Piše: FARUK KAJTAZ

Razlika nije u suštini političke poruke, koja je odaslana, već samo u stilu i načinu kako je saopštena!

Dodik to radi bahato i rudimentalno – Grlić-Radman opet to isto pakuje u malo više političkih i diplomatskih frazetina. Jedno je ipak, posve sigurno; i Banja Luka i Zagreb su suštinski na istom kolosjeku kada je u pitanju imenovanje novog Visokog predstavnika u BiH!I ne samo to.

Radi se o dvije politike, koje itekako surađuju i nadopunuju se.

Članica EU i NATO saveza, tako opet paktira sa Miloradom Dodikom, a preko njega i sa Moskvom, iako je Dodik svježe ustvrdio za ruske medije kako RS „ne vjeruje Zapadu“. Istom onom u kome Hrvatska itekako participira, ali i profitora, što se jako lijepo moglo vidjeti na primjeru praktički doniranog Pelješkog mosta, koga je EU „potkovala“ sa 300 milona eura!

Kada se treba očešati o kakvu lovu ili fond, profitirati od koletivne sigurnosti NATO saveza, onda je Zagreb prvi u redu.

Međutim, kada treba slijediti generalnu politiku EU i NATO saveza u regionu Zapadnog Balkana, Hrvatska kao da na trenutaak izađe iz tih političko-sigurnosnih integracija i postane prava balkanska država, koju kao i ostale nikako da napuste demoni prošlosti.

A jedan od najneugodnijih demona prošlosti za Zagreb, ali i Beograd je pitanje BiH, odnosno moguće podjele ili pak potpune disolucije njima susjedne zemlje.

Zagreb iz nekog razloga još uvijek želi vjerovati da je moguće po pitanju BiH igrati neku dvostruku politiku. S jedne strane biti dio geopolitičkog Zapada, koji je u praktički otvorenom sukobu sa Miloradom Dodikom, a sa druge strane aktivno sarađivati sa njime i to uz koordinaciju Beograda i Moskve!?

Poruke, koje su odaslane iz EU parlamenta i NATO saveza kao da za Zagreb nisu niti poslane, pa se nastvalja sa jednom te istom politikom, bez obzira na nove okolnosti...novu američku politiku, jasan stav najvažnijih evropskih zemalja, pa i zdravorazumsku logiku, koja nalaže da se ne insistira na politkama, koje su se već toliko puta pokazale kao promašene ili osuđene kao retrogardne.

Ovakav stav zvaničnog Zagreba je iracionalan i može se objasniti samo nekim unutrašnjim strujama, koje su očigledno toliko jake da mogu određivati vanjskopolitičke interese Hrvatske. Posebno kada je u pitanju BiH.

Premijer Plenković kontrolira HDZ kao glavnu i najjaču političku opciju u Hrvatskoj, ali on itekako mora paziti šta o određenim pitanjima misli „duboka desna Hrvatska“.

Njemu to nije neki veliki problem, jer za njega BiH nije najvažnije pitanje, ali mu dobro dođe da se „raskusura“ sa vlastitom dubokom državom, koja je na tragu oživljavanja neke nove Herceg-Bosne.

Plenki je pragmatičan i jasno mu je da jako desno krilo HDZ-a itekako ima utjecaja i da se po mnogim pitanjima pita.

U tome treba tražiti razloge upornog slijeđenja Dodika od strane Zagreba. Čak i kada je posve jasno da je to suprotno pravim intresima Hrvatske kao države. 

Odgovor na pitanje zašto Hrvatska očigledno ide suprotnom stranom od EU i NATO, ali i vlastitih interesa, zato ne treba tražiti isključivo na Pantovčaku ili Markovim trgu, već i u Mostaru, Grudama i Širokom Brijegu.

Što Thompson opjeva: Jedna duša, a nas dvoje...a geni su "kameni"...

(Prenosimo s autorovog bloga)