Puno toga je rečeno o nedavnom Svesrpskom saboru u Beogradu. Analogije sa dešavanjima u bivšoj Jugoslaviji pred njen raspad su neminovne. Milošević je po svaku cijenu htio da zaštiti navodno ugrožene Srbe ma gdje živjeli. Sada to isto radi i Vučić. Bivši haški optuženik je organizirao tzv “događanja naroda” vodajući plaćene i ucjenjene mitingaše od Kosova Polja, preko Knina, pa sve do Ljubljane, piše Damir Rastoder za Istragu.

Za sada ih Vučić još nigdje ne vodi, već ih po potrebi dovodi u Beograd.

Ali, kao što rekosmo, ZA SADA. I tada i sada cilj je isti: ohrabriti i homogenizirati svoje i uplašiti i demoralizirati one druge. Milošević je tada imao svoje Martiće, Babiće, Karadžiće, Bulatoviće, a aktuelni srbijanski predsjednik kao svoje instrumente unutrašnje destabilizacije susjednih država koristi Dodika, Mandića, Kneževića i druge dajkoviće i stanivukoviće.

Kako bez djevera svadba ne biva, tu je, u oba slučaja, SPC koja daje moralnu, duhovnu, ideološku i objediniteljsku platformu za čitav velikodržavni projekat. Naravno, neizostavni dio cjelokupnog plana je medijska priprema i indoktrinacija već sluđenog i prepariranog puka.

Milošević je u tom pogledu bio malo dijete u odnosu na Vučića. Doduše, tehnološki napredak mu je omogućio da koristi više sredstava komunikacije nego što se to moglo prije više od 30 godina.

U trenucima kada je zvanična politika Beograda pripremala svoj ratni pohod na bivše jugoslovenske republike, na međunarodnom planu se rušio Berlinski zid, a samim tim i bipolarni poredak koji smo to tada poznavali.

Sada, također, prisustvujemo promjeni međunarodne paradigme, sa jačanjem Kine i Rusije i slabljenjem SAD i EU, sa porastom autoritarizma i krizom liberalne demokratije, sa čestim ekonomskim i finansijskim krizama i vrlo rijetkim, novim političkim idejama i konceptima. Ako tome dodamo rat u Ukrajini i genocid koji se sprovodi nad Palestincima, onda je slika globalnog svijeta, pa i međunarodnog poretka više nego sumorna.  Ruku na srce, u tom vaktu imali ste zvučna politička imena na čelu mnogih država, od Helmut Kohl, preko Majora i Mitterranda do Clintona.

Danas imate dva starca koja se takmiče na američkim predsjedničkim izborima, blijedunjave i politički oslabljene Šolca i Makrona, a mislim da 95% građana u BiH i regiji i ne znaju ko je premijer Velike Britanije. Dakle, kada sve poslažete, jasno je da su prilike, u mnogo čemu gore nego što su bile devedesetih godina.

Srazmjerno tome i rastu opasnosti za reprizu tog scenarija, naravno, u nešto drugačijem i reduciranijem obliku.

Međutim, jedna meta je ostala ista. To je Bosna i Hercegovina.

I Milošević je najviše svojih vojnih snaga skoncetrirao upravo u Bosni, kao što je sve svoje političke i druge resurse Vučić trenutno uperio prema nama. Miloševiću je dio Bosne bio potreban kao teritorijalna kompenzacija za evidentni vojni poraz u Hrvatskoj, baš kao što je i Vučiću potrebna RS kao kompenzacija za izgubljeno Kosovo.

Svesrpski sabor je samo potvrdio da RS, a ne Kosovo, postaju pitanje svih pitanja za zvanični Beograd. Jedino šta je opasnije od usvojene Deklaracije na spomenutom saboru je njeno minimiziranje i krivo čitanje. Ili pak, svođenje cijelog performansa na jeftinu nacionalističku predstavu, folklorni performans ili Vučićevu potrebu za dodatnom ličnom propagandom.

To su samo sporedni i nus-efekti, jednog jako opasnog scenarija u najavi. Pažljivo čitanje Deklaracije, između redova, jasno pokazuje da Srbija želi biti mala Rusija na Balkanu od koje zavise i mir i stabilnost u regiji.