Prije nekoliko dana, u Laktašima je postignut dogovor između vladajućih stranaka u Bosni i Hercegovini koji će vjerovatno odlučiti sudbinu ove zemlje!

"Između ostalog, dogovoreno je da se Izborni zakon na državnom nivou oblikuje u skladu sa željama i ranijim prijedlogom HDZ BiH", piše prof. dr. Zlatko Hadžidedić, za Radiosarajevo.ba

Taj prijedlog podrazumijeva stvaranje zasebne izborne jedinice, sastavljene od nekoliko kantona sa većinskim stanovništvom koje se prema popisu deklariralo kao nosilac hrvatskog identiteta. Time se presuđeni udruženi zločinački poduhvat iz vremena rata, pod imenom “hrvatska republika Herceg-Bosna“, de facto obnavlja, ovaj put “u demokratskoj formi“, u formi izborne jedinice.

Prema HDZ-ovom prijedlogu, jedino bi stanovništvo iz ovih kantona imalo pravo da bira člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, te bi se time – s obzirom na monopol na vlast koji u tim kantonima od 1990. godine ima HDZ – zauvijek konzervirala vladavina kandidata HDZ-a u Predsjedništvu BiH, a nekadašnja “Herceg-Bosna“ bi bila zacementirana kao “demokratska tvorevina“. A to bi samo bio put ka daljem, i konačnom, razaranju posljednjih ostataka nekadašnje Republike Bosne i Hercegovine.

"Tri republike"

Ovakvom, dogovorenom manipulacijom razara se ustavna struktura uspostavljena Washingtonskim i Daytonskim sporazumima, te se Bosna i Hercegovina vraća u doba Owen-Stoltenbergovog plana sa “tri republike“.

No, pitanje je: kako je moguće mijenjati ustavnu strukturu države, bez formalnih izmjena Ustava, pomoću izmjena Izbornog zakona?! Naravno, takvo što se protivi svim pravnimprincipima. Ali,  Bosna i Hercegovina je valjda jedino mjesto na svijetu gdje su svi pravni principi srušeni prije više od 30 godina i gdje ti principi nikada više nisu ponovo uspostavljeni, nego samo bivaju dalje rušeni.

Tada, 1992. godine, na Lisabonskoj konferenciji je suverenitet države – nasuprot temeljnom pravnom principu koji kaže da je suverenitet nedjeljiv i neprenosiv – podijeljen na tri dijela i prenesen na trojicu samozvanih „plemenskih poglavica“, Aliju Izetbegovića, Radovana Karadžića i Matu Bobana.

I, do danas je taj podijeljeni i preneseni suverenitet u obliku vladavine trojice „plemenskih poglavica“ ostao princip državnog uređenja Bosne i Hercegovine, a da jedinstveni i nedjeljivi suverenitet države nikada nije ponovo uspostavljen. I sve to se već više od 30 godina odigrava pod patronatom tzv. međunarodne zajednice: Lisabonska konferencija pod patronatom tadašnje Evropske zajednice (današnje Evropske unije), Plan Owen-Stoltenberg pod patronatom Evropske zajednice i Ujedinjenih nacija (UN), Daytonski mirovni sporazum i njegov Aneks 4 kao Ustav BiH pod patronatom Sjedinjenih Američkih Država.

I konačno, sadašnja inicijativa za izmjenom Izbornog zakona, čime bi se bez formalnih izmjena Ustava ponovo izmijenila ustavna struktura države i uspostavila Owen- Stoltenbergova “unija tri republike“, odvija se pod maskom inicijative za otvaranjem pregovora za prijem Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. I ni to nije sve, kada je u pitanju rušenje pravnih principa pod patronatom tzv. međunarodne zajednice.

Dimna zavjesa

Sada se, sa dogovorom u Laktašima u pozadini, i sa pomenutom dimnom zavjesom u obliku navodnog početka pregovora o prijemu BiH u EU, u igru uvodi i budući guverner nad Federacijom BiH koji zahtijeva izmjene Izbornog zakona, kako bi ga prilagodio svojim ekspanzionističkim i kolonijalističkim ambicijama na teritoriji BiH – Republika Hrvatska. Sasvim suprotno svim pravnim principima, a prije svega međunarodnom pravu i principu suvereniteta, delegacija Evropske unije dovodi premijera Hrvatske, Andreja Plenkovića, u posjetu Bosni i Hercegovini, gdje on zahtijeva izmjene Izbornog zakona BiH, kako bi se ovaj zakon prilagodio ambicijama HDZ BiH da ubuduće dobije monopol na mjesto u Predsjedništvu BiH!?

Da li je moguće zamisliti da bilo koji premijer bilo koje države zahtijeva izmjene izbornog zakona unutar neke druge države?! Veoma teško, skoro nemoguće. Osim kada je u pitanju Bosna i Hercegovina.

Napokon, ko je Andrej Plenković unutar strukture Evropske unije?! Unutar same te strukture, on je niko i ništa. On je samo premijer jedne od članica. Ali, zašto onda ne bi premijer bilo koje članice EU došao sa delegacijom ove organizacije? Mogao je doći i Viktor Orban, ili bilo koji drugi čelnik neke od vlada u okviru zemalja-članica EU. Zašto dovode baš Plenkovića, i kako se tom prilikom Plenković usuđuje da zahtijeva izmjene Izbornog zakonaBosne i Hercegovine?

Još gore od toga, kako se taj isti Plenković, za kojeg nije jasno ni zašto se uopće nalazi u delegaciji EU, usuđuje da od te delegacije zahtijeva da se ne sastaje sa članovima Predsjedništva BiH jer je je jedan od članova tog Predsjedništva Željko Komšić, čovjek koji nije po volji HDZ BiH i Republike Hrvatske?!

Iako nije jasno ni kakav legitimitet Plenković uopće ima da bi stupio na tlo Bosne i Hercegovine kao član delegacije EU, kako je moguće da se on usuđuje da u pitanje dovodi legitimitet Predsjedništva BiH, i time pokazuje da ne priznaje ni Bosnu i Hercegovinu ni njene institucije?!

Konaković i Plenković

I, umjesto da odmah bude protjeran sa teritorije Bosne i Hercegovine, na kojoj nelegitimno i nelegalno boravi, i čije institucije otvoreno negira – on biva ljubazno dočekan od strane ministra vanjskih poslova, Dine Konakovića, i njih dvojica ostaju u prijateljskom razgovoru!?

Očito, Konaković nema problema sa Plenkovićevim nepriznavanjem Bosne i Hercegovine, iako bi  trebalo da njene interese upravo on zastupa!? Kao što nema problema ni sa HDZ-ovim zahtjevom da se ustavna struktura države potpuno izmjeni putem izmjena Izbornog zakona, i da se i ovi postojeći ostaci nekadašnje države još dalje poguraju u pravcu konačnog raspada i stavljanja Republike Srpske pod kontrolu Srbije i Federacije BiH pod kontrolu Hrvatske.

Kao što Konaković nema problema ni sa idejom da je Plenković sebe stavio u poziciju da naređuje ko će i kako u Bosni i Hercegovini vladati – drugim riječima, da je Hrvatsku stavio u poziciju guvernera – ako ne cijele Bosne i Hercegovine, a ono barem njene polovine pod nazivom Federacija BiH (dok je pozicija guvernera nad onom drugom polovinom, pod nazivom Republika Srpska, valjda ionako već unaprijed dodijeljena Srbiji, i njenom predsjedniku Aleksandru Vučiću).

Šta (ne)želi EU?

Kada sva ova pitanja i dileme poredamo u logičnu cjelinu, i kada tome dodamo historijat kršenja svih pravnih principa na tlu BiH od strane tzv. međunarodne zajednice, odgovor zapravo postaje jednostavan: i Plenkovićev dolazak i njegovo krajnje drsko nepriznavanje Bosne i Hercegovine i njenih institucija, kao i Konakovićevo prihvatanje takve logike, kao i dogovor u Laktašima sa već navedenim posljedicama po ustavni poredak BiH, također se odvijaju pod patronatom Evropske unije.

I dok je podjela Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske osmišljena malo dalje od Brusselsa, u Londonu i Washingtonu, u Brusselsu su očito sa entuzijazmom prihvatili tu ideju, prema kojoj bi Hrvatska, kao njena članica, stekla poluge za upravljanje nad onim dijelom Bosne i Hercegovine sa “viškom“ muslimanskog stanovništva, tako da taj “višak“ nikada ne može steći demokratsko pravo da kao većina ima presudnu riječ u upravljanju nad institucijama unutar teritorije na kojoj živi.

Jer, Evropa, čiju historiju i identitet presudno obilježavaju Krstaški ratovi i kolonizacija ne- kršćanskih dijelova svijeta, posmatrala je i rat u BiH kao još jedan u nizu evropskih krstaških ratova, kao što i sadašnje razaranje posljednjih ostataka ove zemlje i njihovo stavljanje pod kontrolu Srbije i Hrvatske posmatra kao još jednu u nizu evropskih kolonizacija ne- kršćanskih dijelova svijeta. Da, to je Evropa kojoj domaći 'političari' “bezuslovno teže“, i zbog koje su spremni na svaku vrstu izdaje svoje vlastite zemlje!

Jer, da ta Evropa želi Bosnu i Hercegovinu u svojim redovima, ne bi je usmjeravala na put dalje fragmentacije, niti na put njene kolonizacije od strane Hrvatske i Srbije – posmatrala bi Bosnu i Hercegovinu kao suverenu državu u kojoj je vladavina prava vrhovni princip.

Umjesto toga, svi pravni principi se i dalje ruše na tlu Bosne i Hercegovine, a sve pod izlikom da je to potrebno da bi ova zemlja dobila šansu da uđe u Evropsku uniju!?

Koliko još pravnih, političkih i logičkih apsurda Evropska unija treba da nam priredi, da bismo konačno shvatili da nikada nećemo biti poželjni da postanemo njihovi članovi, jer to je organizacija u kojoj ne-kršćanske zemlje neće nikada imati šta da traže?!

To, naravno, u njenim dokumentima nigdje ne piše, ali ona u svojoj politici od tog principa nikada nije odstupila.