali za moju Bosnu mogu.

Zašto Bosnu? Zato što bi vaša šetnja sa Bobom u nekim gradovima mnogima vadila zazubice, a u nekim bi bila shvaćena kao teška provokacija.

Zazubice? Provokacija? Da, upravo tako! U jednom dijelu Bosne posebno vole ovakve kao Bob. To im je najveća poslastica baš u  svečarskim danima, kada se slave razne nove godine, božići. A, u drugom dijelu moje domovine to bi izgledalo kao da vas je poslao onaj političar, što voli januarske vojne parade, da slatkim, dragim Bobom vrijeđate najdublje religijske i vjerske osjećaje.

Ali, kome može smetati, moj mali praščić?!

Kod nas razlike nema. Svinja je svinja, pa i kada je prase ili gico!

E, recite, onda svojima da su izgubili planiranu posjetu brojne turističke porodice, kao i mojih prijatelja. Odosmo mi opet u Španiju. Tamo Bob nikome ne smeta, niti mu mogu raditi o glavi zato što je prase.

Mislim da vam je tako bolje. Do viđenja, poštovana komšinice. Drago mi je što smo se sreli.

Ovih februarskih dana nije mi bilo drago što smo se sreli. Nije bila ni s od slike nekadašnje feš dame i nije bilo Boba sa njom. Mora da je slatki mali gico ostario…