Piše:  Vlado VURUŠIĆ

Problem je u tome što su u Srbiji već više od deset godina na vlasti "Šešeljeva politička djeca" te da je Vučić njegovo najeklatantnije čedo i iz toga proizlazi ne samo njegova opsesija Hrvatskom, nego i većina ostalih poteza. To jednom treba otvoreno reći, ali jest bio Šešelj, kao Vučićev duhovni otac, kaže Žarko Korać.

Bili smo u istoj zajednici, dijelimo ista sjećanja, razumijemo se bez prijevoda, ali, s druge strane, Hrvatska se percipira kao uspješnija jer je u EU i NATO-u, a sada će uvesti euro i stalno nam, kako misle, bježi ili izmiče, a zapravo nije "toliko bolja" ili nije zaslužila da bude "toliko bolja", kaže Zoran Kusovac Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je opsjednut, fasciniran, traumatiziran i fiksiran na Hrvatsku. Koliko god to nama ovdje bilo čudno i volšebno, jer znamo naše nesposobne i korumpirane političare te našu europsku marginalnost, i takva Hrvatska je Vučićev mračni predmet želja, zemlja s kojom se stalno želi pripetavati, uspoređivati i prestići u fanatičnoj borbi "fenjeraša".

U Beogradu će vam reći da nakon ranojutarnje poduke iz ruskog srbijanski predsjednik svoj radni dan počinje pregledom pisanja - hrvatskog tiska o sebi. Što srbijanski mediji pišu, zna unaprijed jer ih ionako on uređuje. Aleksandar Vučić i u situacijama kada Hrvatska uopće nije tema, ne može zatomiti svoj kompleks. To je gotovo postala patološka opsesija i fiksacija, pa će tako i nakon razgovora s kancelarkom Angelom Merkel ili bruxelleskog sastanka u vezi s Kosovom iznebuha govoriti kako se "Hrvati raduju srpskoj nesreći" ili "boje snage Srbije".

Srbijanski vožd odavno se obračunava s Hrvatskom: od najava da će je Srbija uskoro (to govori svake godine posljednjih nekoliko godina) prestići po BDP-u i da su Hrvati u panici jer će Srbija postati važnija u međunarodnim odnosima, preko vrlo opasnog povijesnog revizionizma i zloporabe zločina i žrtava ustaškog logora Jasenovac te nadmudrivanja kako će "srpska vojska biti opremljenija od hrvatske" pa sve do lamentacija o "lošem hrvatskom vinu, od kojeg su srpska puno bolja", pubertetskog hvaljenja kako se tukao s navijačima Dinama na neodigranoj utakmici s Crvenom zvezdom 13. svibnja 1990. godine ili nagovaranja dječaka iz Rijeke da navija za Zvezdu.

Sjetimo se i bizarnog slučaja kada je na Svjetskom prvenstvu 2018. godine Vučić, ni s čim izazvan, stalno imao potrebu obznanjivati kako će navijati za suparnike hrvatske reprezentacije, a na njegov užas Hrvatska se provlačila dalje, pa je postajalo tragikomično njegovo najavljivanje navijanja za Dansku, Rusiju i Englesku. U kolovozu 2019. govorio je "ako budemo marljivo i vrijedno radili, stižemo standard Hrvatske za 15 godina", a već nakon nekoliko mjeseci smanjio je to za pola - "stižemo Hrvate za sedam godina" i "kod njih vidite nervozu jer stižemo njihov BDP". "Više nikada neće biti uspješniji od nas i ostat će zapisano da sam ja to učinio", govorio je usred koronakrize i velikih prosvjeda koji su potresali Beograd početkom 2020., a za koje je optužio Zagreb da "potiče nemire i želi isprovocirati nasilnu smjenu vlasti". "Panika ih je uhvatila. Više nikada neće biti ispred nas", rekao je u srpnju 2020., a to je ponovio u ožujku 2021. te početkom 2022. godine.

Svoju opsjednutost Hrvatskom opravdava: "Nije to zbog rivaliteta. Kod njih je rivalitet da se uništi Vučića i Srbiju, a moj je rivalitet da srpska ekonomija bude bolja od Hrvatske". No, nije stvar samo u vinu ili nogometu, Vučić kaže: "Kada su to Hrvati imali svoj stav, osim negativnog prema Srbiji, a ne stav čopora?!" ili "Ne možete niti sanjati da budete snažniji od Srbije". Vučić, a potom i njemu podložni mediji stalno grade tezu o zavisti Hrvatske zbog uspjeha njegove Srbije. Zapravo iza ovog opterećenja Hrvatskom stoje i njegov kompleks i borba za "regionalno vodstvo" koje mu pripada, ali mu svjetski moćnici to ne dopuštaju. Iako se Hrvatska uglavnom plete na repu EU, nema neki međunarodni utjecaj ni značaj, ali ipak je dio tog svijeta, Vučiću smeta činjenica da Europa Srbiju prema svojim kriterijima ne doživljava kao ravnopravnu, što bi on silno želio, a on sam na neki način misli da se Hrvatsku, s obzirom na činjenicu članstva, tako doživljava. Vučić je također svjestan da je on na međunarodnom planu ipak marginalac i da ga se tretira ne kao partnera, nego kao nekoga tko je tu, pa se s njim onda i razgovara.

No, on nije, kako bi se reklo, međunarodni čimbenik. Gdje su korijeni te fiksacije, opečenosti i opsjednutosti Hrvatskom? Da bi se razumjela ta Vučićeva tjeskoba oko Hrvatske, treba krenuti od početka njegova političkog djelovanja. Vučić je političar koji je izašao iz Miloševićeva ratnog velikosrpskog šinjela i kojemu su Hrvati zapravo uvijek bili neprijatelji i suparnici. Podsjetimo da je Vučić bio ministar informiranja u jeku rata na Kosovu 1999. godine kada je nešto manje od milijun Albanaca protjerano s Kosova. On je naprosto srpski nacionalist, a oni su, poput hrvatskih, fiksirani na "prvog susjeda". Profesor psihologije na beogradskom Univerzitetu i prodemokratski političar Žarko Korać kaže nam kako je problem u tome što su u Srbiji već više od deset godina na vlasti "Šešeljeva politička djeca" te da je Vučić njegovo najeklatantnije čedo i iz toga proizlazi ne samo njegova opsesija Hrvatskom, nego i većina ostalih poteza, kao što je stav prema ratu u Ukrajini.

Korać ističe da je pravo pitanje za građane Srbije kako i zašto biraju da ih politički ponovno vode nositelji jedne krvave i propale politike. Ti ljudi kad god zatrebaju širu političku podršku u zemlji, okrenu se po dobrom starom Šešeljevu receptu nacionalističkog šuškanja. To ne moraju biti nužno Hrvatska ili Hrvati, u posljednje vrijeme je često bila Crna Gora ("u Crnoj Gori Srbi žive gore nego u NDH"), ali i Albanci ili Bošnjaci. "Najveći dio građana Srbije zaista nije preokupiran Hrvatskom", napominje Korać, posebno oni u Šumadiji ili istočnoj Srbiji.

To jednom treba otvoreno reći, ali jest bio Šešelj, kao Vučićev duhovni otac. I jedna zaboravljena epizoda političkog života u Srbiji. Predstavnici opozicije u Srbiji su se 90-ih godina izrugivali Šešelju da nije Srbin i da ima hrvatsko prezime. On je tražio od Skupštine da provjeri njegovu nacionalnost. I vjerovali ili ne - Skupština je uputila dopis Istorijskom institutu SANU da to provjeri! Šešelj je vjerojatno jedini čovjek u povijesti Srbije koji ima znanstvenu potvrdu da je Srbin po nacionalnosti. Ali, to pokazuje Šešeljevu opsesiju svojim nacionalnim podrijetlom i daje psihološko tumačenje njegove mržnje prema Hrvatima. To je važno kako bi se shvatilo u kakvoj se političkoj atmosferi formirao Vučić. Iako je rođen u Srbiji, on neprekidno inzistira na selu iz okoline Bugojna odakle mu je otac i za koje 99 posto građana Srbije ne zna ni gdje je, ali time želi svoje antihrvatske tirade učiniti uvjerljivijima, kaže Korać. Balša Božović, izvršni direktor Regionalne akademije za razvoj demokracije iz Beograda, kaže nam kako je Hrvatska u javnom diskursu režima u Srbiji još uvijek neprijatelj broj 1.

To je "neprijatelj" koji može vrlo brzo i efikasno "poslužiti" u svakom trenutku, a ne morate javnosti puno objašnjavati jer se mržnja samopodrazumijeva. I obrnuto, hrvatskim nacionalistima predmet određenja su Srbi, idealni za izazivanje strahova jer su "opasnost" po Hrvatsku. Odatle proizlazi ta Vučićeva opčinjenost baš Hrvatskom. Prema Božovićevu mišljenju, suština je u frustraciji da je "hrvatski nacionalizam pobijedio srpski nacionalizam u ratovima 90-ih" ili kako kaže da bude precizniji - manje je izgubio od srpskog nacionalizma. Zato predvodnici nacionalističke Srbije, poput Vučića, imaju taj gorak okus i frustraciju zbog osjećaja poraza jer su obećavali Srbiji izlaz na hrvatsko more, a umjesto toga dobili su Laktaše pokraj Banje Luke, kaže nam Božović. No, za beogradskog analitičara Zorana Kusovca tu postoji jedan apsurd. Naime, Vučić u toj svojoj opsjednutosti Hrvatskom zapravo, iz pozicije srpskog nacionalista, i ne htijući, priznaje da je Hrvatska "fait accompli" - svršena stvar, odnosno velikosrpski nacionalisti prihvaćaju Hrvatsku kao "završenu stvar" jer je ispala iz njihovih velikodržavnih planova i snova i s kojom se sada uspoređuju.

Svjesni su da tu praktički više ništa ne mogu učiniti, za razliku od, primjerice, BiH i Crne Gore koje su debelo podcrtane u tim velikosrpskim razmišljanjima. Vučić zapravo ovim pokazuje da je Hrvatska "izgubljena" za velikosrpski projekt i da je njezin opstanak u ovim granicama nepobitna činjenica. Potvrdu njegova kompleksa zbog poraza vidimo i u već "kultnom" govoru u Glini početkom 1995. godine kada je tamošnje Srbe uvjeravao da na Baniji "više nikad neće biti Hrvatska, već Velika Srbija". To se nije ostvarilo, što je ostavilo trag na Vučićevu političku psihu te patološki kompleks koji ne može zatomiti. "Hrvatska za konzumente njegovih političkih eskapada ili showa zadovoljava sve uvjete", kaže nam Kusovac, jer je s jedne strane "najdraži neprijatelj", poznata, bliska Srbima i mentalno i kulturološki: bili smo u istoj zajednici, dijelimo ista sjećanja i iste "junake djetinjstva", razumijemo se bez prijevoda, ali, s druge strane, ipak se percipira kao uspješnija jer je u EU i NATO-u, a sada će uvesti euro i stalno nam, kako misle, bježi ili izmiče, a zapravo nije "toliko bolja" ili nije zaslužila da bude "toliko bolja". Čak i oni Srbi koji ne žele ulazak u EU ljubomorni su na hrvatsko članstvo u Uniji.

Za Kusovca kritikom, usporedbom ili najavama "prestizanja" Hrvatske Vučić vida rane onima koji su mu skloni. Hrvatska mu postaje najbolja meta. "Hrvatska je poznata. Uspoređivati Srbiju s Austrijom ili Portugalom nikoga ne uzbuđuje, niti je bilo kome zanimljivo. Ljudima godi uspoređivanje i nadmetanje s Hrvatskom, bez obzira na to jesu li ti podaci koje on iznosi točni ili ne", objašnjava Kusovac. "U toj percepciji kada nadmašite Hrvatsku, imate dojam da ste postigli nešto", nastavlja Kusovac. Vučić poručuje da je Srbija u svemu bolja od Hrvatske, bez obzira na to što je ona u EU, ali nas mrze, trpimo nepravdu, opet smo žrtve. Osim tog nacionalističkog rakursa, prema mišljenju Zorana Kusovca, postoji još jedan važan segment, a to je problem autokratskog vladara.

Oni mogu govoriti što ih je volja, bila to istina ili ne, a da ih nitko neće niti zaustaviti, niti im skrenuti pažnju na apsurdnost ili neistinitost izgovorenog. I svi mu plješću na sve što kaže, pa onda i on počinje misliti da je bogomdan i nema nikakvih kočnica, ni korektora ili brane, ističe Kusovac. Napominje da se u raspravi o bilo kakvoj Vučićevoj politici ili potezima mora krenuti od te konstatacije, pa onda ulaziti u meritum stvari, pa tako i o pitanju njegove opterećenosti Hrvatskom. "Kada Vučić kaže da su srpska vina bolja od hrvatskih, onda stranačko-medijska mašinerija to dalje razrađuje pa pod tim pritiskom i "obični" ljudi to prihvate, iako je posve nevažno jer sigurno ima nekih srpskih vina koja su bolja i obratno, ali stvar nije u kvaliteti i ukusu i prioritetima, nego samo u tvrdnji - mi smo bolji, iz koje zapravo proizlazi - ja sam u svemu bolji", kaže Kusovac. Ističe da Vučićeva retorika pada u ovako frustriranoj i u neku ruku izoliranoj Srbiji na plodno tlo. Mnogi gutaju tu Vučićevu propagandu jer je Srbija izgubila na mnogim poljima, još od vremena pada Berlinskog zida kada se, umjesto da uvodi demokraciju kakav je bio tada trend, bavila Velikom Srbijom. I tu je problem.

"U jednoj konfuzno intelektualnoj Srbiji Vučić je uspio da stanovnici sve informacije koje trebaju, dobivaju od njega, a one onda postaju neupitne i ne podliježu raspravi ni kritici", objašnjava Kusovac. Vučić često ima fiksacije na nešto ili nekoga - Crna Gora, Dragan Đilas, Kosovo, Jasenovac, Srebrenica, "Srbe svi mrze", "mi smo najuspješnija zemlja u Europi" - i onda cijelo društvo, a pogotovo njegova stranka i režimski mediji, preuzme tu fiksaciju kao važnu državnu i ideološku temu koju razrađuju onako kako je Vučić to zamislio i projicirao, nastavlja Kusovac. No, dok se pitanju BDP-a ili frustracije nogometnim uspjesima može pristupiti i ironično i praviti viceve, tema "genocidnosti Hrvata" preko politizacije i "komercijalizacije" Jasenovca je nešto što pokazuje Vučićev stvarni stav, pa i mržnju prema Hrvatima. Jasenovac je u tom "hrvatskom kompleksu" jedna od stožernih stvari. Prvo zato što time želi potvrditi Srbiju i Srbe kao vječne žrtve, kao potvrda te nepravde koja im se čini, zatim pokušaj da se preko Jasenovca kao simbola stradavanja opravdaju ratovi 90-ih i Miloševićev velikosrpski koncept te počinjeni zločini od Vukovara do Srebrenice, ali i da se pokuša diskreditirati Hrvatsku u međunarodnoj zajednici kao "genocidni narod" ili da se pokuša nametnuti kako je današnja Hrvatska ništa drugo nego nastavak ili nasljednica ustaške NDH.

Srbijanski mediji ili neki najbliži Vučićevi suradnici, poput Aleksandra Vulina i Ane Brnabić, o Hrvatskoj i pišu kao o NDH, vlada se naziva ustaškom, premda je, recimo, potpredsjednica te Vlade Srpkinja, a SDSS je dio vladajuće koalicije, no Vučić će ipak reći kako "Srbi u Hrvatskoj praktički nemaju nikakva prava". Korać navodi da Vučić temu NDH koristi po ugledu na Šešelja, ali ne da bi rješavao problem svoga nacionalnog identiteta, nego da bi povećao podršku u svom biračkom tijelu jer u Srbiji živi dosta ljudi podrijetlom iz Hrvatske i Bosne. Jasenovac je samo mit. Vučić sam rijetko rabi za današnju Hrvatsku termine poput NDH ili ustaše, ali to je uhodani mehanizam. On nacrta metu, a onda poslušnici i epigoni iz politike i medija razrade ostalo i radikaliziraju stvari koje on zapravo misli, ali ih ne izgovara. Doduše, reći će kako Hrvati "otvoreno kažu da su Hitlerovi sljedbenici" i da se "time hvale". Božović napominje da kada je u pitanju Vučićevo beskrupulozno nadmetanje s vlastima u Hrvatskoj preko humaka ubijenih u Jasenovcu, moramo imati na umu dvije stvari.

"Prvo, srpski nacionalizam je sazdan na mitu o Kosovu. Na porazu zbog izdaje! Tako se i dandanas misli da je Srbija izgubila tzv. Republiku Srpsku Krajinu (hrvatsko Kosovo) jer su je, navodno, izdali oni koji je nisu htjeli braniti, a nikako zbog katastrofalne i zločinačke politike Slobodana Miloševića i zbog njegovih dogovora s Franjom Tuđmanom."

Drugo, ističe Božović, srpski nacionalizam svoju ključnu legitimaciju zasniva na stalnoj ulozi žrtve. "Vučić je tu taktiku usavršio. I tu dolazimo do zloupotrebe Jasenovca. To strašno mjesto stradanja Srba, Židova, Roma i antifašističkih Hrvata u fašističkoj NDH za nacionaliste predstavlja mit o žrtvi koju koriste kao opravdanje za sva daljnja zlodjela koja će počiniti, uključujući i ona sasvim konkretna od 1991. do 1995. godine", kaže Božović. Za vladajuću radikalsku kastu u Srbiji Jasenovac se ne žali, Jasenovac se beskrupulozno koristi.

"Također, često se čuje opravdanje da se genocid u Srebrenici morao dogoditi kako bi se spriječio novi genocid na Srbima. Bašibozuk", kaže Božović.

"On izigrava velikog državnika, a sve je ovo predstava za domaću publiku", ističe Kusovac. Vučić će sutra, ako treba, smatra Kusovac, srdačno s osmijehom na licu dočekati nekog hrvatskog predsjednika ili premijera kao da ničega ovoga nije bilo, niti je on tvrdio da je današnja Hrvatska - ustaška, odnosno pravit će se da je sve ovo samo jedan usputni i nebitni eksces.