Piše: BORISLAV RADOVANOVIĆ

Kad dvije države dogovaraju sastanak na predsjedničkom nivou, a onda zemlja domaćin na najvišem nivou osporava pozvanog gosta, u diplomatskom svijetu takva situacija smatra se skandalom. Ukoliko je riječ o susjednim i prijateljskim državama govorimo o megaskandalu.

Izjašnjavanje člana državnog predsjedništva Milorada Dodika kako crnogorski prdsjednik Milo Đukanović u ovom momentu nije poželjan u Bosni i Hercegovini u svakom mogućem pogledu predstavlja skandalozno i politički nedopustivo ponašanje. Posebno zbog činjenice da je Đukanovićeva posjeta dogovarana po zvaničnom pozivu Dodika, koji je Komšić samo zanovio.

Uostalom direktno suočavanje Dodiku je odlična prilika da Đukanoviću ponovi sve ovo šta danima mantra preko medija. Političari sa argumentovanim i dosljednim stavovima nikad ne bježe od rasprave sa neisomišljenicima. Elem, kad bi Dodik bio političar takvog formata.

Na prošlogodišnje Dodikove prozivke Đukanović je odgovorio kako mu nije jasno takvo ponašanje nakon višedecenijskog partnerstva. Objasnio je Dodikov doprinos osamostaljenju ili nezavisnosti Crne Gore od Srbije. Sa te strane od Đukanovića samo možemo očekivati iznošenje konkretnih detalja kakve bi Dodik najrađe izbjegao.

I jeste licemjerno današnje kritikovanje položaja Srba u Crnoj Gori od strane onih koji su svojevremeno podupirali odvajanje srpske etnije od domicilne države. Da bar Dodk ponovo prizna kako je ranije bio "naivan", pa bi sa te strane mogli razumjeti njegovo novo konvertovanje.

No, postoji dimenzija političkog djelovanja zbog kakve Dodik posebno nema hrabrosti suočiti se sa Đukanovićem. Konkretno: bar dosad imamo dva dijametralno različita načina obračunavanja sa političkim neistomišljenicima. Dodikov i Đukanovićev.

Koliko pratim aktuelna dešavanja u Crnoj Gori nisam uočio javnu satanizaciju aktera srpskih protesta od strane režima kakvu smo imali u Republici Srpskoj nakon ubistva Davida Dragičevića. Ničeg sličnog na vidiku. Doduše, onakvu mržnju i podmuklost nije lako ponoviti.

Znači, na svaku Dodikovu prozivku Đukanović može odgovoriti kako su u završnoj fazi pripreme dijaloga sa vladikom Amfilohijem u pravcu rješavanja problema. Ima Crna Gora državno-represivni aparat i vidimo to po više hapšenja opozicionih lidera i političkih neistomišljenika. Baš oko aktuelnih protesta.

No, nema govora o mogućnosti upotrebe policijskih kordona za razbijanje demonstracija. Ili da upotrijebim najčešći izraz - litija. Ono šta je Milorad Dodik uradio sopstvenim građanima u Banjaluci, onakvo brutalno nasilje, teško da će biti ponovljeno u Crnoj Gori. Aman nemoguće.

To je taj "pregovarački kapacitet" Mila Đukanovića, adut zbog kog Dodik izbjegava direktno sučeljavanje. Đukanović uvijek može odbrusiti Dodiku kako nije spreman policijskim kordonima gaziti srpsku djecu i nejač kako je to činjeno u Banjaluci. Poenta je na "srpskoj nejači" kao dominantnoj kategoriji na koju je policija onako bezobzirno nasrnula..

Ma šta mislili o Crnogorcima valja konstatovati činjenicu da još uvijek nisu ispoljili nasilje nad pobunjenim Srbima, a ponajmanje u stilu Dodikovog režima. Đukanović komotno može odbrusiti kako u ovom trenutku Srbi imaju razloga najviše strahovati od Dodikovog nasilja, progona i obespravljivanja. Može i zapjevati naslovni stih!

Što se tiče aktuelnih dešavanja u Crnoj Gori, sa pozicije mog iskustva u izbunjivanju javnosti i protesta, otvoreno kažem kako je u pitanju totalno pogrešna strategija - kakva pogoduje upravo Đukanoviću. Ko god da realizuje ovakvu "zaštitu" interesa SPC i srpskog naroda u Crnoj Gori - ili pojma nema o tim stvarima ili radi u dogovoru sa Đukanovićem.

To nedvosmisleno vidimo po nekoliko činjenica. Vidimo da je Evropski sud za ljudska prava odbio zahtjev za preispitivanje spornog zakona o vjerskim slobodama kao preuranjen. Normalno, nisu iscrpljena redovna pravna sredstva unutar domaćeg pravosuđa, a traži se međunarodno sudovanje. Običan nonsens!

Dok čekamo odluku Ustavnog suda Crne Gore valja se zapitati: ko je i sa kakvom pravnom argumentacijom zastupa SPC? Ukoliko imamo nastup kao prema Evropskom sudu za ljudska prava još kako bi se srpska zajednica trebala zabrinuti.

Valja znati kako tek primjena zakona pruža ključni osnov za štićenje interesa Srpske pravoslavne crkve. I Crna Cora i SPC su međunarodno priznate kategorije i svaka baštini stečena prava po brojnim i različitim osnovama. Na svako ugrožavanje interesa SPC-e u ovoj zemlji moguće je pokrenuti međunarodnu arbitražu.

Zato se kao stranka u medijaciji ili eventualnom sporu mora pojaviti Sinod SPC-a iz beogradskog sjedišta, a nikako crnogorska eparhija, jer time pravnu stvar svodimo na "unutrašnja pitanja" Crne Gore. Posebno ukoliko nastupamo sa pozicije međunarodnog prava.

Istovremeno, masovnim protestima/litijama pokušava se iznuditi da crnogorska vlast povuče sporni zakon, a svima je unaprijed poznato kako Đukanović na takav poraz/ustupak  nije spreman. Ponajmanje u ovom momentu i u datim okolnostima.

Zato ova dešavanja tumačim kao potpuno pogrešno tempiranje protesta i bezidejno trošenje energije naroda. Vremenom će se masa početi osipati, a medijska pažnja kao ključni element okupljanja će splasnuti. Zna to Đukanović odlično i zato najgluplji mogući potez bio bi nasilno razbijanje protesta.

No, zapitajmo se nešto drugo: ko će ponovo okupiti narod kad dođemo do npr. konkretne međunarodne arbitraže? U momentu međunarodno interesantnog sporenja/sudovanja oko konkretnih stvari i kad zatreba taj vid javnog pritiska. Kad SPC zatreba podršku drugih tradicionalnih vjerskih zajednica. Ko će ponovo okupiti ljude?

Iz mog iskustva masovne proteste oko iste stvari možete izvesti samo jednom. Zato valja pravovremeno tempirati energiju mase i dobro isplanirati protestne zahtjeve. U suprotnom prođete kao "Pravda za Davida" - razbijeni i satanizovani.

Kao akter te priče znao sam kakav nas ishod čeka, ali nisam izlazio iz okvira pomaganja porodici. Nije to bila moja lična bitka, niti sam od toga imao ili očekivao kakve koristi. Za razliku od mnogih aktera te priče, kakvi su za lične interese grubo zloupotrijebili povjerenje ili nesnalaženje nesrećnih roditelja i naivnih građana.

Moja ideja bila je da zajedno sa Murizom Memićem na izborima načinimo milion nevažećih listića - ispisivanjem po istima "Pravda za Davida, Dženana i ubijenu djecu", a potom da se masovnim protestima nametnemo kao subjekt sprečavanja  izbora nove vlasti i funkcionisanja aktuelne vlasti u tehničkom mandatu. Sve dok ne iznudimo međunarodnu intervenciju.

Elem, tu ideju sam, kao i sve drugo, predložio na razmatranje i ništa preko toga. Zna se ko je tada nametnuo drugačije "ideje", kako je to rezultiralo na izborima i u konačnici fatalno po "Pravdu za Davida". Danas možemo dubiti na glavi, ali nema teorije da ponovimo onakvu građansku energiju, a još manje da produkujemo kakvu konkretnu društvenu promjenu. To su fakti.

Na bazi stručnih znanja i pomenutih iskustava siguran sam da Đukanović neće nastupiti sa pozicije sile, nego će naprosto pustiti da ova energija splasne po dobro znanim principima psihologije mase. Isuviše je politički iskusan da bi načinio takvu grešku, a ne tišti ga težak zločin (kao Dodika u slučaju ubistva Davida Dragičevića!) da bi povlačio iracionalne poteze.

Za kraj bih još samo podsjetio da sam dosta pisao o dešavanjima u Crnoj Gori tokom "obojene revolucije" i navodnog atentata na Đukanovića. Objasnio sam koliko vješto je Đukanović izmanipulisao kompletnu situaciju i Crnu Goru uveo u NATO na način da Srbija i Rusija nisu smjele bilokako reagovati. Trenutni pokušaj rušenja Đukanovića osmišljen je gore od tadašnjeg i rezultiraće jednako promašajem.

Ne govorim ovo kao pristaša Đukanovićeve politike, nego kao analitičar sa objektivnom vizurom dešavanja. Mnogo puta sam napisao kako sam srećan kad se moje procjene budućih dešavanja ispostave pogrešnim, posebno ako se tiču mog naroda, ali je problem što se to iznimno rijetko dešava. Srbi generalno nemaju talenta za politiku.

(Prenosimo s autorovog bloga)