Bez obzira na odluke ustavnog suda ali i najave visokog predstavnika, svake godine se sve svečanije slavi neustavni praznik tzv. "9. januar". Tako će biti i sutra u Banjoj Luci gdje se obilježavanje vraća nakon prošlogodišnjeg izleta u Istočno Sarajevo, u blizini entitetske linije. 

"9. januar" zvaničnici režima u RS-u često nazivaju "rođendanom RS-a", a uzimajući u obzir šta je sve uslijedilo nakon toga, dobro je podsjetiti se na historijske činjenice koje počesto zaboravljamo a koje daju najbolji odgovor šta se to praznuje svakog 9. januara u godini. 

Kao koautor knjige "Nastanak Republike Srpske" ali i drugih dijela koje govore o agresiji i zločinima, historičar Jasmin Medić je sigurno jedan od najpozvanijih intelektualaca da danas, dan uoči tzv. "9. januara", govori na ovu temu.

Jednom prilikom ste rekli da "nastanak RS-a nije odraz spontanih političkih poteza nego seže duboko u prošlost". Šta pod tim podrazumijevate?

Činjenica je da kada se god u prošlosti srpskim nacionalistima pružila prilika da stvore srpsku državu zapadno od rijeke Drine ili da prošire teritorij Srbije, oni su to pokušali učiniti. To je bilo u 19. stoljeću, Kraljevina SHS/Jugoslavija se u tim nacionalističkim krugovima doživljavala kao neka proširena Srbija, sporazum Cvetković-Maček je također pokušaj stvaranja srpske države unutar historijskih granica Bosne i Hercegovine. Četnički pokret nastojao je u Drugom svjetskom ratu stvoriti velikosrpsku državu. Unutar Komunističke partije Jugoslavije su postojali prijedlozi da Bosna i Hercegovina bude tek pokrajina u sastavu Srbije.

Ono što nerijetko zanemarujemo jeste da se u Srbiji već 1980-ih godina pripremala podloga za stvaranje nove srpske države. U tome im je smetao muslimanski element u Jugoslaviji. Tada su utjecajni književnici, orijentalisti, demografi, novinari i neki drugi intelektualci krenuli u proces dehumanizacije muslimana problematizirajući broj Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i Albanaca na Kosovu, budući da su bili u relativnoj ili apsolutnoj većini. Paralelno s tim imamo Memorandum SANU, dolazak Slobodana Miloševića na vlast i simbiozu komunizma i srpskog nacionalizma čija je personifikacija Milošević bio, razoružavanje republičkih Teritorijalnih odbrana i pokušaj da Jugoslavija što više bude centralistički uređena. JNA se postepeno pretvarala u srpsku vojsku, onu koja će u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj provoditi politiku Sloodana Miloševića. Srpska pravoslavna crkva i propagandna mašinerija uradili su svoj dio u mobilizaciji srpskog stanovništva.

Na tom fonu je i SDS nakon uvođenja višepartijskog sistema gradio svoju politiku. Poznato nam je da je i ova stranka, ali i svi oni koji su joj bili bliski često navodili “demografsku” prijetnju od Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, a Ekonomski institut u Banjaluci izračunao da bi na popisu 2021. godine, ukoliko se takav demografski trend u Bosni i Hercegovini nastavi – Bošnjaci mogli činiti preko 63% bh. stanovništva. JNA je 1991. godine tiho okupirala Bosnu i Hercegovinu. Uz saradnju sa JNA, SDS je krenula sa procesom jednostrane regionalizacije ili "saoizacije", a iz toga je jednostranom odlukom nastala "Republika srpskog naroda u Bosni i Hercegovini" 9. januara 1992. godine. Deveti januar i jednostrano proglašenje te "republike" samo je rezultat višegodišnjih priprema. Nakon toga je uslijedila planirana realizacija zločina nad Bošnjacima i Hrvatima koji su se nalazili unutar tih prvobitnih 62,94% Bosne i Hercegovine koju su srpski političari proglasili svojim.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić je uoči tzv. "9 januara" rekao da je to "simbol neuspjeha", vojnog i političkog. Slažete li se sa tom ocjenom?

Djelimično. U svakom slučaju, treba napomenuti da krajnji cilj srpskih nacionalista nije bio entitet unutar Bosne i Hercegovine nego samostalna srpska država. Također, često su naglašavali da raspolažu pravo na oko 65% teritorije Bosne i Hercegovine, a na kraju dobili "samo" 49%. U svojim planovima su srpski nacionalisti namjeravali napraviti kompaktan teritorij, a često zaboravljaju ili namjerno to prešućuju - RS je podijeljena na dva dijela i dijeli je Brčko Distrikt. Sjetite se samo oslobodilačkih akcija ARBiH u drugoj polovini 1995. godine i kako je potpisivanje Dejtonskog sporazuma dočekano u RS.

S druge strane, imamo podijeljeno bh. društvo, etničke teritorije i RS u kojoj narodi nisu ravnopravni sa većinskim. Provode diskriminaciju nad nesrpskim stanovništvom, istovremeno iskazuju zadovoljstvo što su Bošnjaci smješteni u "srednjobosanski rezervat" – kako je Milorad Ekmečić najavljivao još u martu 1992. godine. Taj "srednjobosanski rezervat" se i u nekim zvaničnim dokumentima u RS nazivao "Ali(ji)nom državom". Također, za njih je i uspjeh što je probosanski politički faktor potpuno marginalizovan u RS i što su Bošnjaci svedeni na "statističku grešku" bez prava odlučivanja u RS ili onih 5% kako su najavljivali. To je zapravo i poraz probosanske politike i trijumf srpskih nacionalista.

Dakle, RS-om su nagrađeni genocid i zločini nad bošnjačkim narodom i to oni koji slave 9. januar vide kao uspjeh.

U današnjem saopćenju Udruženje žrtava i svjedoka genocida, pokret Majke enklave Srebrenica i Žepa i Žene Podrinja u kojem se zahtijeva da se 9. januar proglasi danom žalosti i da se tog dana oda počast žrtvama ubijenim u udruženom zločinačkom poduhvatu piše, pored ostalog, da je "rukovodstvo bosanskih Srba provelo svoj tajni plan da teritorije koje su smatrali svojima odvoje od postojećih struktura SR BiH i stvore zasebnu državu bosanskih Srba". Mislim da je važno da to pitanje očistimo od nedoumica. Da li je cilj tadašnjeg rukovodstva bosanskih Srba bio da "stvore zasebnu državu bosanskih Srba" ili da bosanske Srbe zadrže u okviru Jugoslavije?

Nije to čak ni bio tajni plan nego su javno govorili i donosili odluke da stvore srpsku državu odvojenu od ostatka Bosne i Hercegovine. Mišljenja sam da je cilj zapravo bio ući u zajedničku državu sa Srbijom, Crnom Gorom i svim onim dijelovima koje su proglašeni srpskim da bi se naknadno dogovorili o nazivu te nove srpske države kao i o tome koliki bi stupanj autonomije imali njeni dijelovi. Po meni nije ni važno kako bi se ta država zvala. Ona se mogla i zvati Jugoslavijom, ali prioritetan cilj je bio da se ukloni bošnjačko i hrvatsko stanovništvo s tih područja i da ona bude država Srba i drugih građana u kojoj bi se znalo koji narod odlučuje o svim odlukama.

Često ćemo čuti u javnom prostoru da sve ovo "liči na devedesete". Kao historičar i istraživač 90-ih, kakav je vaš dojam?

Jedan od motiva za pisanje knjige "Nastanak Republike Srpske: od regionalizacije do strateških ciljeva (1991-1992)" koju smo objavili kolege Muamer Džananović, Hikmet Karčić i ja jeste i taj da smo uvidjeli nevjerovatnu sličnost za zbivanjima početkom 1990-ih i ovoga što se dešava danas. Navest ću samo nekoliko sličnosti: srpski i hrvatski nacionalisti su samo oko jedne stvari jedinstveni, a to je podjela Bosne i Hercegovine na nacionalnoj osnovi. Svjedočimo da se prijeti izlaskom nekih formacija tada na zacrtane etničke, a danas na entitetske linije. Danas kao i tada su mnogi svjesni da "političko" Sarajevo nema efektivnu kontrolu nad svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Opet svjedočimo, možda čak i više danas nego početkom 1990-ih da je patriotski blok politički podijeljen i da je zbog toga ova država u kontinuiranoj opasnosti. Brojka većinskog naroda i dalje se u srpskim nacionalističkim krugovima problematizira kao i u projekcijama iz 1991. i 1992. godine. Mi ponovo naivno čekamo da će nam neko iz vana riješiti politički situaciju kao da iz 1990-ih godina ništa nismo naučili.

Mnogi od nas su u zabludi kada misle da su procesi na zapadnom Balkanu završeni. To misle oni koji ne uče ništa iz historije i bojim se da će im se nerazumijevanje toga i sva ova lakomislenost obiti o glavu.

Na tragu kontinuiteta politike o kojem smo govorili u prvom pitanju, ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, kojeg kolokvijalno zovu "Miloševićev učenik" je jučer rekao da je "RS najveći uspjeh u modernoj historiji srpskog naroda". Vojvođanski profesor Dinko Gruhonjić je jutros u razgovoru za Slobodnu Bosnu rekao da je sudbina RS-a već jasna i da će ona propasti. Kao Prijedorčanin, možete li ocijeniti kakva je budućnost "najvećeg uspjeha u modernoj historiji srpskog naroda"?

Prvo, RS je proizvod i Miloševićeve politike, a Dačić je Milošević učenik i sasvim je očekivano da će tako nešto reći da bi indirektno pohvalio svog učitelja. Kada znamo kako je nastajala RS, kako je stvarana i koje su posljedice toga, ne mogu naprosto da razumijem da se neko može hvaliti da je to uspjeh, a pogotovo uspjeh jednog naroda u modernoj historiji. Može Dačić i njemu slični takve stvari izjavljivati, ali zar srpski narod u modernoj historiji nije imao ništa bolje ponuditi od RS? Nekog dobrog pisca, pjesnika, naučnika, sportistu...?

Ako je uvaženi profesor Dinko Gruhonjić govorio o ekonomskom aspektu, slažem se s njim. Istočni dio RS-a izgleda jezivo, gradovi (osim donekle Banjaluke) su od nekada prosperitetnih sredina poput Prijedora ili Doboja pretvoreni u besperspektivne kasabe iz kojih mladi masovno odlaze. Neke manje opštine naprosto nestaju. Uz to imate stalni porast zaduženja i sve veći problem sa nedostatkom stručnog kadra. Treba postaviti pitanje šta uopšte funkcioniše u RS? Šta RS nudi svijetu, a da nije demonstracija sile, stalne prijetnje ili političare koji svojim nadobudnim ponašanjem zapravo prikrivaju pravo stanje u tom entitetu.

Lično mislim da će se održati status quo. RS će i dalje ekonomski propadati, ali će se predstavljati kao snažan politički faktor.

(Razgovarao: Samir BEGOVIĆ)