"Sankcije koje su uvele Sjedinjene Američke Države osobi koja decenijama vodi politiku bh. entiteta Republike Srpske su zakazale u postizanju njihovog cilja na više načina, a kako bi se to promjenilo, potrebno je napraviti niz promjena u američkom pristupu politici sankcionisanja onih koji destabiliziraju BiH", navodi saradnik Truman National Security Project-a u Washingtonu Ajdin Muratović u svojoj nedavnoj analizi.

Muratović na početku analize koju je na svom blogu prenio i profesor na Univerzitetu Johns Hopkins Daniel Serwer, objašnjava za šta bi trebale služiti ciljane američke sankcije. Navodi da je ta “sve popularnija stavka u kompletu alata Washingtona za Zapadni Balkan”, namijenjena kako bi se promijenilo ponašanje osoba koje su sankcionisane i kako bi se odvratilo zlonamjernog ponašanja u budućnosti, prenosi televizija N1.

Ipak, Muratović ističe da sankcije koje su SAD uvele Miloradu Dodiku zbog kršenja mirovnog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni ne postižu nijedan cilj, a rezultati tog neuspjeha “bi mogli biti katastrofalni”.

“Neuspjeh u održavanju mira i stabilnosti u Bosni rizikuje da izazove još jedan rat u Evropi. To bi moglo dovesti do neopisive ljudske patnje, dok bi crpilo resurse i mogućnost djelovanja u vidu strateških prioriteta kao što je rat u Ukrajini. Takav ishod je lako spriječiti. Kreatori američke politike trebali bi modificirati režim sankcija koji je nedovoljno strog, loše usmjeren i kojem nedostaje multilateralna podrška”, navodi Muratović.
“Dodik postao samo hrabriji i ekstremniji”

On navodi da je Dodik, koji vlada u entitetu Republici Srpskoj decenijama, političku karijeru započeo je kao miljenik američkog State Departmenta, te da se vremenom pretvorio u nekoga ko potkopava Dejtonski mirovni sporazum “stvaranjem ilegalnih paralelnih institucija, oduzimanjem imovine centralnoj vladi BiH, ignorisanjem naloga bh. Ustavnog suda i opstrukcijom politika koje bi poboljšale sposobnost vlade u Sarajevu da funkcionira, a sve to uz obećanje da će doći do ujedinjenja sa Srbijom”.

Kao odgovor na ovakvo ponašanje su SAD dva puta sankcionisale Dodika: 2017. godine zbog “aktivne opstrukcije Dejtonskog sporazuma” nakon što je prkosio odlukama ustavnog suda, i ponovo 2022. godine za brojne “korumpirane i destabilizujuće aktivnosti”, uključujući gomilanje “ličnog bogatstva kroz korupciju, mito i druge oblike korupcije”.

Međutim, Muratović ističe da je Dodik poslije ovoga postao “samo hrabriji i ekstremniji”, te da se u nedavnom izvještaju koji je predstavljen Savjetu bezbjednosti UN-a navodi se da su se “secesionistička retorika i aktivnosti intenzivirali” tokom proteklih šest mjeseci.

“Umjesto da besposleno čekaju, Dodik i poslanici iz njegove stranke djeluju, provode prikrivenu secesiju. U junu su glasali za suspenziju svih odluka Ustavnog suda BiH, čime su Republiku Srpsku efektivno izbacili iz nadležnosti suda. Ovaj i slični potezi zvaničnika Republike Srpske krše Dejtonski sporazum i prijete rasplamsavanjem rata. Ako je historija vodilja, ovo bi ubrzo moglo postati regionalni sukob”, upozorava on.

Ogroman američki utjecaj

Muratović ističe da se ovo sve dešava u zemlji u kojoj, za razliku od Irana ili Rusije, SAD imaju značajan utjecaj. Navodi da su američki zvaničnici osmislili savremeni politički sistem u zemlji tokom dejtonskih pregovora, ali da je taj sporazum BiH učinio “nesuverenom državom sa mnogo mogućnosti za američku intervenciju”.

On opisuje ovaj politički sistem, te ulogu visokog predstavnika, i dodaje da vojne snage pod vodstvom EU, koje trenutno broje preko 1.000 vojnika u BiH, dopunjuju održavanje mira u zemlji. Osim toga, navodi da Dejtonski sporazum i naknadna rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a dozvoljavaju raspoređivanje NATO trupa, uključujući američkih vojnika u zemlju, bez pristanka bh. zvaničnika.

“Iako Evropljani zauzimaju ključne civilne i vojne uloge u Bosni, oni to čine samo uz američki blagoslov. Možda nijedan primjer bolje ne ilustruje američko centralno mjesto u Bosni od činjenice da se o ključnim odlukama, poput novih izbornih zakona, često pregovara u rezidenciji američkog ambasadora, a ne u bh. institucijama”, piše Muratović.
Strateška irelevantnost i taktičke greške

No on ističe da BiH ipak nije strateški prioritet za vladu Sjedinjenih Država.

“Na web stranici američkog trgovinskog predstavnika, na kojoj se nalazi više od 110 trgovinskih partnera, nije uključena Bosna. Ni Strategija nacionalne odbrane SAD, ni Strategija nacionalne bezbijednosti ne pominju tu zemlju. U stvari, dva dokumenta samo jednom spominju region Zapadnog Balkana”, ističe Muratović.

“Procjena Washingtona da Bosna nije prioritet dovela je do istovremenog nedostatka dosljednog angažmana SAD-a i političke pažnje na visokom nivou kada je u pitanju region. To uključuje i nedovoljan pritisak SAD na problematične aktere kao što je Dodik”, ocijenjuje on.

Prema Muratoviću su sankcije protiv Dodika zakazale na tri načina:

Nedostatak izolacije

Prije svega, on smatra da taj potez nije doveo do izolacije Dodika u političkom ili ekonomskom smislu. Navodi da Dodik i njegova stranka nastavljaju pobjeđivati na izborima.

Dodik također na međunarodnoj sceni pronalazi saveznike, te se “udružio sa evropskim desničarskim i proruskim političarima kao što je mađarski Viktor Orban kako bi izbjegao potencijalne sankcije EU”, navodi Muratović. Dodaje da je Dodik također prisustvovao nedavnoj predsjedničkoj inauguraciji turskog predsjednika Recipa Tayyipa Erdogana i da je čest gost Vladimira Putina.

“Ipak, američki zvaničnici se redovno sastaju sa Dodikom i ponašaju se kao da je akter dobre volje. Dodik je odgovorio na takvu američku pažnju udvostručavanjem proruske i secesionističke politike. Ovakvi sastanci su samo poslužili da se istakne irelevantnost postojećih sankcija – o čemu govore i Dodik i opozicija. Sankcije su također bile finansijski beznačajne. Bosanskohercegovački političari svoju imovinu i poslove uglavnom ograničavaju na EU i susjedne balkanske zemlje”, piše on.

Nedostatak multilateralne podrške

Muratović navodi da upravo ovo naglašava drugi taktički nedostatak sankcija.

Ističe da ne postoje multilateralne sankcije koje bi dopunile američke i da se do sada sankcijama Dodiku pridružila samo Velika Britanija.

“Sankcije EU bi nametnule ozbiljne ekonomske i životne troškove destabilizirajućim pojedincima. Ali Unija odbija da aktivira više od decenije star okvir za sankcionisanje pojedinaca koji “podrivaju suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak” BiH”, navodi on.

Objašnjava da su mađarski i hrvatski zvaničnici signalizirali da neće pružiti potrebnu jednoglasnu podršku takvom potezu.

“Izvještaji također pokazuju da je izaslanik EU u BiH savjetovao da se ne pridruži američkim sankcijama iz straha da će Dodika učiniti “mučenikom””, piše Muratović.

Ovdje spominje slučaj ubistva Jamala Khashoggija i Saudijske Arabije, navodeći kako se pokazalo da države članice, poput Njemačke, mogu uvesti sankcije neovisno o EU. Međutim, ističe da nijedna pojedinačna članica EU nije bila voljna da se pridruži SAD u sankcionisanju Dodika.

Neadekvatni ciljevi

Osim što SAD nisu osigurale podršku drugih država po ovom pitanju, Washington je uradio “neadekvatan posao” ciljanjem na Dodikovu mrežu političkih i ekonomskih saučesnika, piše Muratović.

Podsjetio je da 2022. godine američko ministarstvo finansija sankcionisalo građevinsku firmu povezanu sa Dodikom i jednu TV stanicu. Mešutim, prema Muratoviću, “ovaj dobronamjerni pokušaj tek treba uroditi plodom”.

“Građevinska firma Integral Inženjering nastavlja profitirati od projekata koje financira EU, kao što je novoizgrađeni most prema Hrvatskoj. Učestvuje u projektima Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD), uprkos tome što su SAD jedan od osnivača banke i njen najveći ulagač kapitala. Alternativna televizija, nekadašnja medijska kuća koju je podržavao USAID, koju su Dodikovi saveznici preuzeli 2017. godine, nastavila je sa istim pro-Dodik izvještavanjem kao i prije sankcija”, piše on.
Preporuke

Muratović navodi da, iako je neuspjeh SAD-a da posvete značajnu pažnju BiH doveo u opasnosti po pitanju sigurnosti regije, i dalje nije kasno za taktičko prilagođavanje politike sankcija. Ističe da bi ograničeni cilj bi trebao biti “zaustavljanje Dodikovih napada na mirovni sporazum”.

“Kreatori politike prvo moraju biti iskreni u pogledu sadašnjeg neuspjeha. Zvaničnici State Depratmenta redovno tvrde, bez konkretnih dokaza, da sankcije imaju uticaja. Američki zakonodavci, umjesto da služe kao mehanizam odgovornosti, pojačavaju narativ State Departmenta”, piše on.

U ovom kontekstu spominje američku senatorku Jeanne Shaheen. Opisuje je kao nekoga ko je “inače pronicljiv spoljnopolitički posmatrač”, ali navodi da je ona izjavila da je Dodik “uznemiren zbog američkih sankcija, tako da je očigledno da one imaju uticaja”.

“Ali samo uznemiravanje osobe koja je sankcionisana je neozbiljan pokazatelj. SAD se moraju držati viših standarda. Dejtonski sporazum pod vodstvom Amerike pruža dovoljno političke i vojne poluge za održavanje regionalne stabilnosti”, piše on.

Njegova preporuka je da se također prestanu organizovati “beskorisni sastanci”.

Muratović smatra da bi američki zvaničnici trebali “prestati da se sastaju sa Dodikom i drugim sankcioniranim pojedincima dok ne počnu mijenjati svoju destabilizirajuću politiku”.

Ističe da šest godina sastanaka “nije postiglo ništa osim što su američki zvaničnici izgledali nesavjesni i nesposobni”, te da je kao simboličan primjer svog pristupa prema SAD-u Dodik 2017. godine “ponizio američku ambasadorku u BiH odbijanjem da stisne njenu pruženu ruku”.

“Uprkos njegovom jasnom preziru prema Washingtonu, svaki američki ambasador i gostujući zvaničnik State Departmenta od tada je nastavio da se sastaje s njim”, piše on.

Navodi da Dodik ove susrete upravo koristi kao spektakl kako bi lokalnoj publici pokazao svoju snagu u odnosu na predstavnike SAD.

“Često će (Dodik) vrijeđati američke zvaničnike ili čak napuštati sastanke. Nijedan od ovih sastanaka nije rezultirao suštinskim promjenama politike s njegove strane. Ako Washington želi izvršiti promjene, njegovi zvaničnici moraju prestati služiti kao rekviziti u ovoj ponižavajućoj šaradi. On nije akter dobre volje. Dodik je ambiciozni moćnik koji poštuje snagu, a ne gestove dobre volje”, piše on.

Dalje, Muratović navodi da SAD trebaju da ciljaju na Dodikove ekonomske i političke pomagače.

“Ranije runde sankcija protiv subjekata povezanih s Dodikom pokazali su da nije potrebno registrovati biznis na Dodikovo ime da bi se smatralo da je on pod njegovom kontrolom. Iako je sankcioniranje televizijske stanice ATV povezane s Dodikom bio dobar prvi korak, Washington bi trebao ići dalje i voditi sankcije protiv krunskog dragulja u Dodikovoj kolekciji poslovanja. To je jedini vlasnik ATV-a u vrijeme sankcionisanja, firma za tehnološke usluge pod nazivom Prointer”, predlaže Muratović.

Navodi da su institucije koje kontroliše Dodikova politička partija dodijelile ovoj firmi “desetine miliona dolara u IT ugovorima” i da najveći dio ponude Prointera čine američke softverske usluge. Dodaje da 15 od 22 kompanija koje ova firma navodi kao “tehnološke partnere” ima sjedište u SAD-u.

“Dodik je potvrdio da njegov sin radi u toj firmi. To daje vjerodostojnost navodima da je on tajno upravljao firmom u ime svog oca. Prointer je dio ogromne poslovne imperije – koja se proteže od nekretnina do izvoza voća – koja Dodiku obezbjeđuje finansijska sredstva bez premca da održi vlast i nastavi svoju destabilizirajuću agendu”, piše Muratović.

Smatra da bi SAD također trebale sankcionirati “političke pokretače Dodikove secesionističke agende”.

U ovom kontekstu komentariše nedavno sankcionisanje “Dodikove desne ruke” Željke Cvijanović, navodeći da je ovo “važan korak nakon šest godina pogrešne i kontradiktorne politike”.

Pozdravlja i sankcije Draganu Stankoviću zbog “eksproprijacije imovine centralne vlade”, ali navodi da je Cvijanović ta koja je potpisala neustavni okvir za to.

“Velika Britanija je 2021. godine sankcionisala Cvijanović zbog kršenja Dejtonskog sporazuma, ali su je američki zvaničnici ugostili u Washingtonu. Ovo popustljivo ponašanje, uprkos njenoj secesionističkoj politici, samo je poslužilo da ohrabri separatiste implicirajući da SAD nisu spremne da pojačaju svoju retoriku poštivanja Dejtonskog sporazuma”, piše on.

Ovakvu “kontradiktornu i kontraproduktivnu situaciju” Washington sebi ne sme ponovo dozvoliti, upozorava.

“Mora da pokaže istu odlučnost kao i 2004. godine kada je sankcionisao svakog člana Srpske demokratske stranke zbog ometanja procesuiranja ratnih zločina. Osim toga, zabranio je ulazak u SAD svakom koalicionom partneru SDS-a. Ovi potezi poslali su jasnu poruku o američkim vrijednostima, politici i opredjeljenosti za pridržavanje Dejtonskom sporazumu. Oni su također doprinijeli političkom kolapsu SDS-a efektivnom izolacijom cijele mreže destabilizirajućih pojedinaca”, piše on.

Dalje predlaže uvođenje takozvanih “sekundarnih sankcija” Dodiku i njegovoj porodici kako bi se prisilile firme i pojedinci koji nisu bazirani u SAD “da biraju između poslovanja sa SAD ili Dodikom”.

“Ova vrsta sankcija koristi dominaciju američkog dolara u globalnoj trgovini i moć američkog tržišta kako bi se subjekti koji nisu iz SAD-a efikasno prisilili na provođenje američke politike. Takve sankcije bi se, na primjer, odnosile na svaku banku koja posluje u američkim dolarima – praktično svaku legitimnu banku na planeti – i koja posluje sa Dodikom”, objašnjava Muratović.

Ističe da sekundarne sankcije mogu biti kontroverzne iz mnogo razloga, uključujući da bi mogle nametnuti troškove preduzećima koja nisu u SAD-u zarad američkih interesa. Mešutim navodi da, iako se protiv njih povećava otpor, od Kine do Rusije i mnogih zemalja, “nema američkih saveznika koji su u značajnim poslovnim odnosima sa Dodikom, što znači da bi sekundarne sankcije bile manji teret od drugih primjera”.

Dalje ističe da, bez obzira na to da li SAD implementiraju sekundarne sankcije, “treba osigurati da sankcije Dodiku i njegovim saveznicima budu multilateralne, a ne jednostrane koje se lako mogu izbjeći”.

“SAD bi, u najmanju ruku, trebale koordinirati svoje ciljanje sa Velikom Britanijom kako bi izbjegle nedosljedan pristup, kao što je bio slučaj sa Cvijanović. Iako je malo vjerovatno da će dobiti saglasnost svih 27 država članica EU da sankcionišu Dodika, Washington još uvijek može uvjeriti pojedine zemlje članice da uvedu svoje sankcije”, piše on.

Navodi da je Njemačka već suspendovala razvojne projekte u RS-u, ali da bi također trebala primijeniti “više ciljan pristup kažnjavanjem destabilizirajućih pojedinaca umjesto cijelog građanstva”.

Zašto je ovo bitno?

Kako navodi Muratović, “historija pokazuje da naizgled izolovane balkanske tenzije mogu brzo eskalirati do regionalno destabilizirajućih događaja”.

“Ipak, Evropi nedostaje snaga volje, koordinacije i kapaciteta da se suoči sa izazovima bezbjednosti kontinenta bez američke podrške. Kako bi spriječile humanitarnu katastrofu i odvraćanje pažnje od strateških prioriteta, SAD bi trebale poboljšati svoj postojeći režim sankcija”, piše on.

Navodi da Dodikova trenutna putanja “čini mir neodrživim” i da će buduće radnje za očuvanje Dejtonskog sporazuma neizbježno zahtijevati više sredstava i pažnje u vrijeme kada traje već jedan rat u Evropi.

“Trenutna politika američkih sankcija podriva njena ranija ulaganja u regionu i rasipa njen uticaj. Američki poreski obveznici dali su preko 15 milijardi dolara od 1992. do 2002. godine za vojne operacije za stabilizaciju BiH i provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma”, navodi.

Citira izvještaj Univerziteta nacionalne odbrane u kojem je ocijenjeno je da je BiH “izuzetak” od inače “loše koordinisanih i izvedenih stranih intervencija”.

“Ova američka investicija stvorila je neviđenu polugu za osiguranje stabilnosti u nestabilnom regionu. Trenutna politika sankcija, međutim, podriva ovu investiciju i čini vjerovatnim da će Dodik urušiti mirovni sporazum koji su sponzorisale SAD”, zaključio je na kraju.