Hapšenjem Dejana Ilića i podizanjem optužnice protiv njega, Vučićev režim je pokazao čega se najviše boji i šta ga najviše boli. I ne, naravno da to nije „izazivanje panike“, jer Ilić svojom izjavom nije izazvao ničiju paniku (osim možda paniku unutar vlasti – ali o tome više uskoro). Upravo suprotno, pravi razlog zbog kojeg se Ilić našao na meti jeste mirno, konstruktivno i kompromisno političko rješenje aktuelne krize za koje se u svom nastupu zalagao. Podsjetimo se, u svom gostovanju Ilić je izjavio sljedeće:

„Prelazna vlada je jedino rješenje. Jedini argument protiv je: 'Nećemo valjda sjediti s ovima iz režima kad su oni svi kriminalci koji tuku ljude.' Odgovor na taj argument je izbor – ili ćete tim ljudima otvoriti vrata da se sklone uz pomoć prelazne vlade, ili ćete se pomiriti s tim da će teći krv ulicama, da ćemo izgubiti ko zna koliko života i ne znamo čije živote – da bismo ih se riješili! I sada, imate izbor: hoćete li žrtvovati živote ili ćete sjesti s njima u Vladu – gdje će oni sjediti, ali neće imati nikakvu moć! Ako je to način da se spasu životi i izbjegne krvoproliće, ja nemam nikakvu dilemu – treba ići u prelaznu vladu! Biramo između života i kompromisa!“

Piše Rastislav Dinić za Pesčanik

Iako ova izjava sasvim dobro govori sama za sebe, očito je da nekim čitateljima to nije dovoljno. Dodajmo zato malo konteksta. Prije tri sedmice veći dio parlamentarne opozicije izašao je s prijedlogom Vlade narodnog povjerenja, koja je u javnosti zaživjela pod nazivom „prelazna vlada“. Po tom prijedlogu – čiji su osnovni ciljevi ispunjenje svih studentskih zahtjeva i priprema uslova za slobodne i fer izbore – vlada NP trebala bi trajati devet mjeseci, a osam ministarstava ključnih za ispunjenje ciljeva ne smije biti u rukama vlasti. Na čelu vlade, kao i na poziciji barem jednog potpredsjednika, morale bi se naći nestranačke ličnosti oko kojih se moraju složiti svi politički akteri – i iz vlasti, i iz opozicije.

Kritičari su kao glavni problem tog prijedloga (kao i sličnog prijedloga ProGlasa o Vladi društvenog povjerenja) prepoznali činjenicu da on predstavlja kompromis s naprednjačkim režimom. Drugim riječima – kažu kritičari – prijedlog nije dovoljno radikalan jer uopće dopušta ikakav prostor za naprednjake u prelaznoj vladi. U oštrijoj verziji ta primjedba glasi: prijedlog prelazne vlade je „pojas za spašavanje“ režima.

Upravo na takve kritike Ilić odgovara u navedenom citatu kad govori o izboru između neke vrste prelazne vlade i potencijalnog nasilja na ulicama. To nije prijetnja bilo kome, niti je uopće upućeno naprednjačkoj vlasti (iz samog teksta to je očigledno, jer Ilić o njima govori kao o „tim ljudima“), već kritičarima režima koji odbacuju svaki prijedlog prelazne vlade – istovremeno ne nudeći nikakvu alternativu (osim zapaljivih, ali suštinski praznih parola, poput „dinstanja“). Ako niste otvoreni za razumno rješenje koje se nalazi na stolu, onda morate preuzeti i rizik od potencijalno nasilnog ishoda aktuelne krize, poručuje Ilić kritičarima. Tačno – kompromis s režimom nije privlačan – ali sve druge opcije su gore.

Ako, dakle, ovdje nema nikakve prijetnje, šta je to toliko uplašilo režim da je pokrenuo tabloidnu hajku protiv Ilića i njegove izjave? Jedini logičan odgovor glasi: upravo prijedlog prelazne vlade i poziv na okupljanje svih antirežimskih društvenih i političkih aktera. Ono čega se naprednjački režim stvarno boji nisu navodne prijetnje nasiljem (u kojima, uostalom, prednjače upravo njihovi vlastiti prvaci), nego upravo suprotno – 'prijetnja' mirnim rješenjem krize, odnosno kompromisom, a iznad svega ujedinjenjem antirežimskog fronta oko tog rješenja. Ako pažljivije slušamo samog Vučića, čut ćemo da nam on sasvim iskreno, uporno i istrajno poručuje čega se najviše boji i šta po svaku cijenu želi izbjeći.

Zašto je to tako? Suprotno raširenoj predrasudi (iza koje stoji režimska propaganda), Vučić ne može učiniti sve što mu padne na pamet. Tako ne može ni odbiti svaki prijedlog koji mu se iznese – posebno ako je taj prijedlog razuman, utemeljen, kompromisan i realno ostvariv, te ako mu je alternativa nastavak krize s rizikom njenog prelaska u široko ulično nasilje. Pogledi stranih zvaničnika već su neko vrijeme uprti u Vučićev režim, a očekivanja da se kriza riješi sada se sve eksplicitnije iznose u diplomatskim razgovorima – kao što pokazuju i oštre riječi koje su jučer stigle od švedske ministrice vanjskih poslova. Zato je u ovom trenutku za Vučića najopasnija stvar upravo postojanje jasne i realne alternative sukobu – i lažnoj ekspertskoj vladi koju pokušava sastaviti uz pomoć nesretnog dr Macute.

Istina je, kako u svom novom tekstu piše Ilić, da prelazna vlada „ne zvuči kao silno motivirajuće geslo, ali ako pogledamo šta se sprema kao alternativa – ne vidim da imamo išta bolje“. Slažem se, ali mislim da to nije najbolji način da se to formuliše. Nije stvar u tome da je prelazna vlada 'najmanje loše' rješenje koje moramo prihvatiti, već da shvatimo šta nas sprečava da vidimo da je to – upravo sada – pravo rješenje, bez ikakvih ograda.

Rekao bih da je to (džokerovska) fantazija o brzoj, jednostavnoj i radikalnoj promjeni: ustanak, revolucija (ali ne kao ono što svaka uspješna revolucija zaista jeste – rezultat predanog organizacionog rada – već kao romantizirana verzija spontanog „događanja naroda“), jedan dan koji mijenja sve. U najnovijoj verziji: 15. mart, nakon kojeg više ništa neće biti isto. Sve dok o politici razmišljamo na taj način – bit ćemo razočarani, a Vučićev režim će ostati siguran.

Kao i mnogi drugi, i ja stojim iza riječi koje je napisao Ilić, ali dodajem i ovo: prelazna vlada jeste pravo rješenje – ne zato što je alternativa krvoproliće, već zato što krvoproliće nije nikakva alternativa i ne bi dovelo do nikakve promjene. Naprednjački režim je nerazuman, nasilan i beskompromisan – i jedini način da bude poražen jeste da mu se suprotstavi razumno, mirno i kompromisno rješenje. A ime tog rješenja – u ovom trenutku – jeste: prelazna vlada.