Maršom mira u gradu Guildfordu, nadomak Londona, u Velikoj Britaniji počelo je obilježavanje 29. godišnjice sjećanja na najkrvaviji zločin na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata.

Veliki broja članova bh. dijaspore odazvao se na poziv Muje Delića i njegove porodice i prijatelja da dvosatnom šetnjom i progodnim programom odaju počast svim žrtvama srebreničkog genocida.

Tokom šetnje Delić je svim učesnicima prezentovao kako je izgledao proboj u cilju da stignu do slobodne teritorije.

Govorio je o svom preživljavanju, gubitku porodice kao i svih koje je poznavao, načinu na koji su preživljavali najteža ranjavanja i nošenju ranjenika u teškim uslovima.

Na kraju višesatnog marširanja održan je čas historije, a fokus je bio na omladini.

Alen Suljić imao je devet godina za vrijeme genocida u Srebrenici. Prisutnima je opisao kako je s majkom i dva brata preživio Potočare, gdje je sopstvenim očima vidio šta četnici rade nedužnom narodu i kako se ljudi iz očaja vješaju.

Bježali su od zločinaca u namjeri da dođu do slobodne teritorije. U tom maršu smrti Alen je izgubio oca.

Zijad Fajković iz Bosanske Gradiške imao je dvanaest godina kada su mu komšije Srbi odveli oca i amidže 1992. godine.

I nakon trideset dvije godine nisu pronađeni, tako da ni sada ne zna da li su živi.

Ispričao je kako je s majkom i sestrom kao dvanaestogodišnjak preko Hrvatske i Slovenije došao u Veliku Britaniju.

Meho Jakupović ispričao je strahote koje je preživio u srpskim logorima u Bosanskoj Krajini, a Fahra Jamaković, Sarajka s privremenom adresom u Londonu, pročitala je dvije poezije o Srebrenici.

Samir Mehmedović je pročitao priču o sinu i majci, pod emotivnim nazivom "Nisam te poljubio, majko".

Sabit Jakupović porijeklom iz Kozarca, preživio je dva logora - Manjaču i Omarsku.

Opisao je strah, bol povrede zbog kojih je kao medicinski evakuant doveden u Englesku.

Dobitnik je priznanja od Kralja Charlesa III za dogogodišnju posvećenost obrazovanju i obilježavanju genocida.