Prije gotovo pola stoljeća, Pierre Trudeau, liberalni političar koji je tada bio premijer Kanade, uspio je ishoditi donošenje zakona o imigraciji, ključnog stuba u izgradnji sistema koji je zemlju učinio referencom za visoke standarde izbjeglica i zaštitu i učinkovitu integraciju ekonomskih imigranata, čija je važnost u razvoju prosperitetnog i inovativnog društva otvoreno prepoznata.

Prije nekoliko dana, njegov sin Justin, također liberalni premijer Kanade, najavio je značajnu promjenu ovog sistema, naznačujući da razmišlja o smanjenju kvote stalnih boravišnih dozvola i sheme za privremene radnike. Najava koja miriše na prekretnicu, priznanje poraza jedne ideologije u jednoj simboličnoj zemlji, prenosi Stav.ba.

Ta je epizoda jedan od mnogih slučajeva očvršćavanja stajališta tradicionalnih stranaka o migracijama u zapadnim demokratijama. “Tokom posljednjeg desetljeća vidjeli smo koliko je politika koje predlaže krajnja desnica postalo uobičajenije, prihvaćeno od strane centrista, pa čak, ponekad i lijevog centra”, kaže Alexander Betts, profesor na Univerzitetu Oxford o prisilnoj migraciji i međunarodne poslove, piše El Pais. “Postoji široko rasprostranjen proces lepenizacije, skretanje prema argumentima i strategijama tipičnim za krajnju desnicu u pitanjima migracija”, slaže se Blanca Garces, viša istraživačica u CIDOB think tanku.

Pitanje, koje je ključno i nadilazi utjecaj koji ima na ljude koji su izravno pogođeni, tiče se uspona ekstremne desnice, koji obuhvaća socioekonomske probleme narodnih klasa koje te radikalne formacije iskorištavaju i, u konačnici, rekonfiguraciju relevantnog dijela vrijednosti zapadnih društava, kao i definicija ljudskih resursa s kojima se suočavaju s nemilosrdnom konkurencijom moćnika 21. stoljeća dok neka od njih trpe ozbiljno demografsko pogoršanje. To je pitanje koje u značajnoj mjeri definira dušu i snagu naprednih demokratija.

Niz nedavnih incidenata podupire zapažanje stručnjaka da se društvo preokreće. Krajem augusta, nakon terorističkog napada za koji se sumnja da ima džihadističke korijene, njemački kancelar Olaf Scholz, socijaldemokrata, najavio je nove promjene u migracijskoj politici i odlučio aktivirati deportacije osuđenih migranata u talibanski Afganistan – što je prethodno odbacio. Bez obzira na sadržaj mjera, značajno je da je vođa osjetio potrebu da na krivično djelo – definicijom individualne odgovornosti – odgovori općim političkim pristupima. Valja napomenuti da je čelnik CDU-a (Kršćanskih demokrata) tražio ni manje ni više nego potpuni prestanak davanja azila Sirijcima i Afganistancima, što je začuđujući preokret u odnosu na razdoblje Angele Merkel, koja je prije gotovo desetljeća otvorila vrata Njemačka milonima izbjeglica, posebno Sirijcima koji bježe od strašnog rata. Sve se to dogodilo uoči regionalnih izbora na kojima je krajnja desnica ostvarila izvanredan rezultat.

U junu je američki predsjednik Joe Biden odobrio izvršnu uredbu kojom se američkim vlastima dopušta prestanak obrade zahtjeva za azilom i protjerivanje migranata nakon što se priđe određeni dnevni prag, što su zagovornici ljudskih prava oštro kritizirali.

Apsolutni primjer „lepenizacije“ (po Marine Le Pen) o kojem govori Garces dogodio se u Francuskoj, s imigracijskim zakonom odobrenim u decembru pod predsjedavanjem liberala Emmanuela Macrona, zakonom toliko oštrim da je dobio glasove Marine Le Pen.

Na evropskoj razini može se primijetiti da je petnaestak zemalja potpisalo peticiju kojom od EU traže da prouči mehanizme za obradu zahtjeva za azil u trećim zemljama, a prednjači socijaldemokratska Danska.

Postoje i epizode u suprotnom smjeru, poput odluke novog britanskog laburističkog premijera Keira Starmera da pokopa plan deportacije tražitelja azila u Ruandu. Ali oni su iznimke u širokom trendu pomicanja pozicija udesno. Onaj koji, prema Garces, nema veze samo sa sadržajem argumenata, već i sa “strategijama i oblicima, tom politikom temeljenom na sloganima, temeljenom na praznim deklaracijama, temeljenoj na toj gestikulaciji, politikama koje umjesto traženja preobraziti stvarnost nastoji preobraziti narative koje imamo o ovoj stvarnosti.”

Strah od gubitka glasova u korist rastuće krajnje desnice očito je centralni dio jednadžbe tumačenja promjene u tradicionalno umjerenim strankama. Ovo dobiva poseban značaj u superizbornoj godini poput ove koju proživljavamo.

Korijen problema, prema većini stručnjaka, je socioekonomska bolest značajnog dijela radničke klase u zapadnim zemljama povezana s transformacijama modernog vremena koje olakšavaju određenim ljudima da percipiraju - ili budu potaknuti da percipiraju - imigrante kao konkurente ili prijetnju.

“Mislim da se dogodilo to da je ekonomski kontekst u kojem se odvija rasprava o azilu i imigraciji postao manje povoljan”, kaže Betts. “Ekonomska situacija u zapadnim liberalnim demokratijama sve je izazovnija. To je zbog krize troškova života, ali i zbog dugoročne strukturne promjene koja je, vjerujem, transformirala ekonomski život niskokvalificiranih radnika u radno intenzivnoj proizvodnji. Offshoring i automatizacija imaju posebne učinke na određene zajednice. Političarima je mnogo lakše rješavati situaciju takvih ljudi, koji su otuđeni od politike zbog svojih iskustava, okrivljavanjem migranata i tražitelja azila i traženjem žrtvenog jarca nego artikuliranjem dugoročne strukturne ekonomske transformacije. Došlo je do manipulacije stanovništvom u deindustrijaliziranim područjima.”

Postoje razlozi za vjerovanje da je nevoljkost tradicionalnih zapadnih stranaka da prihvate odgovornost za štetne nuspojave svojih prošlih politika globalizacije, trgovine ili deregulacije na radničku klasu element koji uvjetuje političku raspravu oko osi migracija i socioekonomskih nemira.

U tom kontekstu bitno je analizirati osjećaje građana. Brojne ankete i studije daju informacije o ovom pitanju. "Ako pogledate dugoročni trend, nema pomaka prema negativnijim stavovima prema imigraciji", kaže Hein de Haas, direktor Međunarodnog instituta za migracije. “Zvuči iznenađujuće ako uzmete u obzir uspon krajnje desnice. Ali ono što se dogodilo jest da je uvijek postojao dio stanovništva s antiimigracijskim ili rasističkim stavovima. Ovo nije nova pojava. Ono što se dogodilo jest da sada postoje stranke koje su zarobile taj glas, koje su uspjele preoteti taj glas tradicionalnim strankama,” zaključuje stručnjak, autor knjige „Mitovi o imigraciji“.

De Haas i Betts se slažu da je samo manjina stanovništva zapadnih demokratija smještena na krajnostima – ksenofobija s jedne strane, radikalna otvorenost s druge strane. Većina je smještena u velikom srednjem pojasu, koji razumije da oni koji bježe od progona moraju biti zaštićeni, i nema grižnje savjesti prema strancima kao takvima, ali ima zabrinutosti zbog utjecaja useljavanja na ekonomski i kulturni razvoj.

Podaci Eurobarometra nude mogućnost zanimljivih opažanja. Prošlog proljeća, na pitanje o dva najveća problema u zemlji prebivališta, troškovi života bili su na prvom mjestu (38%), ekonomska situacija na drugom (18%) i imigracija na trećem (16%). Kada su umjesto toga upitana dva najveća problema u životu ispitanika, troškovi života su naglo porasli (51%), zatim zdravstvena njega (20%) i klimatske promjene (12%). Imigracija je pala na 6%.

Imigracija se ne doživljava kao izravan problem u životima velike većine zapadnjaka. I, naravno, to nije, u objektivnom smislu, uzrok nesigurnosti izazvane gubitkom stabilnih poslova zbog preseljenja ili automatizacije, niti je primarni faktor visokih troškova stanovanja ili nedovoljnog pružanja određenih usluga. javne službe. Međutim, to je postalo velika kolektivna briga. Gromobran za rješavanje odgovornosti, ujedinjujući element za zbijanje redova. To je ključni ključ u porastu nacionalističkih prijedloga, a tradicionalne stranke u velikoj mjeri smatraju da ne mogu proturječiti osjećaju koji je ojačao.

Christophe Guilluy, francuski geograf i autor, ističe da, po njegovom mišljenju, veća društvena osjetljivost radničke klase na pitanje migracija nikako ne znači veći stepen ksenofobije. “Vjerujem da u tome postoji univerzalistička istina. U svim društvenim sektorima postoji kvota ksenofoba. Samo što u intelektualnim klasama ima više razboritosti u izgovaranju nekih stvari. Ali Pariz je pun ljudi koji glasaju za ljevicu, koji jednostavno dijele zemlju na republikance i fašiste, ali svoju djecu izbjegavaju slati u škole s puno imigranata. U određenoj moralnoj nadmoći postoji licemjerje”, kaže.

Ovim premisama geograf odbacuje tezu o manipulaciji: “Mislim da ona odgovara infantilizaciji narodnih klasa. Naravno, krajnje desni populisti pokušavaju iskoristiti elemente koji obilježavaju ovu skupinu, dobro poznajem njihovu ksenofobnu politiku, ali ograničiti se na mišljenje da su te klase predmet velike manipulacije je jednostavno. Sve je to mnogo složenije od toga.”

Smjena tradicionalnih stranaka je u toku. To je vidljivo u porodici narodnjačkih stranaka, kao u gore spomenutom slučaju CDU-a. Betts primjećuje da za socijaldemokratske stranke ova dinamika predstavlja dilemu: “S jedne strane, mnoge od njih se uveliko oslanjaju na mlade, proimigracijske pristaše. No, s druge strane, oslanjaju se i na tradicionalne zajednice radničke klase u kojima postoji jaka zabrinutost oko useljavanja.” Ovdje do izražaja dolazi podjela zapadnih društava između globaliziranih urbanih klasa i više lokaliziranih perifernih klasa.

“Mislim da je ova evolucija progresivnih stranaka korisna”, kaže Guilluy, misleći na otvrdnjavanje diskursa. “U Danskoj, otkako je ljevica preuzela odgovornost za strogu regulaciju migracijskih tokova, ekstremna desnica je doživjela kolaps. Ekstremna desnica je mrtva bez migracijskog argumenta. Nadalje, politika ne može ostati u filozofskom području, samo u moralnim pozicijama. U demokratiji je važno staviti se u službu većine, običnog naroda”, kaže Guilluy.

Drugi stručnjaci, poput De Haasa, vjeruju da repliciranje ovih politika koristi izvornim promotorima i na kraju olakšava normalizaciju opasnog dehumanizirajućeg diskursa. “Imitiranje narativa krajnje desnice rizičan je razvoj jer može konsolidirati put prema dehumanizirajućem jeziku o migrantima i izbjeglicama, potencijalno dajući više goriva krajnjoj desnici. Mislim da je to prava opasnost”, kaže De Haas.

Situacija je svakako zapaljiva, kao što se može vidjeti iz vala ksenofobnih nemira koji su potresli Ujedinjeno Kraljevstvo u augustu nakon kriminalnog djela kojim se manipuliralo na društvenim mrežama kako bi se raspalio rasistički bijes. Epizoda ukazuje na dvije nove i opasne značajke koje latentne instinkte čine opasnijima. “S jedne strane digitalne tehnologije, mreže, koje nisu uzrok, ali ubrzavaju dinamiku. S druge strane, normalizacija određenih diskursa, koji su ugrađeni u hegemonističko razmišljanje”, kaže Garces. A budući da prožimaju mainstream razmišljanja, veća je vjerojatnost da će utjecati na kolateralna pitanja.

Zapadne demokracije suočavaju se s izazovom složene preformulacije svojih modela. U ovoj preformulaciji oni se suočavaju s ideološkom konkurencijom etnonacionalističkih prijedloga, kako ih je definirao De Haas, s nacionalizmom koji nije samo protekcionistički i tradicionalistički, već ima i ksenofobičan ton. Ovo su radikalno alternativni prijedlozi, s mnogo elemenata izvan migracije, kao što je izolacionistička aroma u Sjedinjenim Državama ili želja da se zaustavi i preokrene integracija zajednice u Evropi.

To je diskurs koji dobiva podršku među građanima, što su pokazali regionalni izbori u istočnoj Njemačkoj, posljednji u dugom nizu, unatoč Scholzovim pokušajima da pokaže čvrstu ruku po pitanju migracija. A čini se da dobija podršku među tradicionalnim strankama koje, eliminirajući najekstremnije elemente, preuzimaju važne dijelove narativa.