Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Sigurno trideset godina nisam vidio legendarnu opernu divu Gertrudu Munitić. I upravo kada sam počeo tipkati ovaj tekst začujem poznati glas, sa nikada izgubljenim splitskim akcentom, što mi dolazi sa TV ekrana. Iznenađen prepoznajem Gertrudu, super se drži. Stoji uz veliki odron zemljišta na zagrebačkom Pantovčaku i kazuje da tako više ne može. Mjesecima zatrpavaju tu rupu, a komšiluk uz predsjedničku rezidenciju Zorana Milanovića toliko dugo nema normalan život. Tako doznajem da je nekadašnja kraljica sarajevske operne scene susjeda vile u kojoj je nekada rado i ponosno pozdravljala  još jednog predsjednika. Tada je on bio doživotan i nije bilo odrona. Stajala su padine i brda čvrsto u toj zemlji.

…I onda su me sve bučniji protesti iz  metropola regiona podsjetili da od sada pred damama nema politike. Zar da im priznam simpatije prema socijal-demokratima?! Odmah će znati s kakvom muškarčinom posla imaju. I to sve zbog nekih ovdašnjih veselih zapadno evropskih naučnika istraživača, koji su, u stilu onih besposlenih popova što jariće krste, nedavno predstavili seksualnu sliku pristalica raznih političkih pravaca.

Tito i Gertruda Munitić

Najveći “švaleri”, izletnici izvan bračnih voda su simpatizeri konzervativnih partija. Najaktivniji u noćnim satima su oni što podržavaju radikalno desničarske stranke. Najmirniji, ili preciznije, iskazuju se jednom nedjeljno, znate već u čemu, su pripadnici partija dragih srcu mom. Stidljivo i zabrinuto se pitam nije li to razlog što posljednjih godina rapidno opada glasačko tijelo na lijevom krilu evropske i svjetske političke scene. Ipak, tješim se sa nadom da će oni što sada udarnički rade kadli-tadli pasti od umora. Onda ponovo stupamo mi, pa makar se i nadalje iskazivali jednom heftično…

Do tada mir duši svojoj nalazim u ponovnom gledanju onog TV serijala o Josipu Brozu Titu. Divim se čovjeku koji je mogao voditi partiju, rat, partizane, narode i narodnosti i sagorjevati u zadacama na kojima danas ljevičari zakazuju. Aktivan i do kraja konspirativan na tom polju bio je i prije, za i poslije revolucije. Čeličnim pogledom ledio je neprijateljska i ženska srca. Žao mi je što ga nisam uspio slijediti, bar, u tom pravcu, ali sam ponosan što sam živio u vrijeme kada se znalo da je Tito bio i ostao samo jedan. Mogu mu danas rušiti spomenike, ukidati ulice, trgove, ali njegovo iskazivanje i u akcijama gdje se od muškaraca najviše traži nikada neće biti dostignuto, ni ukaljano.

I sve se više slažem s onima što tvrde da je Tito imao i uživao, ali je i nama davao. Posebno je volio omladince, a nesto više omladinke. U njegovo vrijeme mogli smo sanjati o boljem sutra, a šta mogu mladi danas?

Ma, stipu sada mlade, nego koliko su aktivni stanari kućica u cvijeću i s bazenima u elitnim političkim zonama regiona nam? Da li imaju vremena i snage, kao što je imao naš dragi drug Tito? Da se iskazuju i na poljima što magnetski privlači birače, ponajprije biračice. Šarena je polítička pripadnost žitelja ovakvih kvartova nedostižnih za obične smrtnike-glasače. Izmješali su se tu i desni i umjereni i lijevi, uglavnom pripadnici jedne nacionalnosti. Mir je spokojan, nestvaran, elitan. Čovjek da ne povjeruje kako nosioci vlasničkih listova ili korisnici stanarskih prava iz tih ulica mogu biti onako goropadni pred raznim govornicama. Nemilosrdno se tucajući bez prestanka. Očekuješ samo još da će u stilu klasične, recimo, bosanske tradicije i čakije sijevati.

Zato izbjegavam, na raznim satelitskim programima, pratiti političke manifestacije iz domovine mi. Jer, kada vidim ona lica, grimase, čujem riječi mudrosavne, odmah pomislim na gospodina Sigmunda Freuda. Baš mi je žao što je davno nestao sa naučne pozornice, a toliko bi kod nas imao jedinstvenih primjeraka za svoje psihoanalize u kojima je seksualnost gotovo najbitnija. Pitam se što bi rekao gospodin Freud kada bi posmatrao sjednice raznih sabora i skupština? Ponajprije bi zaključio da su mnogima neki organi potpuno zakazali, a dubljom analizom došlo bi se do teških trauma iz djetinjstva, mladosti. Bijeg iz frustracija, cijenjeni poslanici i zastupnici, kao da traže u raznim nacionalističko političkim djelovanjima. Tek kada bi bljuvali mržnju, gluposti i učinkovitost kojim nas obasipaju tridesetak godina, osjećali bi blažena pražnjenja što su u Freudovima učenjima najvažnija.

U zemlji u kojoj sam, kao i u njenim susjednim državama, jedan od važnijih uslova za početak i razvijanje političke karijere je i seksualna zrelost kandidata. Recimo, holandska nacija bila je sretna kada je nekadašnji ministar finansija De Jager radosno, pred kamerama, izjavio da više nije sam i da je našao dečka svog života. Političar, sređen u svakom životnom pogledu, kao što je bio taj ministar unosio je više sigurnosti pred sve uplašenije Evropljane.

Elizabeth Taylor i Tito

Ili, sjetite se samo, koliko je bio skočio ugled friško osuđenog bivšeg francuskog predsjednika Sarkoziya kada je oženio lijepu bivšu pjevačicu Carlu Bruni. Ili koliko je bio pao politički rejting Billa Clintona kada je krio ono što je radio u Ovalnom uredu Bijele kuće. Umjesto da se hvalio da je bio prvi među američkim predsjednicima u najvažnijim muškim radovima u Bijeloj kući. Jedino ga sada, možda, nadmaši povratnik Trump.

Odredi analitičara i specijalista pomno prate riječi i ponašanja najvažnijih svjetskih i regionalnih političara. Ne treba im mnogo da ocjene koja od top-faca ima problema na anamo onom planu. Održava se to itekako značajno na njihovo djelovanje od kojeg zavise životi stotine miliona ljudi. Kažu da je Hitler nakon loših noći naređivao najteže bitke, zločine…

I na kraju ove vaoma važne analize kao da čujem neke sarajevske jarane.

– Lako je tebi iz daljine tucati naše tucaće. Dođi da ih tucamo zajedno!

Tucali ili ne tucali skupa, siguran sam da će stucana masa sve sluđenijih naroda ili puka regiona opet tucati za svoje tucaće. I tako ukrug kao u kamenolomima Golog otoka.