"Misionarska poza" je čudno ime za najklasičniji seks: muškarac odozgo, ležeći, lice u lice.

Ali, kako je ta poza nazvana? Priča ima više obrta od latinoameričke sapunice.

Od srednjevjekovnog doba katoličke pape, biskupi i sveštenici treba da se posvete samo Bogu, što podrazumijeva i uzdržavanje od tjelesnih zadovoljstava poput seksa. Celibat.

Razumije se, crkva se nikad nije zalagala da se i pastva odrekne seksa.

„Naravno da crkvi trebaju ljudi koji idu u crkvu, da održe crkvu živom. Tako da, što više djece imaš, to si bolji hrišćanin“, kaže Sinzija Đorđo, autorka „Erotske istorije Italije“ koju je napisala dok je radila za Vatikan.

Štaviše, tvrdilo se da je jedna poza najpogodnija da se začnu djeca – misionarska. Vjerovalo se da ta ideja potiče od crkve, da se držala vjekovima bez ikakvih naučnih dokaza, oslonjena tek na ovlašnom teoretisanju o gravitaciji.

Teorija koja djeluje logično jeste da su katolički misionari, koji su putovali svijetom kako bi ljude priveli hrišćanstvu, govorili ljudima na koji način da vode ljubav kako bi uvećali pastvu.

„Ali, to nije tačno“, kaže nam Kejt Lister, istoričarka seksa i seksualnosti, autorka knjige „Čudnovata istorija seksa“. Lister kaže da nema nijednog dokaza da su misionari reklamirali tu pozu.

„Iako se o toj teoriji piše u knjigama, medicinskim tekstovima, rečnicima ili stručnim radovima – to je sve jedna velika glasina“, kaže ona.

Istina, misionari se možda nisu bavili pozama, ali jesu promovisali novi sistem seksualnog morala i vrijednosti.

Recimo u Indiji, rodnom mjestu Kama Sutre, drevnog vodiča za ljubav i užitak u seksu. Čak je i tamo seks postao tabu kad su katolički sveštenici pomogli Britancima u kolonizaciji Indije.

Rješavanje misterije

Ali, da se vratimo pitanju: zašto omiljenu seksualnu pozu nazivamo „misionarskom“?

„Sam izraz ulazi u upotrebu tek šezdesetih godina dvadesetog vijeka“, kaže Lister. Navodi da se pojam može povezati s legendarnim američkim seksologom Alfredom Kinsijem.

Kinsi je 1948. napisao za ono vrijeme revolucionarnu knjigu „Seksualno ponašanje ljudskog mužjaka“. U njoj je tvrdio da Amerikanci preferiraju seks licem u lice, sa muškarcem odozgo. Zvao je to „englesko-američkom pozom“.

Tu se Kinsi poziva na rad antropologa Bronislava Malinovskog koji je putovao po Australiji, Novoj Gvineji i Melaneziji da „proučava“ domoroce dvadesetih godina prošlog vijeka. U jednoj od brojnih knjiga piše o seksualnom životu Trobrijanaca, naroda Papue Nove Gvineje.

Kinsi prenosi Malinovskog, pišući da su Trobrijanci ismijavali način na koji bijeli ljudi vode ljubav. Navodno su oko logorske vatre „karikirali“ pozu koju preferiraju bijeli ljudi i to im je pričinjavalo veliku zabavu. Opet navodno, lokalci su tu pozu zvali „misionarskom pozom“.

Ali, tu nije kraj peripetijama. Kinsi je zapravo načinio grešku kad je čitao, parafrazirao i citirao Malinovskog. „Ako se vratite radu Malinovskog, on to nigdje tako ne kaže“, priča nam Kejt Lister.

Malinovski zbilja piše da su urođenici ismijavali seks licem u lice s muškarcem odozgo, ali da su za tu pozu čuli od „bijelih trgovaca, vlasnika plantaža i zvaničnika“. Misionare Malinovski nigdje ne pominje.

Trobrijanci su, prema Malinovskom, govorili o „misionarskoj modi“ kada bi opisivali način na koji bijeli ljudi pokazuju naklonost, recimo držanjem za ruku u javnosti. Tada nisu govorili o seksu, niti o „pozi“.

„Dakle, Kinsi je pogrešno prenio rad Malinovskog“, kaže Lister.

A onda je, negdje usput, priča opet promijenjena. Od lokalaca koji navodno ismijavaju pozu koju su donijeli misionari, stiglo se dotle da su misionari tobože ljudima savjetovali takav seks.

Kako se sve saznalo

Naučnik Robert Prist je 2001. pisao rad o tome kako je misionarska poza postala simbol kritika na račun hrišćanstva – navodno uštogljena, restriktivna, patrijarhalna i uz mušku dominaciju.

Prist je tako prošao kroz stotine tekstova pokušavajući da provjeri pravu priču iza naziva poze.

„Kinsi je izgleda izmislio legendu iako je vjerovao da prenosi istorijske činjenice“, piše Prist. „Skovao je novi izraz misleći da piše o starom.“