Izjava austrijskog zvaničnika Arnolda Kammela da za EUFOR „više nema garancije“ nije tek tehnička opaska o jednoj međunarodnoj misiji. Ona otvara mnogo ozbiljnije pitanje: šta ako mandat EUFOR-a, koji se godišnje obnavlja u Vijeću sigurnosti UN-a, jednom jednostavno ne prođe?

Time Bosna i Hercegovina izlazi iz okvira “postdejtonske stabilnosti” i vraća se u zonu sigurnosne neizvjesnosti, iz koje ju je, barem na papiru, trebalo izvesti potpisivanje mira prije trideset godina.

Kammel je upozorenje iznio u kontekstu mogućeg preusmjeravanja američkog angažmana u međunarodnim misijama.

“Postoje stalne glasine da bi moglo doći do reorganizacije SAD-a”, rekao je - i odmah direktno naveo BiH.

Austrija, koja naredne godine preuzima komandu nad EUFOR-om, planira povećati broj vojnika. Ali ključna poruka nije u brojevima. “Do sada je produženje mandata uvijek uspijevalo, ali u ovim nepredvidivim vremenima za to više nema garancije”, upozorio je Kammel.

EUFOR postaje vidljiv tek kada postaje neizvjestan

Upravo tu EUFOR prestaje biti rutina. Misija koja je godinama funkcionisala kao skoro nevidljivi mehanizam postkonfliktne stabilizacije odjednom postaje vidljiva - i to upravo onda kada njena budućnost postaje neizvjesna.

Njen opstanak više nije tehničko pitanje, nego političko i sigurnosno, utkano u odnose velikih sila, mogući ruski veto u UN-u i pitanje koliko je Evropa zaista spremna preuzeti odgovornost za stabilnost vlastitog neposrednog susjedstva. 

Ta promjena nije iznenađenje. Još nakon početka ruske invazije na Ukrajinu upozoravalo se da bi BiH mogla postati tačka dodatnog pritiska.

Politolog Davor Gjenero tada je govorio da “sada počinje razdoblje u kojem će NATO savez imati izrazito veliku obavezu i vojno i politički se angažirati u BiH”.

Dejan Jović upozoravao je da je “u BiH i u Srbiji kroz korištenje etničkog i revizionističkog narativa moguće situaciju dodatno destabilizirati”.

"Danas, više od četiri godine kasnije, te procjene više ne zvuče kao prognoza - zvuče kao opis sadašnjosti."

Jezik odvraćanja

BiH nije u ratu, niti se može tvrditi da je neposredno pred njim. Ali politička kriza se sve otvorenije tretira kao sigurnosni rizik. I jezik to odaje.

Umjesto administrativnih formulacija, evropski zvaničnici i EUFOR sve češće govore o “vjerodostojnom prisustvu”, “odvraćanju” i “institucionalnoj otpornosti”. To nije ceremonijalna retorika – to je signal da bi svaka ozbiljnija destabilizacija imala jasne međunarodne posljedice. Rječnik se promijenio jer se promijenila i procjena rizika.

Komandant EUFOR-a, generalmajor Maurizio Fronda, naglasio je da je “bliska saradnja između EUFOR-a i NATO-a ključni element za održavanje stabilnosti u Bosni i Hercegovini”.

Politička poruka Evrope

Šefica evropske diplomatije Kaja Kallas poručila je u Sarajevu da su “bilo kakvi pokušaji razbijanja zemlje neprihvatljivi”, a poteze rukovodstva bh. entiteta Republika Srpska (RS) označila prijetnjom ustavnom i pravnom poretku.

Pojačanje EUFOR-a, prema njenim riječima, šalje jasnu poruku da EU ostaje čvrsto posvećena stabilnosti ovog regiona i sigurnosti Bosne i Hercegovine.

EUFOR je, dakle, istovremeno vojna misija i politički instrument. Poruka domaćim akterima da destabilizacija ima granice. Poruka Moskvi da se sigurnosni vakuum na Balkanu neće tolerisati. I poruka Washingtonu da se Evropa ne može, a možda više ni želi, oslanjati na američki angažman kao podrazumijevanu konstantu.

NATO kao rezerva?

Mogućnost da NATO preuzme ulogu EUFOR-a nije nova ideja. O tome se govorilo još 2022. godine, kada se otvorilo pitanje mogućeg ruskog veta u Vijeću sigurnosti UN-a.

U analizi portala European Western Balkans iz te godine, bivši vojni predstavnik BiH pri NATO-u Alija Kožljak ocijenio je da je „vrlo vjerovatno“ da bi NATO mogao zamijeniti EUFOR u slučaju ruskog veta na produženje mandata misije.

Kožljak je tada sigurnosnu situaciju u BiH opisao kao stanje „pod prijetnjom kombinacije unutrašnjih i vanjskih faktora koji su pokazali potencijal da djeluju zajedno“.

S druge strane, Miloš Šolaja je u istoj analizi upozorio da mir i sigurnost u BiH zavise od „stabilizacije unutrašnje politike“ i postizanja dogovora o ključnim pitanjima.

„Inače će postojati stalna neizvjesnost koju ne može spriječiti nijedna oružana sila, ni unutrašnja ni strana“, upozorio je Šolaja.

EUFOR nije problem, nego simptom

I tu dolazimo do ključnog paradoksa. Prisustvo EUFOR-a istovremeno smiruje situaciju i otkriva njenu slabost.

Ako je i tri decenije nakon rata potrebna međunarodna vojna misija kao faktor odvraćanja, to ne govori o misiji - nego o sistemu koji ju je učinio trajnom.

EUFOR nije problem. EUFOR je simptom.

Simptom države u kojoj se političke krize ponavljaju, prijetnje secesijom normaliziraju, a odluke državnih institucija sistematski osporavaju. U takvom okruženju međunarodno prisustvo ostaje ono što jeste - kritikovano, ali i prešutno prihvaćeno kao posljednja sigurnosna garancija.

Zato austrijsko upozorenje nije samo vijest o jednoj misiji. To je signal da Evropa više ne želi čekati da politička kriza preraste u sigurnosnu.

Pitanje koje iz toga slijedi nije samo hoće li EUFOR ostati. Pitanje je šta ostaje ako ode.

(N1)