Život ponekad zaista piše čudne priče. Takva je i ona 60-godišnje Anđe Palavre iz sela Bučići pored Novog Travnika. Ona je u već poznim godinama odlučila ostaviti dobro uhodan kafić i poći u Njemačku. Iako je u početku trebala ostati samo tri mjeseca, tamo je već šest godina, prenosi Dnevno.hr.

Ipak, često dolazi u svoje rodno mjesto. Pomogne porodici, bavi se zemljoradnjom, sve kako bi njena porodica, odnosno djeca i unuci imali šta jesti. Na imanju ju je sreo i poznati bosansko-hercegovački videonovinar Srećko Stipović, kojem je ispričala svoju životnu priču.

“Otišla sam u Njemačku i sad tamo radim. Tamo mi nije bilo ružno da radim, ali mi je trebalo vremena da se naviknem, da se prilagodim drugom načinu života. Otišla sam u drugu zemlju gdje nisam nikad bila toliko dugo. Jezik ne znam ni danas. Razumijem ako mi je nešto potrebno i sve što oni pričaju, ali da baš sastavljam rečenice, to slabo”, priznaje ona. 

Došla nakratko, pa ostala

Trebala je tri mjeseca raditi u jednom minhenskom restoranu kojeg drži čovjek iz Livna. Međutim, ostala je znatno duže. Priznaje da je sebi sama pronašla posao. U šali kaže kako je “iz kafane otišla u banku”.

“Ne radimo više tamo. Naša je firma izgubila tu banku. Sad radimo u laboratorijima. Čistimo, što drugo. Taj objekt radimo. Dokad, ne znam. Ima posla ko hoće raditi tamo”, rekla je Anđa dodavši da je taj posao pronašla u vrijeme koronavirusa, jer restorani više nisu radili. Sad više ni ne bi u restoran, jer, kaže, težak je to posao, a ona je ipak u ozbiljnim godinama. Međutim, zato redovito svrati u Bučiće i otvori kafić.

“Kafanu volim, volim narod. Bilo je svega, ali nije bilo mrtvih glava i sretna sam što se sve kroz godine završilo mirnim putem. Možda se vratim i ponovo je otvorim. Kod mene je dolazilo od najmlađeg do najstarijeg i od najveće gospode do najveće sirotinje. Više sam voljela da mi dođe sirotinjski narod nego gospoda. Galantniji su bili sirotinja, nego ovi što imaju. Oni su kao i ja, dođu, daj svima šta će popiti, a ovi što imaju samo stoje sa strane i gledaju kako će se njima platiti, a imaju para. Meni je bilo super. Ja sad svaki put kad dođem je otvorim i uvijek ću je otvoriti. Nijedan Božić ne prođe, a da je ja ne otvorim. Sve puno. Nikad mi niko nije došao za praznike i pitao zašto sam otvorila. I da dođu, kad svrate drugi put – nema Anđe, a nema ni kafane”, govori ona.

Isplativi ‘fuševi’

Kafić je otvorila odmah nakon rata. Kaže da je tad bolje zarađivala, ali “raja” je otišla u tuđinu, baš kao i ona. Sad tvrdi da više zarađuje u Njemačkoj. Detaljno je objasnila koliku plaću dobije, a koliko zaradi “privatno”.

“U Njemačkoj sam prvo radila u kuhinji, poslije sam po kancelarijama radila, čistila biroe i tako. Nije mi teško raditi. Najteže mi je kad moraš sve stići, dok radiš privatno. Pa, potrči ovdje, pa poleti tamo, to hodanje mi je najgore. Što se tiče posla nije mi ništa teško. Znam raditi po pet poslova. Završim svoj posao i onda me zovu hoću li nešto očistiti. Ja ništa ne odbijam, nego idem”, govori i otkriva zašto ne odbija poslove.

“Na primjer, kad idem čistiti stanove, za njih troje ili četvero, oni plaćaju 20 eura po satu. To je kad ideš ‘privatno’, a ovako ja imam satnicu 14 eura u firmi svojoj. Kad ideš na crno, veća je satnica. Ima rada na crno, ima svega, ne mogu lagati. Znam zaraditi na crno više nego što dobijem svoje neto plaće”, otkriva ona i dodaje da mjesečno zaradi između 1900 i 2300 eura plaće, dok “u fušu” dođe i do 2700 eura za nekoliko sati rada.

Kaže da ju na to niko ne prisiljava, ali da voli raditi. Poslodavcima je zadovoljna. Ne radi vikendima i praznicima, a sve što odradi joj je i plaćeno. Kako je samohrana majka petero djece, u Njemačkoj su joj se pridružili sin i mlađa kćerka. Drugi sin je renovirao kafić i kuću u Novom Travniku, a starija kći ima šestero djece i pokušava naći posao.

Okuplja ljude

Zato Anđa dolazi svakog ljeta i okopava krompir, luk i kukuruze. Naučila je to od svojih roditelja, jer je u mladosti živjela težačkim životom. S deset godina je čuvala krave, koze i ovce, a danas pomaže svojoj djeci, ali i drugima. Radi to jer je i sama doživjela veliku tragediju. Jedno od njene djece preminulo je sa svega četiri godine od posljedica leukemije. Tad su se našli dobri ljudi koji su joj htjeli pomoći u liječenju.

“Ja neću jesti, ja ću dati. Ne mogu jesti, ako neko nema. Ja ću radije dati. Ima ljudi koji su pomagali mojoj kćerki. Nisam od onih koji laju okolo, koliko su i kome dali. Prvo trebam pomoći svojoj kćeri koja ima šestero djece i ne radi nigdje, ali ja pomognem svima, kome god treba. Meni Bog vrati”, govori ona.

Tako joj je bilo i u Njemačkoj, dok se nije snašla. Upoznala je jednog čovjeka iz Novog Travnika koji ju je uputio na što treba paziti. Danas ne samo da dobro poznaje München, u kojem živi i radi, već i druge njemačke gradove. I ondje pomaželjudima u potrebi.

“Ja sve volim i sa svakim se družim i volim svuda otići. Tamo okupljam oko sebe ljude. Kod mene je uvijek pun stan. Nema koga nema. Mi se tamo svi pomognemo, nešto imam ja, nešto ima on, pa se zamijenimo. Imam ljudi koji bi mi dali i krvi i novca i svega. Pomoći će ti naši ljudi”, objašnjava Palavra. 

 Životni troškovi

A pomoći će i država. Naime, u početku je stan plaćala 1.230 eura. Međutim, zahvaljujući tome što joj mlađa kći ide u Medicinsku školu i paralelno radi, dobila je gradski stan kojeg plaća upola manje. Kaže, da joj kao samohranoj majci u Bosni i Hercegovini niko nije pomogao, ali nikome ni ne zamjera. Jedino smatra da neće imati veliku penziju.

“Meni je za pet godina došao obračun da ću imati 150 eura. Nisam ja tamo ni školu završila ni ništa. Evo, recimo, moja kćerka sad ide tamo u medicinsku školu, normalno da će ona, ako ostane tamo imati penziju. Ja je ne mogu imati. Ali, eto, skupit će se malo ovdje, malo u Hrvatskoj, malo u Njemačkoj i opet će se moći živjeti. I ne zanima me njihova penzija. Što je to? To je minimalac. Mi tamo čistimo. Imaš ih s fakultetom koji čiste dok ne dobiju neki bolji posao s plaćom od 6-7 hiljada eura bruto. Ti će imati oko 1.500, 1.600 eura penzije”, objašnjava.

Osvrnula se pritom i na druge životne troškove. Kaže da je hrana u Njemačkoj znatno jeftinija nego u BiH.

“Skuplja je hrana ovdje. Sve je ovdje skuplje. Meso je tamo jeftinije, povrće je jeftinije i to puno. Na primjer, tamo je kila prave prasetine 6,50 eura. Teletina je sedam eura s kostima, a bez kostiju je devet. Piletina, bataci i tako to su po tri, četiri eura, različite su cijene kao i kod nas. Krompir ovisi. Nekad bude po 1,20 ili 1,30 eura, nekad bude i po dva. Ovisi o krompiru, je li mlađi, stariji, kako pristiže. Sad je mladi koumpir dva eura. Kad kupiš na više puno je jeftinije”, objašnjava ona.

Ipak, krajnji joj je cilj vratiti se u Bučiće, čim joj kćerka završi školu i postane punoljetna. Trenutno uređuje rodnu kuću i čudi se što je samo za materijal trebala dati 6.000 maraka (3.077 eura). Međutim, ništa je ne može spriječiti da se vrati. Priznaje da je hvata nostalgija za rodnim krajem kojem se vraća kad god može.