Piše: Miodrag VLAHOVIĆ / Pobjeda

Već uništena Gaza je jedna od teških otvorenih rana čovječanstva, a jad i bijeda, nesreće i tragedije sa kojima su suočeni njeni stanovnici su ogromni teret na savjesti ovog ružnog svijeta.

Da, za svaki slučaj, odmah obeshrabrimo one koji bi mogli, iz bilo kojih motiva i razloga, da nam, povodom ovog zapisa, prigovore nekakvu pristrasnost ili nekorektnost: Hamas je, dakle, teroristička organizacija, koja Palestince u Gazi zapravo drži kao taoce, o čemu svjedoči i naš prijatelj, ambasador države Palestine u Crnoj Gori, g. Rabi Hantouli. To je stanovište i Fataha, umjerene palestinske partije, koja danas upravlja Palestinskom nacionalnom vlašću (PNA), na okupiranim teritorijama na Zapadnoj Obali.

Zločinački teroristički napad Hamasa 7. oktobra, u kojem je ubijeno preko 1.200 Izraelaca i stranih državljana i otet 251 talac (a na koji su, po tvrdnjama egipatskih izvora, ali i po nalazu američkih službi, izraelske vlasti bile upozorene), izazvao je žestok odgovor vlade na čijem je čelu, još uvijek, Benjamin Netanjahu, kojeg danas za zločine protiv čovječnosti i genocid ne optužuje samo Amnesty International, već i, što je mnogo važnije, potražuje i ICC (Međunarodni krivični sud).

ICC je, u novembru 2024. izdao nalog za hapšenje Netanjahua i Joava Galanta, nekadašnjeg ministra odbrane. Netanjahu je od tada rado viđen gost samo u Trampovom Vašingtonu i, odskora - poslije odbacivanja nadležnosti ICC od strane Mađarske - i u Orbanovoj Budimpešti.

Ostatak te priče uglavnom znamo: bjesomučno granatiranje i razaranje Pojasa Gaze od strane izraelske vojske (IDF - Izraelske odbrambene snage), koje je, vrlo brzo, iz odmazde prešlo u sistematski i kontinuirani zločin ogromnih razmjera, odnijelo je, prema svim relevantnim podacima, preko 50.000 (pedeset hiljada!) ljudskih života - nesrećnih palestinskih ljudi, žena i đece.

Međunarodna zajednica je reagovala, uz vrlo male oscilacije, saglasno onome kako se reagovalo na beskrajni tragični niz u sukobu - zločinu prema Palestincima - još od Rezolucije GS UN broj 181 (II) iz 1947, koja je, prvi put, predvidjela podjelu Palestine, kako tamo piše, na dvije države, arapsku i jevrejsku, sa Jerusalimom pod posebnim režimom. Plan koji, nažalost, i na nesreću svih, nije nikada ostvaren.

SAD (predsjednik Truman) su priznale Državu Izrael i bukvalno petnaest minuta poslije proglašenja nezavisnosti, 14. maja 1948. Palestinci tada nisu proglasili sopstvenu državu, zbog opterećenja, pritisaka i strateški pogrešne politike, koju su, mnogo godina kasnije, naši drugovi i kolege iz GUPS (Generalna unija palestinskih studenata) - što je bio naziv omladinskog pokreta koji je iznjedrio mnoge od vođa PLO (Palestinske oslobodilačke organizacije), ali i političare iz aktuelne Palestinske uprave, umjeli da ironično definišu kao „spremnost nekih Arapa da ratuju protiv Izraela do posljednjeg Palestinca“.

Uslijedili su ratovi, pokolji i tragedije, zločini i pogromi, masakr u Sabri i Šatili, i mnogi drugi, pa intifade - ustanci goloruke palestinske omladine, granatiranje Bejruta, Sedmodnevni rat, Okupirane teritorije, izraelska politika nasilnog stvaranja jevrejskih naselja na palestinskoj zemlji (Zapadna obala) i višedecenijsko postepeno, ali metodično i strateški organizovano razaranje mogućnosti normalnog života za Palestince u Palestini.

Godinama smo, u nekadašnjoj Jugoslaviji, koja nije imala diplomatske odnose sa Izraelom, gledali kako se palestinske teritorije na zajedničkoj mapi sa Izraelom smanjuju, i kako se i najdobronamjerniji međunarodni pokušaji i sporazumi (najznačajniji su, svakako, onaj iz Kemp Dejvida 1978 - Karter, Begin i Anvar el-Sadat, što će egipatski predsjednik kasnije platiti glavom), kao i onaj iz Osla 1994. (Klinton, Arafat, Jitzak Rabin - zbog kojeg će, godinu kasnije, život izgubiti izraelski premijer), razbijaju o surovu i tragičnu realnost Bliskog Istoka.

(Poslije sporazuma u Oslu će i biti osnovana Palestinska vlast, tj. Država Palestina, što bi trebalo da bude nukleus nikada dovršenog plana da i Palestinci imaju svoju državu u punom značenju te riječi.)

Poslije toliko godina, razaranja i smrti, novina u palestinsko-izraelskom čvoru je činjenica da nezadovoljstvo i otpor politikom i nedjelima aktuelne vlade B. Netanjahua raste i u samom Izraelu. Nije za potcjenjivanje činjenica da su, kako javlja i CNN, osamnaest bivših šefova izraelske službe bezbjednosti potpisali apel da se Netanjahu, zbog vođenja ratnih operacija „kojima se ne vidi razlog i cilj“ - proglasi nepodobnim da obavlja premijersku funkciju i da odstupi s vlasti. Kada takav poziv dolazi sa adrese koja predstavlja kičmu svake državne strukture, dubina i težina problema sa kojom se suočava izraelska ratna politika ne mogu biti negirani.

Na drugoj strani te medalje je bezrezervna i apsolutna podrška koja Izraelu stiže od Trampove administracije na svaki zamislivi, ali i nezamislivi način - pa i kroz cinični plan koji je Džastin Logan, politički analitičar sa CATO Instituta u Vašingtonu, posprdno nazvao „Mar-o-Gaza“. Raseljavanje Palestinaca iz Gaze, kako bi se tamo napravio nekakav „turistički raj“ u moru odluka i najava sa ruba pameti kojima nas bombarduje Trump 47 administracija, zvuči posebno jezovito. Etničko čišćenje začinjeno potpuno surealnom pričom o luksuznim apartmanima, hotelima i kazinima na mediteranskoj obali, „umjesto te gomile ruševina“, kako Gazu, u maniru agenta za nekretnine, naziva Donald Tramp.

Da li svijet ima rješenje za Palestinu i Izrael veliko je pitanje. Još je veće da li ima interesa, i ko taj interes može imati, da okonča Tragediju koja se približava devetoj deceniji i da ponudi stabilno i održivo rješenje?

Sa naše strane, u nemoći da ponudimo odgovore na ova mučna i opterećujuća pitanja, koja bi, u nekoj dužoj i ozbiljnijoj analizi, mogla da uključe i opservacije o stavovima crnogorskih vlasti, i sadašnjih i bivših o Palestini i Izraelu (imali smo čast da 12. jula 2006. uspostavimo diplomatske odnose sa Državom Izrael, koju je, na vili „Gorica“, predstavljala ambasadorica Jafa Ben-Ari; odnosi sa Državom Palestinom su uspostavljeni u UN, 1. avgusta iste godine), sjetićemo se jednog detalja, iz konteksta koji više ne postoji, niti se može povratiti.

Dakle, 1987, dogodila se „intifada“, palestinski ustanak, u kojem je poginulo 1.000 Palestinaca, a ranjeno njih 130.000. U Beogradu, u sali SKC, organizovan je skup podrške, kojem je prisustvovao veliki broj Palestinaca koji su tada studirali u Beogradu.

Sjećam se, prije mene je vrlo lijepo i učeno govorio pokojni Laslo Tot, čuveni jugoslovenski novinar, poznati stručnjak za Bliski Istok.

Umjesto uobičajenog govora sa parolama, pred publikom koja je bila uzavrela, kao međunarodni sekretar Omladine Jugoslavije (SSOJ) rekao sam: Dragi palestinski prijatelji, želio sam samo da vam ispričam jednu kratku priču.

Nedavno sam učestvovao na međunarodnom omladinskom skupu, u dalekom Ekvadoru, na kojem je ispred GUPS bio Fais Saka, vaš sunarodnik koji živi u Španiji. Odveli su nas, poslije sastanka, u brda pored Kitoa, glavnog grada, u mjesto koje se zove Imbabura. Kupio sam neku malu garnituru šaha. Fais mi je rekao da je dobio sina, kojem je dao ime Feras. Sad si Abu Feras, rekao sam mu, kako vi Palestinci to kažete. Otac od Ferasa.

Igrali smo partiju-dvije i ja sam se sjetio da mu, na kraju, poklonim tu garnituru.

Napisao sam i posvetu, jer zbog nje vam sve ovo pričam, a koja glasi: „Mom malom palestinskom prijatelju Ferasu, da nauči da igra šah i da odigra jednu partiju za mene u slobodnoj Palestini“.

Ne umijem da opišem reakciju prisutnih Palestinaca, ali je to, bar po prijemu, bio najbolji govor koji sam ikad održao.

Feras Saka danas ima gotovo četrdeset godina. Ako on ne stigne, neka njegovi potomci završe tu obavezu.