Piše: Dragan Markovina

Ulogu ovdašnjih vjerskih zajednica u proteklim ratovima za jugoslavensko nasljeđe detaljno je u svojoj knjizi “Balkanski idoli” opisao povjesničar Vjekoslav Perica, prikazujući jednako sve ono što je bilo većinsko i problematično djelovanje, kao i otpor dijelova tih zajednica ludilu koje nas je okruživalo. Tim više je odgovornost vjerskih zajednica za saniranje posljedica rata prilična, a posebno u svjetlu činjenice da živimo u dobu velikog povratka religije. Sve ovo pišem potaknut posjetom patrijarha Porfirija Doboju, njegovim tamošnjim susretom s političkim vodstvom i opozicijom iz Republike Srpske te s idejom mira kao ključnim sadržajem njegovog istupa, a sve u svjetlu činjenice da mu je ovaj posjet prvi otkad je stupio na novu dužnost.

Porfirije je zanimljiv lik, koji je na čelnu poziciju SPC-a došao iz Zagreba, u kojem se na sve moguće načine trudio sroditi sa sredinom. Posjećivao je tako promocije knjiga i tribine raznih javnih ličnosti, mahom onih sa lijevo-liberalne scene. Štoviše, sam je organizirao ciklus tribina posvećenih pomirenju i razumijevanju na kojima je aktivno sudjelovao, a govornici su bili iz maloprije spomenutog miljea. Također je, nakon izbora novog zagrebačkog gradonačelnika Tomaševića, čovjeku uputio javnu čestitku, citirajući Štulićeve stihove, čime je zapravo natjerao i kardinala Bozanića da čestita Tomaševiću na pobjedi.

Na tom tragu drukčijeg pristupa stvarima govorio je i na nedavnom obilježavanju egzodusa u Oluji, a sve to priskrbilo mu je među mnogim ljudima na lijevo-liberalnoj sceni u Hrvatskoj, nekritičku podršku, što je donekle razumljivo, iako je drugi razlog za tu podršku u potpunoj ignoranciji te scene prema svemu što se događa izvan Zagreba, a posebno na postjugoslavenskom prostoru. Ovo je sve važno stoga što je Porfirije u Zagrebu nastupao iz manjinske pozicije i u ime naroda koji je gotovo nestao, što je proces koji je očito nepovratan. Nažalost je nepovratan, naravno. I nastupajući s te pozicije u kojoj je pokušavao destigmatizirati Srbe u Hrvatskoj, nije počinio praktično ništa što nitko od razumnih ljudi ne bi potpisao.

Međutim, prelaskom u većinsku poziciju, na čelo SPC-a i selidbom u Beograd, bez obzira na izvjesnu tenziju prema Vučićevoj politici, Porfirije je u dosadašnjem odnosu prema Bosni i Hercegovini, Kosovu ili Crnoj Gori pokazao da se ni po čemu ne razlikuje od bilo koga drugoga iz vrhova te zajednice. To su te iste nacionalističke pozicije koje ne problematiziraju devedesete i s kojih se ne vidi nikakav nesrazmjer između želje za mirom i toga da se, npr. u Doboju niti ne spomene radikalna izmjena nacionalnog sastava stanovništva u odnosu na 1991. godinu. Mi se sada možemo opet poslužiti Štulićem i njegovom pjesmom “Filigranski pločnici”, odnosno stihovima: Ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se, pa blagonaklono zaključiti kako je potrebno neko vrijeme za promjene i kako je to nemoguće prelomiti preko koljena, što jeste istina. Međutim, nikako ne možemo znati koje je Porfirijevo lice njegovo? Ono zagrebačko ili ovo beogradsko? Ili ga uopće nema, nego ono zavisi od konteksta. Ukoliko je pak riječ o tome da zavisi od konteksta, onda nikakve promjene ne možemo očekivati i uzaludna su bila sva nadanja. Nešto slično smo, uostalom, već imali priliku vidjeti s Grigorijem koji je dao nekoliko sjajnih intervjua nakon što je vratio sjedište Zahumsko-hercegovačke eparhije iz Trebinja u Mostar, između ostalog i Aleksandru Stankoviću.

To je izgledalo tako da su se oni koji su poznavali njegovo trebinjsko razdoblje pitali je li riječ o istom čovjeku. Povratkom u većinski kontekst je pak, opet unatoč političkoj opoziciji Vučiću, ostao na istim pozicijama neproblematiziranja nasljeđa devedesetih i papagajskog zalaganja za nemoguće rješenje na Kosovu.

Lijepo je, naravno, što su ljudi u manjinskoj situaciji u stanju razmišljati o široj slici, ali bilo bi još ljepše kad bi to bili u stanju kad su u većinskoj poziciji i kad bi barem bili spremni na toliki iskorak, pa da na primjer pozovu sve ljude da se vrate u Doboj i bilo gdje u Republiku Srpsku, kao što bi se trebali vratiti u Hrvatsku ili u Mostar ili Sarajevo.

(Oslobođenje)