Piše: Mirnes KOVAČ

Politika radikalnih srpskih etnonacionalista, koja se u posljednje dvije i po decenije (2000-2025) iskristalizirala u Srbiji i u bh. entitetu RS, po svojoj suštini, ciljevima i sadržajima, zapravo, se ni pedlja nije odmakla od hegemonijske velikosrpske politike Slobodana Miloševića iz 1990-tih godina, koja jeste doživjela vojni poraz, ali se, nakon jednog kratkog jednodecenijskog intervala (2000-2010) i neuspjeha etabliranja zdravijih demokratskih političkih opcija, ponovo vratila u svom prepakovanom i rebrandiranom obliku, sa svim suštinskim sadržajima i ciljevima.

Za ovaj pregled nam je potrebna jedna šira slika, ali ćemo se ipak nastojati koncizno ograničiti, jer želimo ukazati na koji način ove politike izravno prijete miru i stabilnosti Bosne i Hercegovine te općenito širem području Balkana. 

Mnogo je već napisano o podudarnosti koncepata tzv. “Srpskog sveta” s njegovim ruskim pandanom, odnosno konceptom “Русский мир”, koji je zvanična ideologija Putinove Rusije kojom se nastoji povratiti nekadašnja moć Rusa nakon propasti SSSR-a, vraćajući se čak i na ideale Ruskog carstva, a oslanjajući se na ruski jezik i kulturu kao vezivne faktore koji će određivati granice tog novog nacionalnog ekspanzionizma, revitalizacije i konsolidizacije. Zajedničko ovim konceptima jeste trauma poraza iz 1990-tih i narativ o postojanju jedne sveopće svjetske zavjere protiv pravoslavlja, odnosno, Rusa i Srba kao njegovih najvjernijih protagonista. Također, zajednička odrednica im je relativna nemoć, pogotovo u usporedbi s njihovim destruktivnim potencijalima iz 1990-tih, ali to, naprotiv, ne znači da nisu opasni.

Ovi antiliberalni narativi su se posljednjih decenija uglavnom formalno sukobljavali s vodećom zapadnom neoliberalnom ideologijom, ali su suštinski funkcionirali kao njen integralni dio na koji se gledalo uglavnom kao na nešto drugačije, nešto opoziciono, nešto što treba da ima slobodu svoga izražaja, kako bi se vidljivim učinio i pokazao njegov retrogradni i štetni potencijal. U takvom ambijentu se dešava njegov ekspanzionizam i, na koncu, njegova prijetnja svjetskom miru, od Ukrajine u kojoj se erupcija dešava 2014. godine, pa do današnjeg područja zapadnog Balkana ili jugoistočne Evrope, odnosno, zemalja u kojima se najjače manifestira, od Srbije, Mađarske, sada i Rumunije, do Kosova, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, u kojima predstavlja destruktivni i remetilački faktor u kontekstu budućnosti njhovih multietničkih društava.

Konstatacije koje smo izrekli nisu nikakva novina. Manifestacije ovih destruktivnih politika su svakodnevno vidljive posljednjih godina u Srbiji i Bosni i Hercegovini, gdje njihova društva drže pod opsadom već dobre dvije decenije. Novi vanjskopolitički momentumi i promjene na globalnom planu, pogotovo Trumpovim dolaskom na vlast i najavama radikalnih zaokreta u američkoj vanjskoj politici, očigledno su sada ove politike doveli na čistac – da konačno iskoriste trenutak, krenu u realizaciju, da, zapravo, isprave sve nepravde iz 1990-tih koje su stvorili u svojim propagandističkim iskrivljavanjima srpskih percepcija realnosti.

To stanje se sada najbolje vidi u Srbiji gdje već četiri mjeseca stotine hiljada građana ove zemlje demonstrira protiv Vučićevog režima, a u bh. entitetu RS je kulminiralo Dodikovim praktičnim pokušajem državnog udara i, za početak, mirnom, pravnom secesijom. Ovo se dešava u godini kada se obilježava ravnih 30 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i znakovito je da se srpski propagandni narativ ponovno vraća na taktiku iz 1990-tih – radikalnu zamjenu teza.

Vučić i Dodik su potpuno sinhronizirali djelovanje, a to su i ozvaničili prošle godine, 8. juna, na tzv. “Svesrpskom saboru” održanom u Beogradu, pod okriljem i blagoslovom SPC čiji je moto zapravo bio amalgam svih velikosrpkih težnji, neostvarenosti i gubitaka. Poruka “Jedan narod, jedan sabor - Srbija i Srpska” i usvojena Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava srpskog naroda od 49 tačaka, suštinski su bili odgovor na usvajanje Rezolucije o Međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici koji je 23. maja, dakle dvije sedmice ranije, usvojila Generalna skupština UN-a. Upravo ovaj civilizacijski korak, na najznačajnijoj svjetskoj adresi, pokazao je sav diplomatski poraz retrogradnog nacionalizma koji odbija suočavanje, ne samo s prošlošću već i sa sadašnjošću, a koji reprezentuju sve vidljivije psihotični Vučić i Dodik sa svojim političkim poslušnicima, brutalnim medijskim propagandnim mašinerijama i, naravno, uz blagoslov patrijarha Porfirija i duboko kompromitirane Srpske pravoslavne crkve. 

Spomenuta zamjena teza se najbolje vidi u svakodnevnom političkom vokabularu i Vučića i Dodika. Njihovo dvodecenijsko autokratsko vladanje svim nivoima društvenog bivstvovanja veoma je slično: razorilo je opoziciju, ekonomiju podredilo uskim krugovima tajkuna koji slušaju i izdašno podržavaju vlast, u potpunosti zbrisalo intelektualnu scenu koju je zamijenio niz raznih primitivnih hedonističkih reality-show programa, a medije poklopilo i pretvorilo u glavne egzekutore režima u obračunu s neistomišljenicima. I dakako, priča o izdajnicima kao najefikasnije oružje koje se inače najviše i koristi u tiranskim režimima. Izborni procesi su postali farsa, tako da i ne čudi što više niko u regionu ne vjeruje da je, zbog krađa i malverzacija, uopće moguće ovakve autokrate skinuti s vlasti redovnim putem, kroz izborne kutije i glasove. Sjetit ćete se da je Vučić, kadgod je dodatno želio homogenizirati Srbiju i učvrstiti vlast, posezao za vanrednim izborima na kojima je u pravilu dobijao još veću podršku. Svako pozivanje na transparentnost i odgovornost nailazilo je na oštre, arogantne i ponižavajuće odgovore od strane vrhovnog vođe. Ipak, sada su stvari došle „do grla“, te je od novembra prošle godine u Srbiji na sceni opća pobuna studenata kojima se pridružuje sve veći broj ljudi iz drugih sektora društva. Režim pokušava sve kako bi situaciju doveo pod kontrolu i vratio u ono što već dvije decenije naziva “normalom”, ali je problem upravo to: Šta je normala i zašto takvu normalu više niko ne prihvata niti u nju vjeruje?

U bh. entitetu RS situacija je uglavnom podudarna, s određenim razlikama zbog same konstitucije Bosne i Hercegovine. Dodik je, za svojih više od dvije i po decenije vlasti, ovaj dio države u potpunosti opustošio, osiromašio i unazadio. Štaviše, njemu je manipulacija i destrukcija mnogo lakša jer je u pravilu koristio složene odnose u Federaciji BiH kako bi političkim žongliranjem konstantno držao poluge vlasti. Ucjenama, prijetnjama i lažima, potpuno je okrenuo točak procesa u Bosni i Hercegovini, unazad ka 1990-tim. Taj opasni narativ su mu dugo prešućivali različiti faktori iz EU-a i SAD-a, ali sada je postalo očigledno da je njegov put i lažna priča o “izvornom Dejtonu”, zapravo, dimna zavjesa za otvoreni secesionizam i put u sukob koji može zapaliti region. Međutim, ono što je još šokantnije od svega jeste da je ovaj put suicidalan upravo zbog činjenice koju smo napomenuli– da nema ni blizu vojne sile i snage kakva je na raspolaganju ovim snagama bila u vrijeme Miloševića i njegovih poslušnika Karadžića i Mladića. Dodik je krenuo na blef– da na pladnju i mirnim putem ostvari ono što spomenuta trojica nisu mogla s jednom od najjačih evropskih armija svoga vremena. Neuko, primitivno i krajnje naivno, Dodik se ponadao kako će za smiješno male pare uspjeti “navući” Amerikance da dobije ono u što su ti isti Amerikanci, bez obzira na sadašnje političke turbulencije i promjene, u posljednjih tri decenije uložili stotine milijardi dolara. Za promjene američkih pozicija na Balkanu, koje očekuju Dodik i Vučić, potrebno je dati stotine milijardi i staviti hipoteku na sve prirodne resurse kojima se operira. To je suština nove transakcijske politike koja dominantno određuje najave samog Trumpa i njegove administracije. Ukoliko se želi trgovati takvima, onda se mora biti spremno na velike transakcije. A, ekonomska situacija Srbije i bh. entiteta RS ne izgleda nimalo solventna za ovakve poduhvate.

Agresivno udarajući na temelje reda i zakona, posebno nakon prvostepene presude u kojoj je osuđen na godinu dana zatvora i šest godina zabrane obavljanja dužnosti predsjednika RS, a u isti mah optužujući sve i svakog za ugrožavanje srpskog naroda, Dodik je, uz stalnu asistenciju i navođenje Vučića, sada došao do zida. Krenuo je u otvoreni pravni secesionizam, dok istovremeno pokušava proširiti obmanu o poštovanju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Reakcije iz svijeta, pogotovo američkog državnog sekretara Marca Rubia, te s najviše adrese NATO saveza, djeluju smirujuće, ali i dalje nije jasno hoće li se ovaj proces zaustaviti pravnim putem kako je propisano ili će izazvati incidente i nasilje. U danima koji su pred nama, na ispitu je upravo ta vještina politike da institucije države odrade svoj posao i uhapse kolovođe pokušaja državnog udara, prije svih Dodika, a uz njega i druge, poput Stevandića i Viškovića.

Jednačina je veoma jednstavna: Ili će on politički preživjeti ili država Bosna i Hercegovina! U ovakvim okolnostima, jedno od to dvoje mora u demontažu jer očigledno da nisu kompatibilni. Štaviše, i Srbija, s Vučićem na čelu, nalazi se u sličnoj situaciji i to pokazuju sve češći i masovniji protesti za koje režim nema odgovor. I u Srbiji je pitanje političkog preživljavanja ili Vučića, kao psihotičnog diktatora, ili Srbije, kao države koja se konačno mora otrgnuti iz ralja Miloševićevog nasljedstva i njegovih zlokobnih sjena nad Balkanom.