Vučićev režim je naprirodniji, ustvari jedini mogući, nastavak režima Borisa Tadića. Ako ogolimo stvar, nema ni jedne jedine razlike između nacionalnih programa i politika Miloševića, Tadića, Koštunice i Vučića – rekao je u intervjuu za Večernji list jedan od najznačajnijih živućih srpskih pisaca, Svetislav Basara.

Sve je tu, kaže Basara – „srpski svet“, antizapadni sentiment, oslanjanje na ruski vrbov klin...

- Ti režimi se razlikuju samo po stupnju nasilnosti i manjem ili većem stupnju prostakluka u političkom govoru. Anomalija – jedna od dvije u srpskoj historiji – bio je Zoran Đinđić i njegov projekt modernizacije Srbije i transformacije Srba iz bezličnih jedinki srpskog naroda u slobodne građane.

Ništa u Srbiji nije onako kako izgleda. Ožujka 2003. godine Đinđić je imao podršku od nekih četiri posto. Ovo treba zapamtiti, važno je za nastavak priče. Famozni 5. oktobar suštinski nije bio prevrat izvana, nego puč iznutra. Miloševića su „pustili niz vodu“ njegovi ljudi, već je počinjao da biva prevelika smetnja, već je kvario biznise. Službena verzija i dan-danas glasi: milijunska masa je petog oktobra zbacila Miloševića. To je koješta. Pokojni Srđa Popović je prvi uočio da je magična srpska riječ – promjena – bila samo personalna, čisto kozmetička. Državna politika – Srbi svi i svuda – ni jednog trenutka nije promijenjena.

Obožavam hrvatsku riječ „pričuva“. E, iz pričuve je aktiviran Vojislav Koštunica – u središtu čije stranke se Đinđićevo ubojstvo proslavljalo otvaranjem flaša viskija – iliti kako ga ja zovem rezervni Milošević, koji je već u noći s petog na šesti oktobar započeo restauraciju starog, nije pretjerano reći ni vječitog, jedinog mogućeg režima.

Koštunica je deset godina glumatao opozicionara. Jest on bio protiv Miloševića, ali samo zato što je htio biti na njegovu mjestu. Osim toga, Vojislav Koštunica, koautor studije „Samoupravljanje u ustanovama kulture“, Miloševiću je zamjerao komunistički background. Protiv Miloševićeve politike nije imao ništa protiv.

Srpski „Matrix“ se komplicira. Miloševićeva politika nije bila Miloševićeva, nego prastara načertanijsko-moljevićevska politika Velike Srbije koju je, nakon kratkotrajne hibernacije u komunističkom razdoblju, u optjecaj ponovo postio dementni seoski rapalj, Dobrica Ćosić, veliki prijatelj Igora Mandića i Darka Hudelista – zaključuje Basara.