Zbog najavljenog pojavljivanja pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, u predmetu Kovačević, u brojnim medijskim (i stručnim) objavama analizira se uloga Christiana Schmidta, visokog predstavnika u BiH, pri čemu se spominju posebne advokatske  kancelarije iz Engleske i uticaj Republike Hrvatske.

Piše: Dženana Karup Druško

Sarajevski profesor Vahidin Preljević bio je više no jasan: “U tu kampanju protiv Kovačevića i njegove presude, vjerovatno kao posljednji džoker, uključen je i sam Christian Schmidt, do kraja se ogoljavajući kao gorljivi zagovornik etnokratije, što je već bilo jasno nakon intervencija u izbornoj noći 2022. godine, potvrđujući već umnogome raširenu tezu da on zapravo djeluje kao lobista hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, preciznije u Federaciji BiH. Jer, kao što pokazuje njegova nečuvena suspenzija Ustava iz 2023, kojom je omogućeno formiranje federalne vlade, Schmidt ni u svom favoriziranju etničkog principa i veta nije dosljedan. Primat etničkog veta u FBiH, sudeći po Schmidtovom tumačenju, vrijedi očito samo za hrvatsku komponentu (odnosno za HDZ), a ne vrijedi za bošnjačku. Sudeći po njegovom dosadašnjem djelovanju, ne ostaje puno prostora za sumnju da će on u svom nastupu pred sudom u Strasbourgu pokušati dati doprinos obaranju presude u korist Kovačevića, u nastojanju da spasi selektivnu etnokratiju koju, uz pomoć stranaka Trojke, uspostavlja u BiH.”

Šta bi, i o čemu, mogao svjedočiti Christian Schmidt u Strasbourgu? Pogotovo imajući u vidu da se u prethodne presude ovog suda, u slučajevima Sejdić i Finci, Pilav, Zornić, Šlaku i Pudarić, bez obzira koliko bile nepovoljne po političare a u interesu svih građana BiH, niti jedan raniji visoki predstavnik nije miješao. Slaven Kovačević nema dilema da Schmidt manipulira bh. javnost i da će u svom svjedočenju braniti etničke politike i svoje loše odluke. Što bi po Bosnu i Hercegovinu i prava njenih građana bio najgori ishod, s obzirom na kredibilitet koji Schmidtu daje mandat a koji bi u ovom slučaju mogao biti zloupotrijebljen. Schmidt tvrdi da će se pojaviti kao “prijatelj suda“, no s obzirom na ono što je do sada uradio u BiH mnogi s pravom strahuju kakvo će prijateljstvo Schmidt iskazati i prema kome u BiH?!

Zaštita etnokratije

S obzirom na sva dešavanja oko presude Kovačević, i “argumente“ koji se potežu protiv presude u njegovu korist (od kojih neki dolaze i iz Sarajeva), čini se da je od velike važnosti proanalizirati izdvojeno mišljenje austrijske sutkinje u slučaju Kovačević, kao i tri izdvojena mišljenja iz presude Sejdić-Finci u kojima se “argumenti” alarmantno podudaraju s onima za rušenje presude Kovačević.

Maltežanin Giovanni Bonello je izdvojio mišljenje u presudi Sejdić-Finci, ali i sutkinja iz BiH Ljiljana Mijatović (prvi bh. sudija u Sudu u Strasbourgu), koja je 2004. godine imenovana na ovu dužnost zahvaljujući lobiranju srbijansko-crnogorskih diplomata (protukandidati su joj bili Ahmet Žilić i Zoran Pajić). Mijatović je, inače, profesorica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banja Luci gdje predaje međunarodno pravo.

Ova bivša sutkinja danas nam objašnjava: ”Izdvojeno mišljenje austrijskog sudije smatram kvalitetno argumentovanim i vjerujem da na tim argumentima treba da bude zasnovan i zahtjev za odlučivanje od strane Velikog vijeća Evropskog suda, utoliko prije što je gospođa Kučko-Štadlmajer konstitucionalista i izvjesno u potpunosti razumije finese ovog predmeta, što ima za posljedicu jake argumente za ponavljanje postupka, naglašene u njenom izdvojenom mišljenju.“ Po “stručnom“ mišljenju Ljiljane Mijatović “sedmočlano Vijeće nije, baš kao ni Veliko vijeće u predmetu Sejdić i Finci ušlo u detaljniju analizu ustavnih odredaba o strukturi i funkcionisanju Doma naroda“.

Sudija Khanlar Hajiyev iz Azerbejdžana – država koja nije podržala rezoluciju o Srebrenici u UN-u, iako se u Sarajevu predstavlja kao prijateljska, a BiH je Azerbejdžanu dala podršku oko Nagorno Karabaha, u Parlamentu BiH je 2014. usvojena rezolucija “O uvažavanju i podršci suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti Republike Azerbejdžan“ – pridružio se izdvojenom mišljenju Ljiljane Mijatović koja je, kao i sudija Bonello, smatrala da je rat u Bosni i Hercegovini bio građanski, osvetnički, rat u kojem su se sukobila tri konstituivna naroda, Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

Njihova mišljenja su najbolja potvrda tezi profesora Preljevića da se (po brojnim izvorima) u nametnutom svjedočenju Schmidta u Strasbourgu radi o zaštiti etnokratije, odnosno velikodržavnih projekata, ali i zaštiti rješenja koja su nastala na zločinu i na teritorijalnom osvajanju susjednih država.

Iako je to potvrđeno i presudama drugog međunarodnog suda (suda Ujedinjenih nacija) Mijatović i Bonello to očito ne priznaju i u izdvojenom mišljenu navode svoje stavove po kojima je Bosna i Hercegovina privremena tvorevina nastala Dejtonski sprazumom i svako zadiranje u zatečeno (trenutno) stanje za njih predstavlja ne samo rušenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, nego i uvod u novi rat zbog čega oštro kritiziraju odluku većine sudija u presudi Sejdić i Finci.

Nelegalni bh. agenti u Strasbourgu

Predmet Sejdić i Finci sudiju Bonella je “duboko uznemirio“ jer nije dobio “zadovoljavajuće odgovore Suda“, iako, po njemu, “ubjedljivi odgovori postoje, kada bi Sud bio taj koji će pomesti historiju ispred svojih vrata. Vjerujem da ova presuda upravo to i čini: ona je razvela Bosnu i Hercegovinu od realnosti njene vlastite nedavne prošlosti. Nakon krajnje žestokih događaja iz 1992. koji su se ogledali u užasnim krvoprolićima, masakrima na etničkoj osnovi i bezgraničnim osvetama, međunarodna zajednica je intervenirala: Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. postignut je dugotrajnim i upornim pregovaranjem čiji cilj je bio stvaranje institucionalnih tijela koja su se skoro isključivo bazirala na sistemu kontrola i balansiranja između tri zaraćene etničke grupe.“

Bonelli smatra i kako je Dejtonski sporazum “apotekarskom preciznošću dozirao tačne etničke proporcije tog recepta za mir, a Evropski sud za ljudska prava je “na sebe preuzeo da sve to poremeti“: “Sud u Strasbourgu rekao je i bivšim zaraćenim stranama i kreatorima mira i dobročiniteljima da su sve uradili pogrešno. Trebalo bi sve ponovo početi. Dejtonska formula je neprikladna, njeno mjesto od sada preuzima ne-formula iz Strasbourga. Treba se ponovo vratiti na tablu za crtanje. Ja bih prvi povikao kako su neprocjenjive vrijednosti jednakosti i nediskriminacije – ali su, u najmanju ruku, isto tako vrijedni mir i pomirenje u državi. Sud je kanonizirao ovo prvo, a odbacio ovo drugo. Sud je, namjerno ili ne, iz svog viđenja, isključio ne površinu, nego samu srž historije Balkana. Sud se osjećao primoranim da baci u nemilost Dejtonski ustav, ali se nije osjetio primoranim da na njegovo mjesto stavi nešto što isto tako može očuvati mir.

Također smatram upitnim stav Suda da se situacija u Bosni i Hercegovini sada promijenila i da više nije potrebno da dominira trostrana delikatna ravnoteža. U traumatičnim revolucionarnim događanjima nije zadatak Suda da pogađanjem odlučuje kada je neki tranzicijski period završen, ili kada je vanredno stanje u nekoj državi prošlo i sve je ponovo kao obično. Sud nanosi zlo svojim isključivanjem historije u kojoj se mržnja vrednuje kao kultura. Sud nije utvrdio da rizik od građanskog rata, izbjegavanje pokolja ili očuvanje teritorijalnog jedinstva, ima dovoljnu društvenu vrijednost da opravda izvjesna ograničenja prava ova dva aplikanta. Ja ne dijelim ovakvo mišljenje. Ja ne mogu podržati Sud koji sije ideale, a žanje krvoproliće.“

Strane u sukobu

Mijatovićka, ističući da je to naglasio i sudija Bonello, navodi: “Nakon što su gospodari rata odlučili da postanu i gospodari mira, poslije dugih i teških pregovora političkih predstavnika Bošnjaka, Hrvata i Srba a pod nadzorom međunarodne zajednice, kreirali su državu bez presedana, oblika potpuno nepoznatog međunarodnom i ustavnom pravu.“

Bosna i Hercegovina je po Mijatovićki konstinuirana Dejtonskim mirovnim sporazumom, sačinjena je od dva entiteta, dok se u preambuli Ustava konstatira da samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati čine konstitutivne narode, dok su po njoj “druge etničke grupe koje nisu učestvovale u oružanom sukobu ostavljene po strani“?!

Ovu tezu ponavlja i u nastavku: “Ustav BiH bio je rezultat dugotrajnih i mukotrpnih pregovora predstavnika Bošnjaka, Hrvata i Srba, a pod nadzorom međunarodne zajednice. Njegova kompleksna rješenja u pogledu ravnopravne zastupljenosti ticala su se uglavnom upravo Bošnjaka, Hrvata i Srba, kao direktnih strana u sukobu 1992-1995, tako da su glavne političke institucije kreirane s ciljem uspostave ravnoteže između tri konstitutivna naroda. Druge etničke grupe nisu predstavljale dio tih rješenja, s obzirom na to da nisu ni imale status strane u sukobu.“

Ona postavlja pitanje: “Da li je na Evropskom sudu da odluči da je došlo vrijeme za promjene?“ i odmah nudi i odgovor: “Ja smatram da bez značajnog oklijevanja nije moguće dati čvrst i konačan odgovor na ova pitanja. 'Identitet putem državljanstva' mogla bi biti priželjkivana promjena, ali etnička distinkcija je u praksi Evropskog suda tretirana kao nepotrebna i samim tim diskriminirajuća samo u slučajevima kad je ocijenjeno da bi se isti rezultat (legitiman cilj) mogao ostvariti i primjenom mjera koje nisu zasnovane na rasnim ili etničkim razlikama ili pak na primjeni kriterija koji se razlikuju od onih zasnovanih na rođenju.“

Moć i resursi

Jasno je da uz HDZ i Banja Luci savršeno odgovara rušenje presude Kovačević i zadržavanje statusa quo (uspostavljenog nakon Daytona) koji jedino odgovara etnokratiji a nikako ne i demokratiji u BiH. Upravo to je zaključio i Sud u Strasbourgu u presudi u slučaju Kovačević, navodeći da u BiH nije istinska demokratija već etnokratija koja omogućuje da su etnička pripadnost, a ne državljanostvo, ključ za osiguranje moći i resursa u kojoj tri dominantne etničke grupe kontrolišu državne institucije.

Profesor Preljević podsjeća i na Schmidtovu reakciju na presudu Kovačević, što izaziva još veću zabrinutost zbog njegovog svjedočenja: “Očito je važan element u Schmidtovoj strategiji obaranja presude Kovačević upozorenje (a možda i prijetnja) da će provedba te presude navodno 'destabilizirati zemlju', da će Dodik iskoristi prostor za secesiju, a HDZ izazvati neke 'nemire na jugu' i krenuti u obnovu Herceg-Bosne. I to spada u retoriku izokretanja, odnosno zamjene teza, jer stvari stoje upravo obrnuto: sam diskriminatorni izborni sistem koji favorizira etnokratiju, te Schmidtov doprinos evoluciji i takve nakaradne etnokratije u aprthejd, jesu izvori trajne destabilizacije Bosne i Hercegovine, a ne presuda Kovačević. I za kraj: zašto Schmidt upozorava samo na mogući destruktivni revolt HDZ-a zbog presude, a očito smatra nerelevantnim eventualni bunt diskriminirane građanske većine i u entitetu FBiH i na razini cijele Bosne i Hercegovine. Mišljenje i raspoloženje te većine očito u njegovim kalkulacijama ne igra nikakvu ulogu.“

Neshvatljivo je da ova, očito, urota protiv građanske i demokratske BiH mirno prolazi kod tzv. probosanskih snaga zastupljenih kroz trojku u vlasti, kao i to što je uopće dozvoljeno da nelegalni agenti BiH (istekao im zakonski mandat) u Strasbourgu uopće ulože žalbu koja prvenstveno zadovoljava interese HDZ-a (i, očito, srpske strane) rušenjem presude Kovačević.

Komentirajući za TV Hayat dešavanja oko predmeta Kovačević doktor prava Enver Išerić podsjetio je da je prva presuda Evropskog suda za ljudska prava bila u slučaju Sejdić i Finci, i da “u bilo kom smislu da uzmete, etički, pravno, državnički ili na bilo kojem drugom nivou, nama kao Bosni i Hercegovinu nakon te nije trebala više niti jedna presuda, jer ako je utvrđeno da su povrijeđena prava nacionalnih manjina, onda je logično i da smetnju i povredu ljudskih prava pripadnika konstitutivnih naroda bilo gdje da se nalaze također treba otkloniti“.

Je li ovo pokušaj, zbog koga je presuda Kovačević dobila toliko na važnosti da je u njeno rušenje uključen i visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt, kako bi se potkopala upravo presuda Sejdić i Finci, a onda posljedično i ostale presude Suda u Strasbourgu koje BiH nalažu ustavne promjene (u koje se visoki predstavnik svojim mandatom ne može miješati) koje će ojačati demokratiju na račun etnokratije, a što podrazumijeva i odluke većine nad manjinom čime bi se u pitanje dovele i Schmidtove odluke (apelacije iz BiH u Strasbourgu po tom pitanju su na čekanju do okončanja slučaja Kovačević)? A što bi automatski značilo i smanjenje dominacije HDZ-a u Federaciji BiH, ali i udar na SNSD i HDZ na državnom nivou.

Prethodne odluke suda u Strasbourgu se ne mogu poništiti, no odbacivanje apelacije Slavena Kovačevića i prve odluke Evropskog suda u njegovu korist (odnosno korist BiH i njenih građana) bila bi dodatno oružje u rukama HDZ-a (i Zagreba) i SNSD-a (i Beograda) za pucanje i rušenje Bosne i Hercegovine.