Za kineski projekat, odnosno novi Put svile - inicijativa "Jedan pojas, jedan put", Beograd ima veliki značaj. Dok Kina preuzima stara industrijska postrojenja, građani Srbije se bore sa posljedicama te industrije na životnu sredinu, piše američki Foreign Policy.

Još krajem 2015. godine tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić je na RTS-u na pitanje novinarke Olivere Jovićević zašto su Kinezi zainteresovani da investiraju u Srbiju, odgovorio da je to zato što oni imaju "svoje interese".

"To je zato što su morali da ugase dio njihovih železara. Pretpostavljam zbog čistog vazduha, o čemu nemam mnogo znanja, da budem najiskreniji. I zašto bi bio zabrinut za to", rekao je tada Vučić.

Šest godina kasnije ove riječi imaju posebnu težinu, piše Foreign Policy. Kako navode, Srbija uvozi ekološki štetne ekonomske projekte iz Kine, gdje elita javno žrtvuje zdravlje i bezbjednu životnu sredinu zarad, kako se tvrdi, ekonomskog rasta kako bi ostala na vlasti.

Kako se dalje navodi na sajtu, ovaj model u Srbiji je sličan kineskom. Naime, još 1978. godine je kineski lider Deng Xiaoping odlučio da Kinu otvori ka globalnom svjetskom tržištu. Njegove ekonomske reforme omogućile su da Kina poslije 40 godina postane druga najjača ekonomija na svijetu. Međutim, ekonomska transformacija koja je prioritet dala brzoj industrijalizaciji dovela je do velikih posljedica u smislu zagađenja životne sredine i ugrožavanja javnog zdravlja.

Današnja Kina bori se sa ogromnim zagađanjem vazduha, vode i zemljišta. Za početak, Kina je prilično zavisna od uglja u proizvodnji struje, još uvijek čini polovinu svjetske potrošnje uglja. U 2020. godini Kina je izgradila tri puta više termoelektrana nego ostatak svijeta zajedno. Emisija ugljen-dioksida godinama se stalno uvećava. Na primjer zbog zagađenja zemljišta, više od 20 posto obradive zemlje ne ispunjava standarde za poljoprivrednu proizvodnju.

Komunistička partija Kine je podijeljena između želje da održi ekonomski rast kao izvor domaćeg legitimiteta i rizika degradacije životne sredine, sa svim ekonomskim, zdravstvenim i političkim rizicima. Zbog ekoloških protesta, kinesko rukovodstvo je odlučilo da preduzme korake, uključujući i na međunarodnom planu.

Zapravo, jedan od motiva iznad "Puta svile" je, tvrdi Foreign Policy, premještanje zagađenja i uništavanja životne sredine u siromašnije, dalje zemlje sa velikom potrebom za finansiranje infrastrukture i društveno-ekonomskog razvoja, čije vlade zanemaruju rizike po životnu sredinu.

To se već dešava na istoku Afrike, gdje kineski projekti nadograđuju regionalnu infrastrukturu na ugalj i time povećavaju zavisnost tog dijela Afrike od uglja, ali i time ugrožava životnu sredinu, prenosi Foreign Policy.

Srbija je stabilan partner u ovom naporu. Zahvaljujući važnom geografskom položaju između Evrope i Azije, zemlja je dobila veliku količinu kineskih resursa i pažnje, kao što Pekingu treba Srbija i Balkan da bi se povezao na evropska tržišta.

Između 2010. i 2019. godine Kina je investirala 1,6 milijardi eura u Srbiju, dok će srbijanski krediti za infrastrukturu, koje je uzela od Kine, premašiti 7 milijardi eura. Caka je u tome što je Srbija Kineze doživljavala kao, kako se navodi, brz i lak izvor novca, budući da je Peking bio spreman da preuzme stara i dugovima opterećena industrijska postrojenja, a koja su pružala ekonomsku sigurnost za porodice srpskih radnika.

Dok Kinezi profitiraju od pristupa resursima, kao što je na primjer, u 2020. godini glavninu srpskog izvoza u Kinu činio bakar iz rudnika U Boru – glavni cilj kineske vlade je da, prema navodima, prodaje višak tehnologije koja je povezana sa ugljem i preseli radnu snagu sa ugljem u inostranstvo.

Kineska kompanija kupila je Željezaru u Smederevu, kojom je nekada upravljao američki US Steel, a dvije godine kasnije je kineski ZiJin kupio 63 posto RTB Bor.

Nakon što je Evropska banka za obnovu i razvoj odustala od finansiranja konstrukcije termoelektrane Kolubara B, Kina je 2014. godine preuzela projekat, a stoji i iza modernizacije Kostolca, povećavajući time zavisnost Srbije od uglja.

Agencija za zaštitu životne sredine zabilježila je 2019. godine da u mjestima kao što je Smederevo, zagađenje iznad standarda EU za oko 120 dana godišnje. Srbija ima jednu od najvećih stopa smrtnosti u Evropi povezanih sa zagađenjem, a deveta je u svijetu. Evropski parlament je izrazio zabrinutost zbog kineskih ekonomskih projekata u Srbiji, uključujući i pitanje zaštite životne sredine.

Međutim, čini se da je Beograd prihvatio ovaj kineski model "toksične politike" favorizirajući ekonomski rast i politički legitimitet, istovremeno ignorišući ekološke prijetnje po stanovništvo. To se lako može učiniti u političkom okruženju u kojem, kako ističe Foreign Policy, Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredne stranka dominiraju do te mjere, da je Freedom House kvalifikovao Srbiju kao hibridni režim.

Istovremeno i u medijskoj sferi dominira prokineski narativ i potiskuju se kritičke informacije o ekološkim rizicima, a srbijanske vlasti sa zadovoljstvom prihvataju kineske projekte.

Vlada Srbije naporno radi na, tvrdi ovaj sajt, prikrivanju informacija o zagađenju, a mediji navode i primjer kada je premijerka Srbije Ana Brnabić javno osudila podatke Globalne alijanse za zdravlje i zagađenje i Air Visuala koji su pokazali da je Beograd jedan od najazgađenijih mjesta na svijetu.

Da ekologija postaje važna tema govori i to da je ovog aprila održan ekološki protest hiljada ljudi u Beogradu, koji je ujedinio i ljevicu i desnicu.

Krajnju odgovornost snosi Vlada Srbije, a ne Kina, tvrdi Foreign Policy. Iako je tačno da je ekološke standarde teže primjeniti u zemljama sa niskim i srednjim prihodima poput Srbije, postoji i ograničenje u mjeri u kojoj možete da ih prilagodite. Napokon, statistika BDP-a i zaposlenosti bit će bezvrijedna ako građani Srbije ne mogu da dišu.