Početkom januara bili ste jedan od 800 potpisnika “Apela za osudu ugrožavanja mira u Crnoj Gori od strane Beograda” iniciranog od strane Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. Jeste li tada osjetili da su u pitanju događaji od historijske važnosti i da je važno da se i Vaš potpis nađe na tom papiru?

Prvo, radi se o Apelu 88 koji je kasnije potpisalo više od 1500 ličnosti. Drugo, ne manje vażno, je činjenica  je da su potpisnici "Apela" intelektualci tzv. "Druge Srbije " i regiona. I to je bitno, ne samo za onoga ko zna istoriju intelektualnosti bivšeg jugoslovenskog područja. Prema tome, niti jedan potpis na tom Apelu nije slučajan. Jednostavno ljudi koji su početkom 90-tih prepoznali nadolazeće zlo i ovog puta su osjetili potrebu da širu javnost upozore da su aveti devedesetih vaskrsnuli u novoj formi i nažalost u istoj ideološkoj matrici koja je zavila u crno bivši jugoslovenski prostor. To što se radi o Crnoj Gori, ne znači da to nije regionalni problem i da se tiče samo nje. Jednostavno, posljednja dionica jednog velikonacionalnog projekta svoj krešendo završava tamo gdje mu je objektivno utočište. Ovog puta pod prividom duhovnosti, koje je iskreno onoliko koliko je bilo iskreno  "jugoslovenstvo" navodnih "branilaca" Jugoslavije.

Litije se i dalje održavaju, a optužbe na realaciji Beograd - Podgorica ne prestaju. Može li se govoriti u kojoj mjeri na ove događaje utječe zvanična vlast Republike Srbije, a koliko tradicionalne institucije te države i da li je bilo sličnih primjera u prošlosti na ovim prostorima?

To što se litije i dalje održavaju nije ništa zabrinjavajuće, sve dok su one potvrda slobode okupljanja i javnog manifestovanja neke ideje. To što one indukuju oštru retoriku na relaciji Beograd - Podgorica svjedoči samo o tome da to nije primarno "unutrašnje" pitanje države Crne Gore. Jer SPC je jedina srpska institucija koja je "nadživjela" državu koju je "sahranila", dok je ona za zvaničnu Srbiju i dalje placdarm sa kojeg se održava privid vitalnosti velikonacionalnog projekta koji je poražen na svim poljima osim polja duhovnosti.

U političkim sukobljavanjima obje strane se pozivaju na historijske argumente. Iz perspektive historičara i historijske nauke, da li je “stvar” potpuno jasna ili se dodatno usložnjava pozivanjem na nauku?

Upotreba i zloupotreba historije je omiljena disciplina ovih prostora. I tu je ona samo dio političkog foklora, jer istorijske "činjenice" postaju nebitne u naraciji koja je iracionalna. Jer, da nije tako niko ne bi osporio aksiom da ne postoji država sa pravoslavnom većinom koja nema "svoju" crkvu. Bilo da je ruska, grčka, srpska, ukrajinska ili bilo koja druga. Ako najveći kanonik Crkvenog pravoslavnog prava Nikodim Milaš ne spori autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, onda bi utemeljenost istorijske argumentacije bila neupitna za sve, osim za one koji bi duhovnu jurisdikciju htjeli da stave iznad državne. A to je potpuno suprotno savremenoj tradiciji odnosa države i crkve. S druge strane, nije moguće biti SPC u Crnoj Gori a priznavati Crnogorce kao poseban nacionalni identitet. Jednostavno, postaje logična misija crkve u negaciji Crne Gore i Crnogoraca. Odnosno, Crna Gora je onda moguća samo kao "srpska" država sve dok neko ne postavi pitanje smisla njenog postojanja kao takve. A to je onda svijest o privremenoj tvorevini, koja vodi u neizvjesnost.

Kakav je odnos Bošnjaka Crne Gore prema ovim događajima? U javnosti su prezentirane različite reakcije. Jesu li podijeljeni po ovom pitanju?

Malo je reći neutralan ili nešto što ih se ne tiče. Jer radi se o dijametralno različitim opcijama i perspektivama društva. Logično je da je Bošnjacima bliża ona strana koja zagovara jednake uslove za sve, koncept građanske države, evroatlantske integracije i sekularnu drżavu. To što te ideje deklarativno zagovara vlast a osporava crkva i klerikalna opozicija ne znači da je vlast bezgrešna.

Istina, prepoznato je i šest učesnika litija islamske vjere, od kojih barem njih pet, učestvuju u svemu što je protiv vlasti i oni su ikebana u retorici litijaša koji ih koriste u pokušaju prikazivanja protesta kao višekonfesionalnih. Jednostavno, izbor je sužen, tim prije što je više nego jasno da sa "crkvom" ovakvom kakva je, i opozicijom koja je navodno "brani" nije moguće ići naprijed. Povratak na devedesete "platili" bi, prije svih Bošnjaci, jer su oni uz druge manjinske zajednice, ti koji su garant stabilnosti u društvu.

Može li i u kojoj mjeri Zakon o slobodi vjeroispovijesti utjecati na Islamsku zajednicu Crne Gore i njenu imovinu?

Može u mjeri koliko je zajednica nespremna i nesposobna da odgovori savremenim izazovima. Pri tome mislim na sposobnost da dokumentujete pitanje vlasništva tamo gdje je to potrebno. Ili da shvatite da vam niko ne može oduzeti ono za šta posjedujete dokaze da je to vaše. Čini mi se da je u tom smislu učinjeno mnogo, kao što mi se čini da ne treba prećutati činjenicu da Islamska zajednica kao institucija, tek sada shvata koliko je tragično to što je ona sačuvala najmanje dokumenata o sebi. Zašto je to tako, odgovore treba trażiti na nekoj drugoj adresi?

Prema vlastima Crne Gore se upućuju neumjesne i prijeteće poruke. Kolika je mogućnost da ova kriza postane dugotrajna?

Prijetnje, čak i smrću, onima koji ne podržavaju ovaj politički cirkus nijesu ništa novo. Pri tome nijesam primijetio da se prijeti vlastima, prije bih rekao da se prijeti onima koji su protiv klerikalnog fašizma i reżimskog populizma. Najugroženiji u Crnoj Gori su zagovornici građanskog antifašizma jer oni jasno prepoznaju suštinu poželjne "borbe" između onih koji navodno brane "svetinje" i onih koji brane "drżavu". U suštini se radi o borbi oko "plijena" i prava na njegovo knjiženje na "titulare" od kojih niti jedan nije bezgrešan.

(Razgovarao: S. BEGOVIĆ)