Piše: MIRANDA SIDRAN za Start

Na današnji dan (21.3.) prije godinu dana tata je otišao na trodnevni boravak u bolnicu iz koje se nije vratio niti je došao niti igdje pošao, nego je preselio. Tako, „preselio“, govore oni koji znaju da se svi vraćamo Jedinome i da smo svi na tom neizbježnom putu i da to ne zaboravljamo.

Lice dječaka, nimalo tužno niti nečim ustrašeno, kao da izražava zahvalnost na prepuštanju posljednjem i vječnom zagrljaju.

Na vratima bolničke sobe stajala je pločica sa brojem 918. Nejasno je kako mi odmah nije bilo razvidno da su to zadnja ovozemaljska vrata na koja je tata kročio svojom nogom. Decenijama se tata budio noću tačno u 20 do 3, a preko dana u 20 do 3 bi se redovno dogodilo nešto značajno, koliko se značajnim pričinjaju hladni tuševi, vruće pljuske i kamene lavine svakodnevice. Napisao je i jednu poemu, Disput o Bogu, u kojoj pominje taj cjeloživotni fenomen koji se nije zaustavio samo na primjerima iz njegovog života, nego se zalijepio i na još nekoliko nas njemu najbližih. Mjesec dana nakon tatinog odlaska, tačno u 9 sati i 18 minuta ugledam na satu kako to tačno izgleda isto kao i 20 do 3, u ogledalu. Tako mi je tata po ko zna koji put sve rekao.

Za maličak sreće i veliki osmijeh

Mevlidu iz Starta smo uvijek svi cijenili, i kada je rekla da napišem nešto o godini bez tate, shvatila sam da tako treba biti, pa evo pokušavam napraviti kako je rekla. S obzirom na to da nije rekla koliko stranica teksta, gledaću da napišem čitljivih dvjetri.

Pisao je tata svakodnevno i trebao uvijek svoje vrijeme, nasamo, za pisanje. Pored toga, pisao je uvijek i svuda. Imao uzase uvijek blokove papira, sačuvanog od umetnutih komada čvršćeg papira unutar omota čokolada, bombonjera, čarapa, izrezivao bi na manje pločice komade papira, poslagivao ih u brdašca, bilježio po njima ispisujući flomasterom debljeg špica važnije i hitnije, a tanjeg špica one poslove što mogu čekati. Ili moraju čekati. Da se oposle. Nipošto „odrade“. Znao je posvetiti školski čas da razuvjeri sugovornika potpuno sigurnog da upotreba glagola „odraditi“ stoji jednako tačno na onom mjestu na kom ustvari jedino može stajati „oposliti“ i primjerice „uraditi“.

Tata je imao torbicu (nikad istu jer bi ih često ostavljao i zaboravljao na mjestima kojima se gubi trag kao i tim torbicama, francuskim kapicama, kišobranima), iz koje bi vadio, kako bi sjeo čekati ljude koji dolaze da se s njime sastanu (uvijek bi dolazio ranije, značajno ranije od dogovorenog vremena), vadio bi blokove s bilješkama, vadio bi flomastere, telefon, maramice, kuhano kestenje bez šećernog preljeva iz Badem butika, pa opet premetao po torbici da nema još nešto važno, pa bi našao crne čokolade s najvišim udjelom kakaa koje bi poklanjao usputnim ničimizazvanim ljubaznim i susretljivim ljudima uglavnom ženskog roda ili spola, nije za te nijanse mario, a mnogo je mario za maličak sreće i veliki osmijeh koji će svi odjedanput razmijeniti.

Nije bez tate...

Čemu me tata učio, šta je njemu bilo važno da podijeli... E, to se kroz različita razdoblja mijenjalo, čini mi se, potpuno jasno razumljivo i prirodno. Izazvano neposrednim razlozima. Nabrajam bez posebnog reda u smislu hronologija, prioriteta ili značaja: Ne razgovarati o ljudima, imenima. Samo ideje su važne. Ideje, pozicije, stavovi. Ne gubiti vrijeme na imenovanje počinitelja ovoga ili onoga. Iza toga stoje ideje, procesi, uzroci i posljedice. O njima razgovarati. Sve su Drine krive i nikada ne prestati ispravljati ih makar znamo da ih nikada ispraviti nećemo. I onaj mrav što nosi kap vode da gasi požar u kom gori Vijećnica, radi to da se zna na čijoj je strani. I da pravda i pravednost nisu isto ali nisu ni nedovoljne da bi bile razlog i svrha življenja. Da smo naivni i da naivni odlazimo. Da smo sami i da sami odlazimo. Od muzike je malo šta važnije i malo šta ovaj život čini ljepšim i lakšim. Da je zlo, loše i nikakvo, prepričavati tuđe neprilično ponašanje (pri izlascima i druženjima gdje bude i pića) kojem se možda svjedočilo večer prije. Da je dobar taj krug ljudi s kojim šetamo po planinama. Da je dobro to oduševljeno čitanje novog, a vraćanje na staro svakom prilikom, ispočetka. Da nikakve veze nema to što je vani minus ovoliko ili plus onoliko stepeni i što nipošto ne preporučuju izlazak van stanova osjetljivoj i starijoj populaciji u slučaju zagađenja zraka, i da o tome pričati je potpuno nerazumno i nikakve veze nema s onim šta smo i gdje smo pošli. Da je važan projekt. Imati projekt. Izaći iz kuće kad nabereš tri razloga za izlazak, poput kupovine mladog sira u Lemeša, sastanka na Akademiji (ili u nekom ministarstvu, udruženju, institutu) i kontrolne posjete knjigarima, kod kojih je tata kupovao knige poredane pored mostova ili trotoara.

Te važne naslove tata bi pažljivo dodavao bogatoj i važnoj knjižnoj zbirci, fondu koji sada kupi prašinu i čeka milost i odlučnost nemilosrdnih i bojažljivih donositelja odluka da pokažu prstom na prostor koji bi bio novi dom toj biblioteci. Da je život masovna pojava i nije preporučljiv za pojedinačnu upotrebu. Tako bi rekao kad bi se šalio. Onda bi vrlo ozbiljan rekao kako čovjek nije stvoren da živi sam. Da treba druga. Da je ljubav daleko i da uglavnom čovjek za njom traga i živi bez hljeba ljubavi, bez vode ljubavi, bez zraka ljubavi, bez ljubavi. Da je odlično da su noći neprospavane radi čitanja. Da je odlično povrće. Da meso uopšte nije potrebno, ali išlo je nekad uz špagete, musaku, sarmu, a i ono pečeno pile s ciglanske pijace i kakav im je ono divan hljeb. Da mu je samo još jednom na more otići. Da mu je samo da mu oči ostanu gore nadmezarom pa da gleda i gleda i gleda i ostane sretan kao što je uvijek bio. Kao što je rekao, da je imao mnogo sreće, u svom nesretnom životu. I da ne sumnjam ni maličak, da će tako i kod mene biti.

A kako dati odgovor na pitanje kako godina bez tate prođe. Ne mogu. Jer nije bez tate i jer vrijeme potpuno gubi smisao kao relevantna dimenzija. Kao i sve kćerke na svijetu, pođem ga nazvat, poslat mu poruku, poletjet da prvo s njim prokomentarišem svo susjedsko čerupanje naše lijepe kuće, pa ovu trulež iznutra, pa ima li nove inicijative, ima li projekta. Uvijek ima. Onda poželim da prošetam s Markom, ali nema ni njega. I, poželim provest dan s Gavrom i Biljom, oni su tu. Pa ako ovo čitaju, nek znaju da dolazim, sa knjigom, sa ružom i sa čvrstim zagrljajem.

I, da, hvala ti Mevlida. Voli te tvoja Miranda.