Piše: Admir Lisica

Kada je početkom 1995. godine obznanjem Plan Z4 u kontekstu rješenja srpsko-hrvatskog sukoba u Hrvatskoj, činilo se da će Martićevi Srbi dobiti „državu u državi“, što je taj plan faktički podrazumijevo. Mana ovog plana, prema Martićevim Srbima, bilo je to što Republika Srpska Krajina pristaje da bude unutar Hrvatske, ali sa znatno većom autonomijom nego što to danas ima bosanskohercegovački entitet Rs.

U konačnici, nezasiti Martićevi Srbi su odbili plan Z4 uz podršku Beograda, što je bio svojevrstan uvod u nestanak ove paradržave na području Republike Hrvatske. Trideset godina nakon ovih događaja, Dodikovi Srbi kreiraju politički haos, s ciljem da bh. entitet Rs odvoje od države Bosne i Hercegovine. Bosanskohercegovački entitet Rs prema Daytonskom mirovnom sporazumu ima poprilično široke ovlasti unutar države Bosne i Herceogovine, a koje im je poklonila međunarodna zajednica.

Izgleda da Dodikovim Srbima ni ovakva konstelacija odnosa nije po volji, već po svaku cijenu, uz potporu vanjskih aktera Aleksandra Vučića, Vladimira Putina i Viktora Orbana, nastoji provesti svoje separatističke snove. Posljednji pokušaj Dodikovih Srba (termin koji treba koristiti u javnom prostoru, jer je fer odvojiti Dodikove Srbe separatiste od bosanskih Srba koji ne slijede njegov samoubilački put) da izazovu haos s ciljem provedbe secesionizma, desio se u petak, kada je pokušao da ograniči djelovanje SIPA-e na području Banje Luke. Ovaj čin, s elementima državnog udara, nije prošao uspješno, isti je dočekan s velikim brojem međunarodnih osuda, od kojih se svakako izdvaja ona od aktuelnog sekretara Sjedinjenih Američkih Država Marca Rubija, koji je žestoko osudio secesionističke aktivnosti Milorada Dodika.

Javnost je ovu informaciju dočekala s velikim olakšanjem jer jasno je da, kakva god bila i u kojem smjeru išla, američka administracija još uvijek nameće paradigmu djelovanja svojim saveznicima prema kojima je u prvim sedmicama mandata Donalda Trumpa bila poprilično nemilosrdna. Zamka u koju ne smiju upasti naše državne institucije, nadležne da osiguraju nesmetano funkcionisanje i sugurnost građana Bosne i Hercegovine, jeste da uspavani američkom ili nekom drugom međunarodnom podrškom, propuste prilike koje su se nametnule uslijed novih geopolitičkih okolnosti. Sva međunarodna podrška će pasti u vodu ukoliko državne institucije ne uhapse Milorada Dodika i saradnike! Ukoliko on politički preživi haos koji je kreirao, država Bosna i Hercegovina neće!

Zato ne bi bilo dobro da na kraju svi zajedno konstatiramo da smo propustili prilike! Deeskaliranje u ovoj fazi udovoljava željama Dodika i ostavlja ga na poziciji nužnog sagovrnika, što nadležne institucije ne smiju dozvoliti! Nakon kreiranog haosa i pokušaja izazivanja sukoba, Dodik nije relevantan sagovornik, a i o onom o čemu se davno dogovorilo, nema ponovnih pregovaranja! Prodržavna bosanskohercegovačka strana mora biti jedinstvena u ovim trenucima, a u kontekstu toga, najveća odgovornost je onih koji su trenutno na vlasti. Jeftini populizam, pribavljanje političkih poena za sebe, te pokušaj prebacivanja krivice na druge, a zbog vlastite neifikasnosti i tromosti, može se veoma lahko kao bumerang vratiti na naplatu. Ono što akteri na državnom nivou moraju iskoristiti jeste da uz očiglednu podršku međunarodnog faktora to, u konačnici, i kapitaliziraju! Prije svega tu mislim na uklanjanje Dodika iz političkog života, ali i na potenciranje pitanja statusa Brčko distrikta!

Uslijed ovakve konstelacije odnosa, te očiglednog nastojanja da se država Bosna i Hercegovina uruši iznutra, nameće se pitanje konačne arbitraže ovog najvažnijeg unutrašnjeg pitanja. Popularno nazvana “probosanska” strana ne smije se zadovoljiti umirivanjem Dodika, te odlaganjem ponovnog pokušaja secesionizma. Vladajuća elita dužna je obračunati se s Dodikom i zbog toga što je pri formiranju vlasti na državnom nivou dala prednost SNSD-u i partnerima, umjesto opozicije iz bh. entiteta Rs, koja u uvom trenutku pokazuje da je trezvenije opcija, svjesna šta Dodikovo ponašnje u konačnici može polučiti. Ovdje bih se vratio na Martićeve Srbe s početka teksta, koji su bili poprilično nezasiti u pokušaju da maksimiliziraju svoju poziciju. Epilog Martićeve politike znamo, a Dodik i njegovi Srbi bi mogli doživjeti sličnu sudbinu ukoliko se ne povuku.

Toga je svjesna opozicija u bh. entitetu Rs, koja  se jasno udaljila od uništavanja entiteta Rs, koje Dodik uporno čini. U cjelokupnoj situaciji važno je istaći destruktivnu ulogu Vučićevog režima, kojem u ovom trenutku odgovara konfrontacija i prebacivanje loptice “preko Drine”. Režimi u Banjoj Luci i Beogradu djeluju sinhornizirano, a jasno je kako će uložiti i posljednje atome snage da se održe na vlasti, iako je sve izglednije da do promjena mora doći. Secesiji i separatizmu Dodikovih Srba u ovom trenutku ne ide u prilog što režimi u Banjoj Luci i Beogradu nemaju široku podršku, jer su podjele među srpskim korpusom nikada izraženije. Ono što ne ide u prilog Dodiku jeste brz razvoj situacije, koji je potpomognut nekorištenjem veta od strane Bošnjaka u NSRS, koji ga je, izgleda, dočekao nepripremljenog.

Iako je radikalna osovina 3B – Budimpešta, Beograd, Banja Luka otvoreno pokazala šta želi, njen uspjeh će biti uvjetovan promptnom reakcijom državnih institucija Bosne i Hercegovine, koje moraju prepoznati trenutak i krenuti u ofanzivu koja će donijeti prevrat u korist države Bosne i Hercegovine. Ukoliko se ne iskoristi aktuelni trenutak, pitanje je šta možemo očekivati u budućnosti, te da li će se kod pokušaja neke nove secesije, okolnosti razvijati povoljno za Bosnu i Hercegovinu, Ovoga puta se pritisak mora izvršiti i na Srbiju, koja je najodgovornija za aktuelnu situciju, ali se ne smije zaboraviti niti kalkuliranje Hrvatske, koja ne smatra za shodno da osudi paradržavno djelovanje, koji su devedesetih godina imali na svojoj teritoriji.

Suzdržan je zbog mirovanja Zagreba i Dragan Čović, koji će ostati upamćen kao saveznik Dodika na putu provođenja secesije. Aktuelno stanje prilika je i za HDZ da se konačno odmakne od alijanse koja podsjeća na neke ranije saveze poput Cvetković –  Maček, Karadžić – Boban…

Nemamo luksuz da čekamo da neko nešto uradi umjesto nas, zar nas tome nije  naučilo prethodno iskustvo kada smo shvatani relevantnim samo u trenucima naše ispoljene odlučnosti i snage?