Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Nikada, kao što je opštepoznato, ništa nije propalo bez dobra razloga. Uspjeh može biti slučajan: propast to nikad nije.

Još Manifest komunističke partije kapitalizam opisuje kao silu koja je “razorila sve feudalne, patrijarhalne i idilične odnose”; kao ono što između čovjeka i čovjeka nije ostavilo nikakvu drugu vezu osim golog interesa, osim bezdušnog “plaćanja u gotovu”; kao ono što je “na mjesto eksploatacije prikrivene vjerskim i političkim iluzijama stavilo otvorenu, besramnu, direktnu, surovu eksplotaciju”. No s vremena na vrijeme kapitalizam se za pomoć obrati kleru, i tada vjerske iluzije rade za njega. Tada društvo klizi (ili bolje reći: bude gurnuto) udesno. To se desilo u Crnoj Gori i 30. avgusta 2020. okončalo uspješnom Drugom crnogorskom kontrarevolucijom (prva je sprovedena 1989.).

Strah crnogorskog i srpskog društva od zapada prevashodno je strah od modernosti. Putovati na zapad nije značilo tek putovati kroz prostor, nego prije svega – putovati kroz vrijeme. Jer se tamo, odakle je dolazio kapitalizam, sila koja je presudno oblikovala društvo, nalazila naša budućnost.

Danas se budućnost nalazi na istoku: u Indiji i Kini, recimo, gdje se polira sistem sutrašnjice – ne demokratski, nego autoritarni kapitalizam. A on, kapitalizam, nije u krizi: demokratija jeste.

Naše društvo nema strah od autoritarnoga. Naprotiv: ono neprekidno emituje nostalgiju prema autoritarnosti. Istočno obećanje je budućnost koje se ovo društvo ne boji.

Priče o crnogorskom “liderstvu u regionu” su komične. Crna Gora zaostaje ekonomski, zaostaje obrazovno. Odatle sve izvire. Ili ovako: tu sve ponire. Crna Gora ne uspijeva ništa proizvesti; ne uspijeva ništa izumiti. Mi pare zarađujemo tako što rentiramo i prodajemo. To je ekonomija prošlosti. Napokon, ta naša slavna prošlost, na koju se neprekidno pozivamo… A čemu nam ona, da prostite, služi – osim da je prodamo? Što činimo rado i često.

Crna Gora uspijeva zaostajati u zaostalom regionu. Da pojednostavim: Vučić gazi Crnu Goru zato što je pametniji i moderniji od crnogorske političke elite – čiji veliki dio sebe, uostalom, vidi kao ushićenu poslugu svakog srpskog lidera.

Crnogorsko društvo tradicionalno funkcioniše kao zatvoreni sistem, kao zavjera mediokriteta. Zatvorenost je nužna da bi mediokriteti sačuvali svoja prijestolja, odakle ih svaka otvorenost ruši.

Zato se ovdje vlada – DPS bi o tome mogao držati seminare – kroz sistem negativne selekcije: sva vlast mediokritetima.

Zato se ovdje brižljivo njeguje iluzija o tome da je Crna Gora autohtoni, po nečemu posebni, takoreći slučaj sui generis.

Nije. Ne postoji jedinstvena mizerija, ne postoji jedinstvena propast. Pa takva nije ni ona crnogorska.