Pišu: Harun Dinarević, Alena Beširević za Naratorium

Kraj je augusta i nizak vodostaj Neretve lako može otkriti njene stanovnike. U ophodnji smo obalom u gradskom jezgru Konjica. Ispod nas u virovima metalnim sjajem bljeskaju potočne pastrmke, duge i preko 50 centimetara. Naš domaćin Hrabren Kapić, predsjednik Organizacije sportskih ribolovaca Konjica (OSR), ne sakriva ponos pred ovim prizorima. Kad smo se približili mostu za Donje Polje, pokazuje nam na priliku nizvodno od mosta kako izvodi precizne zamahe mušičarskim štapom, kao lasom. Molimo ga da nas odvede do njegove gošće.

Nevidljiva prijetnja

“Možemo li pričati o onome zbog čega smo došli”, pitamo ga kada smo se spustili na kamenu plažu.

“Možete, ali joj fino objasnite o čemu se radi”, oprezan je on. Na engleskom jeziku poziva ribolovkinju da nam se pridruži.

Pitamo je da li je išta ulovila.

“Imala sam tri na udici, ali nijednu nisam izvukla”, kaže uzbuđeno, ne odajući ni najmanji znak razočarenja.

“Kako ti se čini ovdje?”, nastavljamo zapitkivati.

“Sjajno je, u prve dvije minute riba je tri puta grizla. Voda mi izgleda kristalno čista, podsjeća me na rijeke Colorada u SAD-u, gdje živim”.

“Ali postoji kvaka (eng. catch, može značiti i ulov)”, kažemo.

“Stvarno, kakva?”, iznenađeno će.

Ema Musić/Foto: Naratorium

Samo stotinjak metara uzvodno, pokazujemo joj prema desnoj obali, nizak vodostaj otkriva još nešto – crvenkastu patinu na kamanju plaže koja se proteže nekoliko desetina metara. Nastala je dugogodišnjim ispuštanjem teških metala iz metaloprerađivačkih kompanija u industrijskoj zoni Konjica. Koncentracija teških metala iznad graničnih vrijednosti izmjerena je i ove godine u Neretvi nizvodno od ove zone. 

Ema Musić ovdje dolazi na pecanje od svoje 18 godine, ali nije slutila da smaragdni prelivi Neretve kriju prijetnje koje su golom oku vidljive samo na izvoru problema. Roditelji su joj 1995. godine napustili Bosnu i Hercegovinu i odselili u Sjedinjene Američke Države, gdje je i ona rođena. U rodnom Coloradu profesionalni je vodič za ribolovce.

“U SAD-u je to bio zaista veliki, veliki problem. Tokom posljednjih nekoliko decenija više se izvještavalo o zagađenju rijeka, pa su se ljudi sve više počeli brinuti za to. Sada se pitaju: ‘Šta je u mojoj vodi? Da li bi trebalo da brinem o ovome?’ Mislim da bi, posebno u 2024. godini, vjerovatno trebali imati neku vrstu politika kako bi te ljude držali odgovornima”, poručuje ona i vraća se u Neretvu. Sreća u nesreći je da je ovaj dio rijeke u posebnom reviru gdje važi princip “uhvati i pusti”.

Hrabrenu Kapiću nije ugodno govoriti o ovom problemu pred ribolovcima i ribolovkinjama iz inostranstva. Ljudi iz cijelog svijeta se javljaju sa namjerom da “bace muhu” na ovoj rijeci, a priča o teškim metalima može narušiti imidž. To ne znači da on šuti o ovome problemu, nego ga adresira kome i treba – federalnim vlastima. U maju 2022. godine, prisjeća se, zabilježen je posljednji veliki pomor ribe izazvan zagađenjem iz industijske zone. Za taj “incident” još niko nije odgovarao.

Hrabren Kapić/ Foto: Naratorium

“Desila se tolika iritacija škrga kod riba, da nisu mogle disati. Nešto je bilo momentalno u velikoj koncentraciji pušteno”, objašnjava ribolovac. U Jugoslaviji je u ovoj zoni radio samo UNIS, a tokom privatizacije osnovano je više metaloprerađivačkih firmi. “To, međutim, nikad nije proglašeno industrijskom zonom. Industrijska zona gdje postoji zna se ko je upravitelj, zna se ko ulazi, ko izlazi, ko osigurava…postoje pravila”, kaže Kapić. 

U ovoj zoni se ne zna sve, barem zvanično. Tako se ne zna ko je odgovoran za ispuštanje zagađujućih metala od prije dvije godine. Ne zna se ni iz čije cijevi je došla otrovna supstanca, jer su tri kompanije povezane na jednu cijev za tehnološke otpadne vode. Ta cijev je prije rata služila za odvod cijelom UNIS-ovom kompleksu.

“U konkretnom slučaju u kojem je došlo do pomora ribe u industrijskoj zoni namjenske industrije u Konjicu, usljed činjenice da tri firme koriste istu mrežu za ispuštanje otpadnih voda s približno istim komponentama, nije se moglo sa sigurnošću utvrditi ko je počinilac zagađenja, odnosno, sva tri subjekta su označena kao potencijalni počinioci”, stoji u odgovoru Naratoriumu glavnog federalnog vodnog inspektora Mirsada Smailagića.

Te tri firme su, potvrđuje on, Graewe Tadiv, Eurosjaj i Unisgal. Prva kompanija je u vlasništvu njemačkog koncerna GRAEWE Vermo genserwaltungs-Gmbh, Eurosjaj je kompanija Jasmina Badžaka, koji također ima učešće i u trećoj firmi koja je povezana na sporni odvod. Ta firma je Unisgal, a prema registru Companywalla, društvo je u vlasništvu Eurosjaja i druga 72 člana društva. Zastupnik firme je, registrovano je na ovoj platformi, Jasmin Badžak. Ove godine Unisgal d.d. Konjic  je od Federalnog fonda za zaštitu okoliša dobio 588.000 KM za projekt “Tretman tehnoloških otpadnih voda iz procesa galvanizacije”. To znači da ova kompanija još uvijek nije riješila tretman otpadnih voda. Radnici firme Eurosjaj prošle su godine pretukli osobu iz Konjica koja je preko društvenih mreža proizvala kompaniju i vlasnika zbog zagađenja, što je i sam vlasnik priznao za Radio Slobodnu Europu.

Kruženje uredbe u društvu

Za odugovlačenje zakonskog rješenja ovog problema naši sagovornici krive Vladu Federacije Bosne i Hercegovine u njenih posljednjih nekoliko saziva. Tretman tehnoloških otpadnih voda je regulisan Uredbom o uslovima ispuštanja otpadnih voda u okoliš i sisteme javne kanalizacije koju svake tri godine dopunama obnavlja Vlada FBiH, produžujući rok zagađivačima za implementaciju sistema kojima bi se uklonili teški metali poput cinka, bakra, hroma i drugih, koji završavaju u rijekama širom FBiH. Posljednjom dopunom uredbe, kaže nam glavni federalni vodni inspektor Mirsad Smailagić, taj rok je u decembru 2023. produžen do 30.06.2026. godine, uprkos apelima nevladinih organizacija da se sporni član o produženju roka za implementaciju potrebnih mjera ukine.

Jedna od organizacija koja je na to upozoravala je Atelje za društvene promjene – ACT.

“Sporna Uredba prešutno ukida osnovne principe na kojima počiva okolišno pravo, u prvom redu načelo da zagađivač plaća”, kažu iz ove organizacije za Naratorium. Shodno tomu zagađenje bi trebao otkloniti onaj koji ga uzrokovao. 

“U ovom slučaju zagađenje bi trebalo biti otklonjeno od strane industrijskih i privrednih subjekata koji ga stvaraju, a ne od strane poreskih obveznika, koji zbog ovakvih slučajeva zagađenja već plaćaju ozbiljnu cijenu svojim zdravljem. Puštanje industrijskih i privrednih subjekata da dalje ispuštaju svoje otpadne vode bez zakonskog okvira u kojem ih se za to možete sankcionisati, jednako je kao da policajac vozača u akoholisanom stanju pusti da vozi, znajući da u takvom stanju direktno ugrožava sigurnost svih učesnika u javnom  saobraćaju, što za posljedicu može imati i smrt drugih ljudi”, objašnjavaju slikovito iz ove fondacije.

Ovo znači, poručuju iz ACT-a, da ne možemo čekati da dođe do ozbiljnih posljedica po zdravlje i živote ljudi, već moramo reagovati preventivno. 

“Jasno je da je ovom Uredbom vlast dala prednost profitu i finansijskom poslovanju industrijskih i privrednih subjekata, koji uglavnom ostvaruju ogroman profit, naspram zdravlja ljudi i okoliša”, kažu okolišne aktivistkinje. 

Obnavljanje ove uredbe su uzalud osporavili iz OSR Konjic i “Zelenih Neretva” Konjic. Apeli organizacija iz rodnog grada premijera FBiH Nermina Nikšića bili su uzalud.

Amir Variščić iz udruženja “Zeleni Neretva” svjedok je brojnih “incidentnih” ispuštanja zagađujućih materija iz industrijske zone. Ona se ne dešavaju redovno, objašnjava, a najčešća su kada je visok vodostaj, navečer i vikendom kada nema inspekcije.

Amir Variščić/Foto: Naratorium

“Tretiranje tog otpada izuzetno je skupo, bilo da kompanije same to rade, bilo da šalju nekoj drugoj firmi koja će ga negdje drugo tretirati i vratiti u neko prihvatljivo stanje za okoliš i vode. Veoma je teško reagovati kada se to desi, jer obično nesavjesni operatori, odnosno nesavjesni manažment tih industrija, to rade vikendom, kada vi ne možete dobiti inspektora. Pošto je Neretva prilično brza rijeka i kada se ispuste zagađujuće materije, vi imate 15-20 minuta da reagujete i da uzmete uzorak. Ukoliko sami uzmete uzorak, niste postigli ništa, jer to pravno ne važi, s vama mora biti službeno lice koje će napraviti zapisnik”, objašnjava ovaj aktivista zbog čega počinioci prolaze nekažnjeno. Dodaje da je takvih malih broj i da se većina kompanija drži propisa.

Jedna cijev pod tri firme

Ipak, čestice teških metala koje ostaju iza galvanizacije, hromiranja, pocinčavanja i drugih elektrohemijskih procesa zaštite metala koji se vrše u ovim kompanijama, nastavljaju završavati u Neretvi. To otkrivaju i posljednja mjerenja.

“U tijeku su ispitivanja u okviru Monitoringa površinskih voda za 2024. godinu (istraživački monitoring) nizvodno od industrijske zone na desnoj obali Neretve, gdje je izvršeno mjerenje u junu 2024. god, kojim je evidentan povećan sadržaj bakra na obje stanice i sadržaj cinka na stanici bliže industrijskoj zoni”, stoji u odgovoru našem portalu Agencije za vodno područje Jadranskog mora. Iz ove institucije nismo dobili egzaktne podatke o koncentraciji ovih metala, ali mjerenja iz proteklih godina pokazuju da su parametri višestroko veći od referentnih.

Da je većina kompanija izgradile postrojenja za tretman otpadnih voda tvrde i iz Agencije za područje Jadranskog mora i federalni vodni inspektor. Ostalo je pitanje koje su to firme i kuda vrluda famozna “jedna cijev pod tri firme”.

“S obzirom da su cijevi za odvodnju otpadnih voda u industrijskoj zoni prekrajane od strane raznih pravnih i fizičkih lica koja su dobila dozvole za poslovanje od gradskih i kantonalnih službi, glavni federalni vodni inspektor je na tematskoj sjednici Gradskog vijeća Konjica, organizovanoj povodom zagađenja, zatražio da se dostavi katastar podzemnih instalacija u Industrijskoj zoni na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi pojedinačno ko i gdje odvodi tehnološke otpadne vode. Nažalost, taj dokument još uvijek nije dostavljen Federalnom vodnom inspektoratu”, stoji u odgovoru glavnog federalnog vodnog inspektora.

Kod industrijske zone/ Foto: Naratorium

Federalno ministarstvo okoliša i turizma na čijem čelu je Nasiha Pozder iz Naše stranke, ako je suditi prema odgovoru koji smo dobili iz njenog kabineta, nema sveoubuhvatne informacije o stadiju zagađenja, niti o samim zagađivačima.

“Upravo vođeni idejom da spriječimo neželjene posljedice i da na stručan način tretiramo ovu oblast, Vlada Federacije BiH je slijedom dostavljene Informacije od strane Federalnog ministarstva okoliša i turizma formirala Komisiju za praćenje i analizu implementacije Uredbe o uslovima ispuštanja otpadnih voda u okoliš i sisteme javne kanalizacije („Službene novine Federacije BiH“, broj: 26/20, 96/20 i 1/24 ), V. broj: 368/2024 od 6. 3. 2024. godine”, kažu iz ministarstva za Naratorium. 

Dodaju da je zadatak komisije “da svakih šest mjeseci izvjesti Vladu FBIH o implementaciji Uredbe sa prijedlogom mjera i zaključaka, a na osnovu prikupljenih informacija i analiza. Federalno ministarstvo okoliša i turizma je poslalo dopise Agencijama za vodno područje rijeke Save i Jadranskog mora, tražeći informacije o subjektima obuhvaćenim Izmjenama Uredbe i detaljne dinamičke planove subjekata koje su pokrenuli aktivnosti u skladu sa istom. U proceduri je izrada Izvještaja. Kako je Rješenjem Vlade FBIH navedeno, u radu Komisije i za pisanje izvještaja potrebno i učešće Federalne uprave za inspekcijske poslove, čije informacije očekujemo ubrzo, te ćemo po finalizaciji Izvještaja moći dati potpunu traženu informaciju”.

Dakle, uskoro očekujemo izvještaj. Iz ministarstva nisu željeli odgovoriti na naša dodatna pitanja, među kojima je bilo i sljedeće: “Ako ste pisali Agenciji za sliv Jadranskog mora da vam dostavi podatke ‘o subjektima obuhvaćenim Izmjenama Uredbe i detaljne dinamičke planove subjekata koji su pokrenuli aktivnosti u skladu sa istom’, da li to znači da Ministarstvo nije vršilo monitoring zagađivača Neretve u industrijskoj zoni Konjic proteklih godina, kao 90-postotnom izvoru zagađenja Neretve teškim metalima, odnosno, da Ministarstvo nije postupalo po aktima koje Vlada FBiH obnavlja već dugi niz godina?”

Važno je naglasiti da FBiH još uvijek nema registar zagađivača.

Riba ribi grize cink

Ne postoji ni monitoring živog svijeta u ovom dijelu Neretve, tako da se ne zna koliko teških metala u sebi sadrže, prije svega ribe grabljivice, koje se nalaze pri vrhu prehrambenog lanca u ovom ekosistemu. One u sebi akumuliraju sve metale koji su prethodno došli u organizme niže u lancu ishrane. Bioakumulacija podrazumijeva postepeno gomilanje neke materije u organizmu. Biomagnifikacija je druga pojava povezana s gomilanjem supstanci, ali ne u jednom organizmu tokom nekog perioda, nego kroz lanac ishrane. Metali imaju osobinu da se dugo zadržavaju u organizmu, zbog čega se najveća koncentracija nalazi u predatorskim vrstama.

Ilustracija biomagnifikacije / FOTO: Naratorium

Profesor Samir Đug sa Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu za Naratorium objašnjava kako teški metali prisutni u Neretvi djeluju na živi svijet.

“Bakar je bitan element u tragovima za žive organizme, ali postaje toksičan u povišenim koncentracijama. Bakar remeti funkcioniranje škržnih membrana kod riba, što im otežava disanje. Čak i male količine bakra mogu utjecati na metabolizam i imunološki odgovor riba. Salmonidi koji su tipični predstavnici riblje faune u ovom dijelu toka rijeke Neretve su posebno osjetljivi na bakar. Može oslabiti njihova osjetila mirisa, smanjujući njihovu sposobnost otkrivanja predatora, plijena ili čak povratka na mrijestilište. Pored toga i vodeni beskičmenjaci poput rakova i mekušaca također su vrlo osjetljivi na toksičnost bakra, što može dovesti do poremećaja u sastavu njihove populacije i promijeniti dinamiku mreža ishrane. Bakar se može akumulirati u tkivima vodenih organizama, što može dovesti do toksičnih efekata dok se kreće uzlaznim lancem ishrane.

Cink je, poput bakra, esencijalni mikronutrijent, ali postaje štetan pri povišenim koncentracijama, kada može uzrokovati smrtnost riba i vodenih beskičmenjaka. On ometa i funkciju enzima i ionsku ravnotežu u riba, što dovodi do problema s osmoregulacijom”, samo su neki od uticaja koje je izdvojio ovaj ekspert.

“Ribu iz Neretve jedem uzvodno od Konjica. Iz Jablaničkog jezera još uvijek jedem, doduše rijetko, ali počet ću razmišljati o tome da prestanem”, kaže Amir Variščić.

Općinski sanitarni inspektor Sanin Sokolović tvrdi da poslije ispuštanja toksičnih supstanci 2022. nije bilo novih prijavljenih slučajeva zagađenja iz industrijske zone.

Nekoliko stotina metara nizvodno, gdje Neretva već prelazi u Jablaničko jezero,  zabilježili smo cvjetanje algi. Dva dana ranije padala je kiša. Ovaj fenomen koji pospješuju nitrati i fosfati pojavio se tik ispod gradske deponije Konjic.

Cvjetanje algi u blizini gradske deponije/ Foto: Naratorium

Zagađenje teškim metalima samo je jedna od brojnih prijetnji s kojima se jedinstveni ekosistem ove rijeke suočava. Hidroelektrana Ulog u vlasništvu Vuka Hamovića već je počela praviti probleme, projekt Gornji horizonti je djelomično zaustavljen zahvaljujući Aarhus centru, male hidroelektrane na pritokama Neretve još uvijek su u igri, tu je i prekomjerna upotreba pesticida i vještačkih gnojiva koja se procjeđuju u rijeku, a sveprisutne klimatske promjene donose nezamislive prijetnje. Skoro dva mjeseca od početka ove priče svjedočili smo takvim prijetnjama. Poplave i odroni, usljed velike količine padavina i ljudskog nemara, odnijeli su 27 ljudskih života. 

(Naratorium)