Piše: SENAD AVDIĆ
 
Pričao mi je Hakija Pozderac o detaljima svog hapšenja i boravka u zatvoru u Bihaću gdje je bio prebačen iz Beograda.
„Ja sam od početka afere znao da se ide na moje hapšenje i da Fikret Abdić nije glavni cilj pokretača ove afere, nego prije svega, Hamdija, pa potom ja. Vidjelo se to iz medijske orkestracije koju je, kako je vrijeme odmicalo, sve manje zanimao Fikret, a sve više braća Pozderac. Optuživali su nas u beogradskim novinama da smo šefovi iranskih špijuna u Jugoslaviji. Negdje krajem jeseni, kada su napadi i prijetnje hapšenjem eskalirali, rečeno mi je da će uskoro po mene doći policija i lišiti me slobode. Odlučio sam da pozovem Branka Mikulića, predsjednika Saveznog Izvršnog Vijeća.

Htio sam ga zamoliti da on provjeri kod svog ministra policije Dobroslava Ćulafića šta se dešava i prijeti li mi opasnost od hapšenja. Zvao sam Branka nekoliko puta, ostavljao poruke kod sekretarice, nikad mi se nije javio. Znam da se on želio distancirati od tih događaja, vjerovatno se plašio da ga ne povežu sa nama. Niko u toj političkoj i medijskoj ludnici nije bio siguran. Ali, opet, mislim da nije postupio korektno ni ljudski... Dugo se mi poznajemo i svašta smo zajedno predeverali. Kada mu je kćerka Planinka bila bolesna trebali su joj neki rijetki i skupi lijekovi koji se kod nas nisu mogli nabaviti. Ja sam tada bio predsjednik Olimpijskog komiteta Jugoslavije i potegao sam svoje veze širom svijeta i nabavio lijekove Planinki Mikulić. Ako ni zbog čega drugog, mislim da sam zbog toga zaslužio da mi se Branko javi. Ne da mi pomogne, nego da me informiše šta nam se sprema.“

OLUJA NAD KRAJINOM

Hakija Pozderac je uhapšen u svojoj kući na Dedinju u decembru 1987.godine. Policija je po njega došla u jednom automobilu kojim će ga prevesti u zatvor u Bihaću. Putovanje umalo nije završilo tragično.

„Krenuli smo kasno noću, negdje pred zoru smo stigli do Drvara, odakle nas je cijelim putem pratilo snježno nevrijeme. U autu, dvojica uniformisanih policajaca Saveznog SUP-a i ja. Oko 20-30 kilometara prije Bihaća policijsko je auto zaplesalo na zaleđenoj cesti i pri velikoj brzini sletjelo u jarak. Ja sam sjedio na zadnjem sjedištu, dobro sam se ugruhao, ali ova dvojica što su sjedila naprijed bila su teško povrijeđena, nisu se mogla pomaći, krvarile su im glave. Izvukao sam se iz auta, potom izvukao i njih dvojicu i položio ih pored ceste. Sve se u hladnom krajiškom jutru prolamalo od njihovih krikova. Pokušavao sam zaustaviti neki automobil, međutim dugo nije naišao ni jedan. Kada sam napokon čuo zvuk motora, izašao sam na cestu i zaustavio jedno vozilo. Vozač koji je bio sam u vozilu me gledao u nevjerici, prepoznao me.

„Kuda Vi, druže Hakija, po ovom kijametu“, upitao me. „Najprije, ovu dvojicu što leže pored ceste da prebacimo do bolnice, a potom ćeš mene odvesti u zatvor.“ Ništa mu nije bilo jasno, ali me poslušao, pomogao da ubacimo povrijeđene u auto i krenuo prema Bihaću. Kada sam se sat-dva kasnije pojavio sam-samcat pred kapijom zatvora, stražari nisu vjerovali šta im se dešava.
Hamdija i Hakija Pozderac su u jednom članku objavljenom u „Borbi“ označeni kao šefovi špijunske mreže Irana u Jugoslaviji. Taj članak nije potpisao niko do poznatijih novinara toga lista, autor je bio neki anonimus. Nakon tužbe koju su pokrenuili advokati braće Pozderac za klevetu optužen je izvjesni zaposlenik  dopisništva „Borbe“ iz Sarajeva koji se bavio tehničkim poslovima, bio je domar, vozač, kurir, ali ne i novinar. Na suđenju je priznao da je dobrovoljno pristao da svoj potpis stavi pod tuđi članak, ali nije želio otkriti ko je bio stvarni autor, niti ko je osmislio cijelu ovu odvratnu epizodu. Sud ga je proglasio krivim i osudio na zatvorsku kaznu.

POKAJANJE NOVINARKE U CIVILU

Hakija Pozderac u razgovoru kojeg sam ovdje više puta citirao, otkrio mi je da ga je nakon izlaska iz zatvora i dolaska kuću u Beograd, nazvala novinarka „Borbe“ Dragica Pušonjić. „Rekla mi je da je dosta članaka pisala o meni, da me nikada prije nije zvala da čuje moje mišljenje, te da sada želi ispraviti tu nepravdu jednim velikim razgovorom sa mnom. Rekao sam joj da dođe kod mene kući na kafu, pa ćemo se tada dogovoriti“.

Čim je stigla u njegovu kuću, pričao je Pozderac, novinarka „Borbe“ mu se počela izvinjavati i posipati se pepelom. „Govorila je da nikada nije imala ništa protiv mene, niti mog brata Hamdije, da je samo radila svoj posao. Priznala je da je kasnije shvatila da su je njeni šefovi grubo izmanipulisali i nagovorili da radi nešto što joj danas ne služi na čast. Bila je mlada, ganjala je afirmaciju i ekskluzive, ne vodeći dovoljno računa o posljedicama i etičnosti toga što je radila. Pominjala je da su je šefovi iz Beograda uputili na ministra policije Duška Zgonjanina kao najpouzdanijeg izvora od kojeg će primati informacije... Kada je završila svoj pokajnički monolog, ja sam joj rekao da će sve što je meni ispričala lijepo da napiše u uvodu intervjua kojeg tek treba da napravi sa mnom i u kojem me može pitati šta god želi. Jedno me vrijeme novinarka Pušonjić gledala nijemo, ne vjerujući šta joj predlažem, a onda je briznula u plač. „Ne mogu to uraditi, nemojte to od mene tražiti, druže Pozderac, to bi bio kraj moje novinarske karijere“, govorila je plačući. Ako je tako, Dragice, onda smo završili, od intervjua nema ništa“, kazao je Hakija Pozderac dok je supruga Razija klimanjem glavom potvrđivale njegove riječi.

ZVIJEZDA JE ROĐENA, ZDRAVKO GREBO

Da bi se razumjeli sve procesi, politički, društveni, ekonomski koji su isplivali u javnost na valu slučaja „Agrokomerc“ moralo se znati mnogo više o funkcioniranju sistema vlasti, u sva tri njena segmenta, zakonodavnom, izvršnom, sudskom, nego što sam ja znao u to vrijeme. U (jedno)partijskom društveno-političkom sistemu glavnu riječ je vodio Savez komunista, te je stoga najvažniji forum na kojem se vodila rasprava o „Agrokomercu“ bio Centralni komitet Saveza komunista BiH. U jesen 1987.godine, CK SK BiH je dvije svoje sjednice isključivo posvetio događajama vezanim za „Agrokomerc“  i utvrđivanju odgovornosti funkcioinera umješanih u ovu aferu. Povod su, naravno, bila medijska otkrića enormnog kriminala Fikreta Abdića.
„Najodgovorniji ljudi za ovu aferu sjede u ovoj Sali“, izgovorio je sa govornice član CK SKBIH profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu Zdravko Grebo.

Nisam do tada poznavao profesora Grebu, o njemu sam ponešto saznao od njegovih studenata i zajedničkih poznanika. Sa njegovom tadašnjom suprugom Lidijom organizirao sam neke programe u Domu mladih gdje je, mislim, bila stalno zaposlena.
Nakon te rečenice, netipične i po mnogo čemu prevratničke, Grebo je nastupao kao medijska zvijezda, simbol borbe protiv kapilarno korupmiranog sistema. To nikoga nije trebalo čuditi jer on nije izgledao kao tipični konfekcijski, birokratizirani političar, izgledao je lijepo i skladno, nastupao otvoreno i nešablonski, odlučno, govorio jasno i precizno. Bilo je čudno da se nekome takvom uopće pružila prilika da uđe u okoštali, birokratizirani Centralni komitet SK BiH gdje se nije ulazilo bez ozbiljnih provjera i dokazane idejno političke pravovjernosti i podobnosti.

Mnogo godina kasnije, u knjizi „Grebo“ objavljenoj nakon njegove smrti Zdravko je govorio autoru Bori Kontiću o tom periodu i svom doprinosu utvrđivanja odgovornosti za „Agrokomerc“. Kazao je da nije ništa znao o „Agrokomercu“ sve dok ta tema nije hitno stigla na dnevni red CK SK BiH. „... Mislio sam da ako je Fikret Abdić lopov, ako su oni umiješani u to, onda bi trebalo da odgovaraju. Ne bježim od toga, o čemu se dugo špekuliše, da je afera „Agrokomerc“ bila dugo pripremana, uključujući kasniju aferu „Neum“ za rušenje Bosne i Hercegovine. Što se mene tiče, reagovao sam instinktivno“.

Zdravko Grebo, što sam saznao naknadno, je u vrijeme njegove najveće poplarnosti i medijskog prisustva, bio dio komunisitčkog establišmenta barem desetak godina prije „prevratničkog“, on bi rekao „jakobinskog“ nastupa na Devetoj sjendici CK SKBiH. Nekoliko godina tokom pripreme i održavanja sarajevskih Olimpijskih igara je proveo u kabinetu Branka Mikulića, bio je aktivan član  partijskih organizacija, nekadašnji nestašni „šezdesetosmaški“ dečko iz ugledne komunističke familije „koji obećava“..
 
Govoreći o svom odnosu prema Hamdiji Pozdercu, on je u knjizi kazao:„Budući da sam znao i njega i Mikulića i cijelu tu garnituru, imao sam malu nelagodu...Mislim da sam jedan od posljednjih ljudi sa kojim je Hamdija popio kafu. Rekao mi je nešto - ne daj da me izbace iz Partije...“

GDJE JE NESTAO NIJAZ?

Ako je Zdravko Grebo u svijet visoke politike u Bosni i Hercegovini stigao uz pomoć Branka Mikulića, njegov univerzitetski i partijski kolega Nijaz Duraković bio je miljenik Hamdije Pozderca. Duraković je nakon 14. Kongresa SKBIH izabran u Predsjedništvo CK SK BiH i postao neformalni partijski ideolog. Njegovo držanje nakon izbijanja afere „Agrokomerc“ i svega onoga što je iz nje proisteklo, bilo je, najblaže kazano čudno, enigmatično. Često smo se u to vrijeme sretali i razgovarali, međutim, Nijaz je koliko god ja na tom insistirao, izbjegavao da se decidno izjasni o događajima koji su potresali Bosnu i Hercegovinu. Nije se očitovao ni na sjednicama CK SKBiH, na jednoj od ključnih sjednica komunističkog vrha on se nije ni pojavio, izbjegavajći svrstavanje ili decidno izajašnjavanje otišao je na neki naučni skup koji se održavao negdje na Jadranu.
Ni nakon tri i pol decenije nemam ni približno precizan odgovor o razlozima i motivima za takav, bez sumnje oportunistički odnos Nijaza Durakovića prema tektonskim promjenama koje su pratile aferu „Agrokomerc“.

Nijaz je bio lojalan partijskom vrhu i njegovom predsjedniku Milanu Uzelcu i nikada nije javno doveo u sumnju ispravnost odluka koje je donosio. Možda je oportunizam riječ koja najbliže definira njegov odnos nezainteresirane distanciranosti od procesa koje su pokrenti aferom „Agrokomerc“.

“POKRETNA IMOVINA, ŠTA TO BIJAŠE?”

Dvije godine nakon što je zbog nereagiranja u slučaju „Agrokomerc“ smijenjen sa funkcije republičkog javnog tužitelja, Avdo Čampara mi je predočio dokumente, stenogram sa zatvorenih partijskih sastanaka kojima je predsjedavao Milan Uzelac. Iz njegovih diskusija i analiza poslovanja „Agrokomerca“ bilo je evidentno da Uzelac nije vladao osnovnim ekonomsko-financijskim kategorijama. Tako u jednoj diskusiji u kojoj je neko pominjao da je „Agrokomerc“ ima značajna obrtna sredstva. Uzelac pita: „obrtna sredstva... to su automobili, kamioni... je li tako?“. „Dakle, osoba koja ne zna šta su obrtna sredstva sebi je dala za pravo da donosi odluke, smjenjuje i hapsi ljude“, ogorčeno je komentirao bivši tužitelj Čampara.

U aferi „Agrokomerc“ u vrijeme njenog otkrivanja i svega što je potom uslijedilo nisam ništa pisao. Glavni razlog je što se nisam razumnio u složenost poslovnih i bankarskih operacija za koje su Fikret Abdić i njegovi politički pokrovitelji inkriminirani. Tokom rata u jednom užem društvu Uglješa Uzelac, koji je godinama bio direktor Privredne banke Sarajevo, na anegdotalan je način objasnio funkciniranje bankarskog sektora u njegovo vrijeme. „Nazove me, recimo drug Hamdija i kaže:  Uglješa, zvao me Fikret Abdić, treba mu hitno kredit, de vidi da mu to osiguraš. I onda mu je kažem: Druže Hamdija, ne ide to tako, prvo treba pismeni zahtjev uz prateću dokumentaciju, pa se onda sazove Kreditni odbor Banke, da raspravi, nakon toga se odlučuje...“
„Ne izmišljaj, Uglješa, nisi smio tako pričati sa Hamdijom“, prekinuo ga je neko iz okupljenog društva. „Naravno da nisam, nego ja to kažem u sebi, a u slušalicu kažem: naravno, druže Hamdija, bit će onako kako vi tražite“!       

POSLJEDNJA EPIZODA - UŽIČKA 13

Hamdija Pozderac je vrlo brzo podnio ostavku na mjesto potpredsjednika Predsjedništva SFR Jugoslavije i bio je to početak njegovog političkog sunovrata, a ubrzo i životnog puta.

U jesen 1989.godine, posjetio sam u Zagrebu Josipa Vrhovca, jednog od najutjecajnijih hrvatskih političara. Nekoliko mjeseci ranije istekao mu je mandat člana Predsjedništva Jugoslavije. Hrvatska vlast mu je dodijelila kancelariju u zgradi Sabora na Gornjem gradu u kojoj smo dugo razgovarali. Jedna od tema bila je politička sudbina Hamdije Pozderca, sa kojim je on, kako je rekao, bio najbliži od svih članova jugoslovenskog državnog vrha.

„Žao mi je Hamdije, bio mi je drag,  ali u neku ruku sam još uvijek ljut na njega“, kazao je Vrhovec. „Kada smo se posljednji put vidjeli u Beogradu pred njegov odlazak u Sarajevo, upozorio sam ga: „Hamdija, ne smiješ podnijeti ostavku sve da te dolje u Sarajevu kolju ovi tvoji. Neka te smijene ako mogu, a ne mogu, ostavku im ne smiješ dati. Ne radi se ovdje samo o tebi i tvojoj političkoj budućnosti, veće su stvari u igri, o sudbini ove zemlje se radi“, tako sam mu kazao“, ispričao mi je Vrhovec.
Razgovor smo vodili  u vrijeme neposredno nakon čuvenog Miloševićevog govora na Gazimestanu, pa je Josip Vrhovec, nekada bliski sradnik Josipa Broza Tita, kazao nešto o čemu se malo znalo, a moguće da je presudno utjecalo na događaje oko „Agrokomerca“ dvije godine ranije.

„Hamdija Pozderac je kao potpredsjednik Predsjedništva Jugoslavije bio na čelu Komisije za promjenu Ustava SFRJ. U najavljenim promjenama svakako je najosjetljivije pitanje bio budući status pokrajina u okviru Srbije, odnosno Jugoslavije. Posebno se to odnosilo na status Kosova. Negdje prije ljeta 1987.godine, Hamdija je boravio nekoliko dana na Kosovu i razgovarao sa tamošnjim državnim i partijskiom vrhom u funkciji promjena Ustava. Prenio mi je najvažnije zaključke i akcente tih sastanaka. Ubrzo nakon toga imao je sastanak sa Slobodanomn Miloševićem.

Ne znam da li je na tom sastanku bio prisutan Ivan Stambolić, predsjednik Predsjedništva Srbije, ali sam siguran se to odvijalo prije Osme sjednice CKSK BiH i njihovog sukoba. Poznato mi je da je taj Hamdijin susret sa Miloševićem trajao jako dugo, možda desetak sati i da je bio vrlo polemičan i težak. Rekao mi je da će se razgovori sa vrhom vlasti u Srbiji nastaviti i da će o tome izvjestiti Komisiju na čijem je čelu bio, ali mislim da do novog sastanka sa Miloševićem nikada nije došlo. Otvorena je afera „Agrokomerc“ i sve što se dešavalo oko toga vam je poznato bolje nego meni“.

Hakija Pozderac je rat proveo u svojoj kući u Užičkoj ulici u Beogradu, umro je marta 1994.godine. Prema riječima njegove supruge Razije, u jesen 1993. godine pred njihovom kućom se pojavio Fikret Abdić u robusnoj pratnji pripadnika srbijanske policije. Abdić je insistirao da se vidi sa Hakijom Pozdercem, Pozderac je odbio da ga primi u svoj dom, “ja sa njim odavno nemam ništa pričati” navodno je rekao, tek kasnije na vijestima smo vidjeli da je Abdić bio u “državničkoj posjeti Slobodanu Miloševiću” kao lideru svoje propale paradržave, ispričala je Hakijina supruga.

Urna sa posmrtnim ostacima Hakije Pozderca stajala je četiri godine u podrumu njegove porodične kuće. Po izričitoj želji, tražio je da bude položena u rodnom Cazinu što su godinama onemogućavale lokalne vlasti, ohrabrene liderima SDA iz Sarajeva čiji animozitet prema familiji Pozderac nikada nije jenjavao. Lično sam molio, 1997.godine, Harisa Silajdžića, tadašnjeg predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH u kafani Ćesko, u prisustvu Mustafe Mujagića, Silajdžićevog glasnogovornika i miljenika familije Pozderac da utiče na prenošenje urne iz Beograda u Cazin. Ništa nije urađeno, godinu-dvije kasnije, Hakija Pozderac je konačno sahranjen na svojoj krajiškoj zemlji, od političara lokalnih i državnih nazočio je i govorio isključivo Nijaz Duraković.