Piše: Haris IMAMOVIĆ

Na portalu Bošnjaci.net, leglu nepismenosti i bošnjačkog šovinizma, Sead Zubanović je objavio – kako da kažem, a da se autor ne uvrijedi? – prilično malouman prikaz nove knjige Nenada Veličkovića "Karakazandžiluk", objavljene u izdanju travničkog Drama radosti, a podnaslovljene kao – srpski nacionalizam u akademskoj književnoj kritici o djelima pisaca iz Bosne i Hercegovine.

Zubanović najprije negoduje što je „servilno, nepromišljeno i maksimalno naivno bosansko novinarstvo“ ovu Veličkovićevu studiju proglasilo knjigom godine.

Prikazivač očigledno cilja na naslov kojim je "Slobodna Bosna" opremila agencijsku informaciju o "Karakazandžiluku", objavljenu neposredno po objavljivanju knjige. Zubanović izbjegava spomenuti "Slobodnu Bosnu", jer mu je, čini se, konformnije obračunati se s profesorom koji nosi srpsko ime, nego s jednim od najutjecajnijih medija u Sarajevu. To bi onda moglo značiti da uopće nije malouman, ili bar ne toliko koliko bi se dalo zaključiti na osnovu samog prikaza.

Logika koja dubi na glavi

Zubanović veli da je Veličković uznemiren zbog toga što „grozne poruke velikosrpske književnosti od strane Bošnjaka razotkrivene i prepoznate kao jedan od glavnih generatora zla koje se desilo tokom agresije na BiH“.

Zatim optužuje Veličkovića da „sa teritorije Federacije brani one koji su, kroz prošlo vrijeme svojom književnošću, vršili perfidnu dehumanizaciju Bošnjaka i pripremali četničku bratiju za završni pokolj istih.“

Zašto sam kazao da je Zubanovićev prikaz malouman (iako je očigledno nepristojno, te me i samog donekle diskreditira)?

Zato što Veličković upravo dokazuje suprotno – da velikosrpska književnost jeste vršila perfidnu dehumanizaciju Bošnjaka i pripremala četničku bratiju za pokolj istih.

Sasvim suprotnog od onog što prikazivač tvrdi – a bolje nego ijedan bošnjački kritičar – Veličković razotkriva grozne poruke velikosrpske književnosti i prepoznaje ih kao jedan od glavnih generatora zla koje se desilo 90-ih.

Npr. autor "Karakazandžiluka" nadugo i naširoko dokazuje da je roman Vojislava Lubarde Voznesenje roman s nacističkom tezom, po kojoj su Srbi moralno i genetski superiorni u odnosu na Bošnjake.

Kako navodi Veličković, u Lubardinom romanu, Srbi su prikazani kao žrtve nepravde, ali hrabar, zdrav, jedar i junački narod, dok su Bošnjaci redom prikazani kao moralni, pa i fizički degenerici. U Voznesenju, u svakoj muhamedanskoj kući je, kako sam pisac ističe, uvijek bar po jedna nakaza: „jedan sakat, drugi bez nosa, treći iskrivljenih vilica, suhih nogu ili izobličene glave“, itd.

U Voznesenju, Bosna se naziva azijskom zabiti, koja je puna vječitog smrada i jezivog zavijanja hodža, te pokvarenosti i zloće, himbe i licemjerja. Jedina nada je, kako ističe rezoner (baka Milica), da će „doći dan vraćanja: navaliće muško i žensko, i mlado i staro, na konjima, sa vilama i motikama, sa kosama, bošće i sjeći, gaziti i žariti, sažešće cijelu Čaršiju“.

Lubarda je 1989, u jeku Miloševićeve antibirokratske revolucije, za ovaj roman dobio NIN-ovu nagradu, najznačajniju književnu nagradu u Jugoslaviji, jer, kako podcrtava Veličković, „nijedan drugi roman nije bio bolji u označavanju neprijatelja i u argumentaciji za njegovo konačno uništenje“.

Sličan gledište zauzima i Vladimir Kecmanović u svom romanu "Top je bio vreo". On će, kako primjećuje Veličković, „Srbe predstaviti kao žrtve, a Muslimane kao kukavice, kalkulante i kriminalce“, kako bi u konačnici stvorio dojam o Sarajevu, kao „moralno propalom gradu koji u nekom biblijskom smislu zaslužuje kaznu“.

To je, kako zaključuje autor "Karakazandžiluka", gledište srpskog nacionalizma „zainteresiranog da preispiše svoju ulogu u zločinima počinjenim u Sarajevu“.

Dakle, ma koliko to obojici bilo neprijatno, Veličković, kada piše o Lubardi ili Kecmanoviću, ili Miroslavu Toholju, tvrdi isto što i Zubanović.

Zašto onda Zubanoviću toliko smeta Veličkovićeva knjiga?

Vojislav Maksimović u borbi protiv korupcije

Veličković, s dovoljno dobrom argumentacijom, tvrdi da nije sva srpska književnost – velikosrpska. Tačnije, da Ivo Andrić nije širio mržnju prema Bošnjacima, u svojim knjigama, već mu to pripisuju srpski, pa i bošnjački nacionalistički tumači.

Npr. Veličković tvrdi (sasvim opravdano) da čuvena slika nabijanja seljaka Radisava na kolac, u romanu "Na Drini ćuprija", nije prikaz srpskog stradanja pod Turcima. Za Veličkovića, Andrićev roman nije „svjedočanstvo o stradanju srpskog naroda“ (Nikola Koljević, a vjerovatno i Zubanović).

Veličković odbacuje, kao nacionalističko, i tumačenje Vuka Milatovića (a vjerovatno i Zubanovića), po kojem Radisav s Uništa „predstavlja jedan narod – srpski narod i to je slika mučenja i uništenja tog naroda“.

Sudbina Radisava se ne može poistovijetiti sa sudbinom cijelog srpskog naroda, pod osmanskom upravom, kao što to srpska (ali i bošnjačka) nacionalistička interpretacija Andrića sugeriše, ili čak eksplicitno tvrdi.

„Ako se“, piše Veličković, „pisac i bavi traumom, onda to može biti samo trauma pojedinca, izazvana nasiljem grupe (ili pripadnika grupe) čije su vrijednosti etički niske.“

To što je jedan korumpirani osmanski upravnik (Abidaga) naredio tako brutalnu kaznu ne može biti slika ni same osmanske vlasti, jer nakon njegove smjene postavljen je upravnik koji ne radi slične stvari.

Kako ističe Veličković, „namjera osmanske uprave nije bila uništenje [srpskog naroda]“, većina Srba ne dijeli sudbinu seljaka Radisava, a u knjizi Dušana Popovića O hajducima, koju je Andrić koristio kao izvor za scenu nabijanja na kolac, o toj upravi se, zaključuje Veličković, govori uravnoteženo.

Na koncu, i sam Andrić će se suprotstavljati jednostranom prikazivanju Osmanskog carstva, pa će čak relativizirati nasilje osmanske uprave, tvrdeći da su sva carstva imala svoja gubilišta i tamnice.

U intervjuu s Ljubom Jandrićem će ići čak dotle da kaže kako je „kod Turaka bilo nešto slično kao u Americi: čovek je mogao postati sve za što je imao sposobnosti. Nije trebalo da bude plemić.” (sic!)

To što Andrić kaže da su i druga carstva imala svoje tamnice i gubilišta, naravno, ne znači da ih je Osmansko carstvo nije imalo, niti da Andrić uljepšava tu državu (niti bi to trebalo raditi). Njegov pogled na vrijeme osmanske uprave, u romanima, samo je iznijansiran i kao takav neusuglašen sa predstavama kako bošnjačkog, tako i srpskog nacionalizma.

Da je Andrićevo djelo – tumačenjem deformisano i otrgnuto od izvorne namjere samog pisca – postalo sredstvo pomoću kojeg srpski nacionalisti šire svoju ideologiju, možda nabolje pokazuje govor Vojislava Maksimovića, tada visokog ratnog zvaničnika Republike srpske, iz 1993. godine, na manifestaciji Višegradske staze.

„Vraćajući se“, kaže Maksimović (a prenosi Veličković), „u ovom trenutku Ivi Andriću, mi se prisjećamo njegovih vrlo lucidnih opservacija o strašnim porivima otpadnika od naše vjere i nacije. Sjećamo se istančanih analiza njihove poremećene i perverzne psihe i nezajažljive mržnje prema srpskom pravoslavnom narodu.“

U sličnom tonu je i Maksimovićev govor povodom podizanja obnovljenog Andrićevog spomenika u Višegradu 1994, samo dvije godine nakon što su višegradski Bošnjaci u kampanji koju je Haški tribunal odredio kao istrebljenje i progon.

„Niko bolje od Andrića nije upozorio na lukavstvo, lažljivost i perverznost ove hibridne 'bošnjačke' skupine, koja je za din i u ime Alahovog proroka počinila nemjerljive zločine prema srpskom narodu.“

Provučen kroz svijest Vojislava Maksimovića, Andrić više liči na Lubardu nego na sebe, što više govori o samom Maksimoviću, nego o Andriću, ili bar ne o piscu "Travničke hronike", "Ćuprije", itd.

U Andrić – pro et contra, i sam pojasnio razliku između mladog i zrelog Andrića. Npr. njegova disertacija, za razliku od njegove kasnije proze ili intervjua, ne daje iznijansiran pogled na Osmansko carstvo, već je često u znaku oštrih kontrasta i islamofobnih ocjena.

Naglasio sam da sam Milutinović na pogrešan način valorizira disertaciju, nalazeći slabe izgovore za njene loše strane. Također, napisao sam i da istaknuti srpski kritičar, kao što su Zoran Konstantinović i Radovan Vučković, u tom islamofobnom tekstu – po mom mišljenju, neosnovano – vide temelj Andrićeve kasnije proze, pri čemu, u najboljem slučaju, pokazuju odsustvo senzibiliteta kada je u pitanju način na koji su islam i muslimani predstavljeni u disertaciji.

Da je Andrić pisao svoje romane, vodeći se oštrim kontrastima iz disertacije (npr. napredni Zapad – nazadni Istok), on bi prije svega bio loš pisac, a zatim i ono za što ga Muhsin Rizvić i drugi optužuju. Na sreću, on, recimo, u Travničkoj hronici relativizira kontraste iz disertacije, odnoseći se ironično prema svom konzulu Davilu, koji je zgrožen kada osmanske vlasti odrubljuju glave, a isto to mu ne smeta, kada čine francuske vlasti, štaviše, u drugom slučaju, smatra to napretkom.

Knjiga godine vaistinu

Veličković je napisao "Karakazandžiluk", uz ostalo, kako osporio bizarnu, ali provokativnu tvrdnju srpskog profesora sa londonskom adresom Zorana Milutinovića da ne postoji srpski nacionalistička recepcija Andrića i da je  „izmišljena da bi se stvorila lažna predstava o dva nacionalizma koji se bore oko Andrića“.

Kada je Veličković objavio inicijalni tekst (u jednom zborniku na engleskom jeziku), dokazavši da itekako postoji i srpska nacionalistička recepcija Andrića, Milutinović je – osim što je  volšebno, ali neuvjerljivo opovrgavao tu činjenicu – u knjizi "Fantom u biblioteci" svog suparnika optužio da ide niz dlaku bošnjačkim nacionalistima. Teška optužba od jednog Zorana, koji živi u Londonu, na račun jednog Nenada, čije je prebivalište u Sarajevu.

Veličkovića to ipak nije obeshrabrilo, već je u "Karakazandžiluku" iznio dodatne dokaze, pomoću kojih je pobijedio u ovoj polemici. A da njegovo gledište ne ide u prilog bošnjačkom nacionalističkom diskursu o Andriću potvrđuje i reakcija Seada Zubanovića, “prvog pisca bošnjačke alternativne povijesti“ (Fatmir Alispahić), koji ne osporava samo Veličkovićevu knjigu, već na primitivan način nasrće i na njegovu ličnost, pišući da je „prepoznatljivo fizički dosta neuredan čovjek“.

Navedenu ocjenu o svom suparniku, u jednoj raspravi o književnosti, može iznijeti samo mentalno dosta neuredan autor. S obzirom na to šta piše, kao i na to da govori uime cijelog naroda, možda bi zgodno bilo pitati: ko Bošnjacima podmeće Seada Zubanovića?

Pitanje je zapravo da li je on uopće pročitao knjigu (čak i ako je vidio sva njena slova). Jer, npr. u prikazu tvrdi da je za Veličkovića Bosna – crni, vještičiji kazan, „neko divlje problematično mjesto sa negativnim predznakom zbog daha prošlosti s Orijenta, odnosno u njoj prisutnog islama“.  Istina je da Veličković, kroz cijelu knjigu, minuciozno osporava & odlučno odbacuje takvo, stereotipno i ksenofobno predstavljanje Bosne, Bošnjaka i islama! 

U svakom slučaju, valja imati na umu da je Zubanović, uprkos svojim namjerama i podlosti svojih ocjena, zapravo pomogao Veličkoviću, jer je, kako rekoh, savršeno dobro demonstrirao da autor "Karakazandžiluka" ne ide niz dlaku bošnjačkim nacionalistima, za razliku od Milutinovića, koji ide niz dlaku srpskim nacionalistima.

Za srpske nacionaliste, Milutinović je sasvim dobar takav kakav jeste, jer je uvijek pun razumijevanja za njihove poglede, kao i brige da, u očima njegove londonske publike,  tipovi kao što su Koljević, Palavestra – pa i sam Radovan Karadžić, u jednom pasažu o lisabonskim pregovorima 1992, u "Fantomu u biblioteci" – izgledaju kao umjereni, multikulturalni političari, a ne kao divlji nacionalisti što i jesu.

Riječju, dok srpski nacionalisti ne vide ništa sporno u Milutinovićevim tezama, bošnjački itekako imaju problem s Veličkovićevim, i to govori dovoljno, bar onom ko želi da čuje.