Piše: Vlado VURUŠIĆ / Jutarnji list

Već tjednima traju prosvjedi zbog pokušaja da se zataška krivnja u vezi s rušenjem rekonstruirane nadstrešnice na novosadskom kolodvoru, kada je poginulo 15 ljudi. Srbija ima tradiciju prosvjeda i rušenja vlastodržaca (Slobodan Milošević), ali i tradiciju da se pobuna razvodni, kao neke ranije antivučićevske prosvjedne akcije ("Jedan od 5 milijuna" ili "Srbija protiv nasilja", koje su se s vremenom ispuhale). Što će biti sada, vidjet ćemo, ali ovaj put Vučiću, čini se prema njegovu ponašanju, nije svejedno. On djeluje izgubljeno jer nema prave odgovore, odnosno varijante koje su mu prolazile ranije i kojih se drži i sada (njegovi savjetnici nisu mu ponudili ništa pametno) te opet sve prepušta samo vremenu i svojim ubitačnim svakodnevnim beskonačnim logoreičnim besjedama (ove godine imao je čak 322 TV nastupa).

Protest u Beogradu (Foto: Cropix)

No sada su se pobunili studenti beogradskih fakulteta, koji su u štrajku koji se širi, na što Vučić, osim što studente želi "podmititi" povoljnim stambenim kreditima, zapravo nema adekvatni odgovor. Osim što mu se po ulicama valja ozbiljna prevratnička nezadovoljna masa, zbog blokade nekoliko zemalja Europske unije nije otvorio daljnja pregovaračka poglavlja za pristup EU (sve je odgođeno za početak 2025., ali nije sigurno da će se nešto promijeniti), a sada mu je došla i ozbiljna prijetnja sankcijama za njegovu energetsku tvrtku NIS, u kojoj Rusi (Gazprom) imaju većinsko vlasništvo, pa mu je čak i skloni američki veleposlanik Christopher Hill poručio da "suradnja s ruskim firmama, pogotovo energetskima, nosi veliki rizik".

Protest u Beogradu (Foto: Cropix)

Dosta toga mu se na glavu sručilo odjednom, ali najviše ga brine studentski prosvjedni val (dok se bunila oporba, nije se previše uzbuđivao) jer se počelo postavljati i pitanje hoće li ga posljedice novosadske tragedije doći glave, odnosno vlasti. Novosadska tragedija, koja je ogolila Vučićev stranačko-korporativno-koruptivni mehanizam vlasti, bila je neka vrsta "inicijalne kapisle" za sve druge frustracije i ogorčenje Vučićevim autoritarnim konzervativnim režimom kod jednog, uglavnom građanskog dijela srpskog društva, koje ekvilibrira na rubu propasti. U svakom slučaju, prvi se put može govoriti da će Vučiću trebati veliko umijeće da se neokrznut izvuče iz sadašnje situacije. Vučić se boji da se Srbija ne pretvori u Gruziju ili Siriju, odnosno da ne dođe do "srpskog Majdana", mada tu ima velikih razlika, o čemu ćemo nešto kasnije. Počeo je s nasiljem i plašenjem prosvjednika, uz pomoć policije i svojih paravojnih crnokapuljaša i razbijača, ali sada ih je primirio, što s jedne strane može biti i znak slabosti, ali i signal da smišlja novi drastični potez.

Protest u Beogradu (Foto: Cropix)

Čini se, naime, da Vučić više nije toliko strašan i strah izaziva sve manje, a već je to veliki korak za srpsko društvo i put k mogućem Vučićevu padu. Mada on još uvijek iza sebe ima dosta snage, iz iskustva i povijesti znamo da se takvi autoritarni režimi mogu urušiti u jedan dan. No on iza sebe za sada još ima policiju, vojsku, većinu medija i dobar dio provincije i državne administracije, ali i Ruse koji bi mogli priskočiti u pomoć, iako mu je sada nakon što su ostavili Asada taj adut vjerojatno na klimavim nogama. To sigurno ima na umu. Doduše, vlasti se, iz bojazni za svoju poziciju, koristi oprobanim populističkim metodama optužujući da je sve ovo režirano izvana, da su to ljudi kojima nije do "srpstva" i prosperiteta Srbije, koja je, kako tvrdi medijsko-politička mašinerija, procvala tokom Vučićeve ere, koju bezočno naziva "zlatnim dobom". Nedavno je čak rekao da je "sam to izgradio", dok su mu studenti zviždali pod prozorom, što se lijepo čulo.

Dakle, prema Vučiću, nikakva spontanost ni nezadovoljstvo režimom i njegovim postupcima nisu prosvjede izazvali, nego, kako pjeva Đorđe Balašević, "neko to od gore vidi sve i povlači te konce, igra se". Premijer Miloš Vučević, kojeg bi Vučić mogao ponuditi kao žrtvu da izvuče sebe, optužuje prosvjednike da žele nasilno prigrabiti vlast bez izbora, a ne zaostaje ni sam Vučić, koji ničim izazvan (!?) čak govori da neće doživjeti sudbinu Bašara al-Asada i neće "pobjeći iz zemlje", što je vrlo indikativna izjava (dala bi se objasniti po Freudu) čak i kada su u pitanju Vučić i njegova poznata psihopolitička paranoja (podsjetimo da godinama govori da se na njega spremaju atentati). Možda već pakira svoju torbu za "emergency" situacije.

Vladimir Putin i Aleksandar Vučić (Foto: Andrej Isakovic/Afp)

Sve to svjedoči da je prvi put ozbiljnije uzdrman iako su Srbiju već, kako smo rekli, potresali prosvjedi protiv njega i njegova režima, ali je uvijek uspijevao isplivati. Nisu mu naudili ni bestijalna masovna ubojstva u beogradskoj školi Ribnikar ni monstruozni pohod u okolici Mladenovca, koji je nedavno dobio svoj sudski epilog. Iz tih situacija se izvukao, a kako će sada, vidjet ćemo, jer se čini da je srpsko društvo, od kojeg su mnogi digli ruke, ipak pokazalo snagu preživljavanja. U posljednji čas. Sada je u evidentnoj blagoj panici i pitanje je što će napraviti i koga će i na koji način baciti u arenu nezadovoljnim studentima, odnosno javnosti, koji su pokazali da, za razliku od nepovezane i heterogene oporbe, ipak imaju određenu snagu, ali ne znaju se njihovi politički stavovi osim toga da traže odgovornost za tragediju (u regiji svakako oprez izaziva što mnogi studenti prosvjeduju s uzdignuta tri prsta, koja su bili simbol velikosrpskih ratova i osvajanja na području Jugoslavije).

Protest u Beogradu zbog tragedije u Novom Sadu (Foto: Andrej Isakovic/Afp)

"Ovo je svakako najveći izazov za njega. Svaki dan vidimo velik broj protesta koji se šire. Postoji veliko nezadovoljstvo koje je našlo način da se politički manifestira. Mislim da prvi put poslije nekoliko godina u Srbiji vlada politička neizvjesnost. Potezi vlasti koji su ranije prolazili bez ikakve reakcije građana sada dolaze u centar medijske i društvene pažnje", navodi Dušan Spasojević, profesor beogradskog Fakulteta političkih nauka, za Radio Slobodnu Evropu. Vučić je pred velikim izazovima i mora što prije naći odgovore da ne bi došao u situaciju, poznatu iz srpske, pa i nedavne prošlosti. Sjetimo se kako je pao Slobodan Milošević, a Vučićeva politika je ništa drugo nego njezin nastavak, prema istom modelu. Konačno, podsjetimo da je Vučić izašao iz Miloševićeva ratnohuškačkog i memorandumskog velikosrpskog šinjela, baš kao i još neke vedete njegova režima, poput Ivice Dačića, Aleksandra Vulina, Vojislava Šešelja, Maje Gojković te bulumente medijskih režimskih "mogula" poput Dragana J. Vučičevića, Milomira Marića i Željka Mitrovića.

No pogledajmo što se može dogoditi. Dakle, osim što se prosvjedi mogu ispuhati i izgubiti zamah, Vučić može posegnuti za oprobanim manevrom izazivanja regionalne krize (Kosovo ili Crna Gora) koja bi rasplinula pobunu u ime "viših nacionalnih interesa i ciljeva". No ako se oni nastave, Vučić može krenuti i u žrtvovanje svojih podređenih. I protiv Miloševića su se bili digli studenti, ali ga nisu srušili oni, upravo zbog svoje heterogenosti. Spasojević kaže da je riječ o stihiji i spontanosti koje su autentične i jako je teško smisliti strategiju protiv njih. - To je prednost spontanih protesta, a mana je što ih je teško kontrolirati jer niste sigurni u kojem trenutku tko što govori i što će se događati za dva-tri dana. Tako da mogu zamisliti scenarij u kojem će sve ovo trajati još tri mjeseca, ali i scenarij u kojem će sve završiti za dva-tri dana nakon nekog novog događaja koji će nas izbaciti iz kolosijeka - kaže Spasojević.

Trg u Novom Sadu obojan u crveno u spomen žrtvama tragedije na željezničkoj stanici (Foto: Nenad Mihajlovic/Afp)

Usporedba Srbije s Gruzijom nije baš sasvim točna. Ondje se zna tko je na jednoj, a tko na drugoj strani. Antieuropske i proruske snage koje bi zamijenile proeuropske. Je li baš tako u Srbiji? Konačno, svi dosadašnji prosvjedi bili su fiksirani na Vučića i stvarao se dojam da bi samim njegovim odlaskom zasjalo sunce nad Srbijom. No je li to tako? Zapravo, mi ne znamo tko bi mogao i s kakvim stavovima zamijeniti Vučića. Situacija s oporbom je kao i u Siriji, oni su vrlo šaroliki i stoga velika nepoznanica. Doduše, možda studenti iznjedre neku snagu, ali iako se čini da su ovo građanski prosvjedi, ne znamo kakav oni imaju stav prema ključnim pitanjima koja brinu regiju kada je Vučić u pitanju - odnos prema EU, "srpskom svetu", Kosovu, Crnoj Gori, Republici Srpskoj, NATO-u, sankcijama Rusiji...

Protest u Beogradu zbog tragedije u Novom Sadu (Foto: Oliver Bunic/Afp)

Naime, za većine se oporbe ne zna kako zaista gleda na ta pitanja, dok se za dio zna da se praktički ne razlikuje puno od Vučića te ne bi predstavljao osvježenje i promjenu, osim u imenu vožda. Velik dio javnosti i oporbe čine pobornici politike "srpskog sveta", opterećeni su porazima u ratovima iz devedesetih, a cijeli nacionalni program im se svodi na granice te ne percipiraju da je Srbija remetilački faktor regije koji stalno pikira na svoje susjede (osim Mađarske, koja pikira na nju). Oporba je nepoznanica kada su u pitanju sva ova važna pitanja. Srbija je tako, kako smo rekli, slična Siriji jer se oprezno i sa zebnjom očekuje što će napraviti, a baš je to najveća Vučićeva prednost u sadašnjem trenutku. On jest pokoleban, ali daleko da je načet, no sve se to može promijeniti u času, na bilo koju stranu.