Piše: SENAD AVDIĆ

Krajem prošlog mjeseca slovenački filozof Slavoj Žižek objavio je tekst naslovljen "Globalni kapitalizam i trajni rat" u kojem je na nizu primjera, uglavnom zemalja afričkog kontinenta, pokazao kako "prirodni resursi mogu da budu izvor nasilja i siromaštva, koliko i podrška miru i prosperitetu". Za najsvježiji primjer Žižek je uzeo građanski rat koji godinama bukti u Sudanu. Svaka od dvije zaraćene vojne formacije i njihov" "muslimanske ratovođe", Abdel Fattah al-Burhan komandant SAF-a, sa jedne i Muhamed Hamdan Dagalo (poznatiji kao Hemedti) koji vodi RSF, ima svoje navijače i sponzore oružja u nekoj od zainteresiranih zemalja, Rusije, Kine, Emirata, Libiji. Dagalo-Hemedti je tu u ozbiljnoj prednosti: njegova vojska kontrolira region "bogat rezervama zlata, što mu omogućava da kupi oružje koje mu je potrebno…", navodi Žižek.

MRAMOR, KAMEN I ŽELJEZO

Na sličan način je to, "prokletstvo resursa" (kritičnih minerala, zlata, dijamanata) odredilo sudbinu Konga, generiralo i produžavalo rat u toj državi. Odnosno, podsjeća Žižek, bogatstvo naftnih zaliha usmjerava razvoj događaja u Libiji, njeno rasparčavanje od strane naoružanih bandi koji kontroliraju i prodaju izvorišta nafte nakon sloma režima Moamera el-Gaddafija, 2011. godine. "To nam je podsjetnik koliko je kapitalizam riješen da osigura stabilno snabdijevanje jeftinim sirovinama. To je mučna sudbina država sa prokletstvom resursa", zaključuje Slavoj Žižek.

Prirodni resursi su "vrjednosno neutralni", oni mogu biti "prokletstvo", ali i "Božiji dar", razbijač, ali pokretač razvoja nekog društva. Nisu bogata nalazišta nafte u Libiji bila prokletstvo, nego blagodat u decenijama u kojima tom nesretnom zemljom nisu vladale naoružane bande nego jedan socijalno senzibilan, takoreći, "merhametli" dikatator.

Prirodni resursi, ili kako su nas u školi starinski učili "prirodna bogatstva", snažno su determinirali ekonomiju, time i društveni, obrazovni, kulturni, psiho-socijalni okvir bosanskohercegovačkog društva i građana. "Ugalj, kamen i željezo", da parafraziram staru rock and roll pjesmicu, činili su bazičnu osnovicu privrednog razvoja Bosna i Hercegovine u decenijama između dva rata kada se ova zemlja transformirala iz kasnofeudalne u ranosocijalističku, modernu etapu svoga razvoja. "Bosna i Hercegovina ne smije biti sirovinska baza za ostale jugoslovenske republike", gunđali su osamdesetih godina ovdašnji suverenisti, nepokolebljivi federalisti. Ne trebate nužno biti cinični katastrofičar da bi ste "iz priloženog", aktuelne ekonomske krvne slike zaključili, da već duže vrijeme koje se mjeri decenijama Bosna i Hercegovina nije sirovinska baza ni sebi samoj, a kamo li svom okruženju! Tuzlanski i srednjobosanski rudarski bazeni uglja ne mogu zadovoljiti potrebe termoelektrana, pa se ćumur u ogromnim količinama kupuje ili u drugim dijelovima BiH, ili na inozemnom tržištu. Sa kamenom stvari još lošije i apsurdnije stoje: skoro 90 posto potreba (ukrasnog) kamena i granita se uvozi i to najvećim dijelom iz Kine na šta se godišnje potroši više od 10 miliona maraka. Država čiji se resursi kamena već stotinu godina gotovo nepotrošivi, i u čijim se majdanima kopa(o) najkvalitetniji i najfiniji kamen, postala je ovisna o uvozničkim lobijima.

KAKO JE PROPAO "GRANIT"

Najkonzervativnije procjene vrijednosti zaliha kamena u općini Jablanica pominju brojku od milijardu maraka, a one hrabrije barataju i se desetostruko većim ciframa. Cijelo prošlo stoljeće kamen iz ove hercegovačke općine ukrašavao je najljepše zgrade, trgove, hotele… širom Evrope, vodeći svjetski kipari su ga koristili za svoja monumentalna umjetnička djela, mauzoleje, spomenike, groblja…Do početka rata preduzeće "Granit" koje je gospodarilo kamenim "resursom" predstavljalo je kičmu ekonomskog i svakog drugog razvoja Jablanice, sporta, kulture, stanogradnje. Više od hiljadu zaposlenih, od čega najveći broj proizvodnih randika, klesara, kamenorezaca..., radilo je na najsuvremenijim mašinama, tehnološki park je redovno obnovljan, mladi ljudi su školovani za ovaj unosni esnaf.

Tako sam barem čuo od zaposlenika koje sam sretao tokom relativno čestih boravaka u Jablanici tokom rata. Rečeno mi je da preduzeće "Granit", njegova tehnika, operativa, nisu pretrpjeli ozbiljnije ratne štete i da su sa prvi danom mira spremni krenuti od tamo gdje su zaustavljeni u proljeće 1992.godine.

Naravno da oni tada nisu mogli računati, osim uskog sloja ratnih profitera i njihovih političkih pokrovitelja, da će transformacija tog preduzeća iz društvenog u državno, pa potom "pretvorba" u privatno vlasništvo, u skoro tri postratne decenije uništiti i "Granit" i egzistenciju njegovih radnika. "Privatizacija je proces pretvaranja nečega u ništa", napisao je svojevremeno novinar i pisac Emir Imamović- Pirke i njegova aforistička bravura se u slučaju jablaničkog preduzeća pokazala surovo istinitom.

Preduzeće "Granit" je nakon rata prešlo u nadležnost Hercegovačko-neretvanskog kantona, kasnije je, nakon molbi radnika  Vlada Federacije BiH kada se na njenom čelu nalazio premijer Alija Behmen preuzela na sebe brigu nad njim. Kada je i zbog čega ta nadležnost prestala, nije nikad objašnjeno. Paralelno sa seljakanjem iz Jablanice, Mostara i Sarajeva, izvršena je privatizacije "Granita": firma je prešla u vlasništvo ortačke grupe u kojoj je glavnu riječ imao dotadašnji direktor "Granita", Muhamed Marić se zvao taj "kupac".

Milion zamršenih, neprohodnih rukavaca ima priča u tužnoj i nevjerovatanoj sudbini jablaničke firme i njenih radnika. Jedan od njih bilo je i premještanje sjedišta firme iz Hercegovine u Sarajevo, što je prije petnaestak godina praćeno masovnim protestima radnika ispred Općinskog suda u glavnom gradu BiH. Tražilo se poništenje sudske odluke o stečaju "Granita", preregistracije koju je uz pomoć Suda "izganjao" novi vlasnik, te vraćanje u Mostar.

Radnici su godinama vodili rovovsku, iscrpljujuću bitku za spas svoje firme, blokirali saobraćaj u Hercegovini, tukli se i bili premlaćivani od sudske policije, tražili intervenciju Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća. Dugovi preduzeća se nisu mogli vraćati, jer je firma u stečaju promijenila račun. Tračak kakve-takve nade u pravdu i zakonitost bila je prije više od deset godina najava iz Tužiteljstva Bosne i Hercegovine da će procesuirati odgovorne za kriminalnu privatizaciju i uništavanje "Granita", od čega do danas nije bilo nikakvih konkretnih poteza. Neki su to povezivali sa činjenicom da je u međuvremenu na čelo Tužiteljstva došao Goran Salihović, koji je prethodno bio predsjednik Općinskog suda u Sarajevu na kojem su novi vlasnici preregistrirali "Granit" i preselili mu sjedište.

"TAJNA" ZA KOJU SU SVI ZNALI

U međuvremenu je kopnio entuzijazam radnika "Granita" koji su jedini pokazali brigu za sudbinu firme, njihov "dugi marš" je zaustavljen, kako je pjevao Balašević "u koraku i snu". Prije nekoliko godina "Granit" je dobio novog stečajnog upravnika -Abida Šarića. Nisam do kraja siguran, ali nekako mi se čini da je riječ o čovjeku koji je prije 15-ak godina, kao dugogodišnji kadar Stranke demokratske akcije, bio ministar privrede u Kantonu Sarajevo i kojeg su povezivali sa brojnim ne baš slavnim i uspješnim projektima. Mediji su nedavno objavili da je "Granit" prošle godine poslovao sa gubitkom od 1,26 miliona, kao i da su dugovanja firme, nakon što je proteklih godina rasprodana manje-više cjelokupna njena imovina, veća nego što su bila prije dolaska stečajnog upravnika Šarića. Ako za Šarića i nisam siguran, nemam dvojbu u vezi sa vlasnikom firme koja je lani preuzela vlasništvo nad "Granitom": firma se zove "Lake" a njen je vlasnik Nedžad Bubica, još jedan od tranzicijskih šampiona, blizak vrhovima bošnjačke vlasti u Sarajevu. Bubica je prije koju godinu bio sumnjičen da je zajedno sa profesorima Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu lovio u mutnom na zemljištu te visokoškolske ustanove na Marijin dvoru, vjerovatno najatraktivnijim parčetom bosanskog grunta... Nije još uvijek poznato da li je filma "Lake" uplatila 20 miliona maraka bez kojih ne može dobiti koncesiju na korištenje kamena u Jablanici.

Cijela ova priča o propasti jedne nekada uzorne firme, naravno da nije nova, ona je postala norma, "standard" ovdašnje privatizacije, a ne incident sa njene margine. Ali, priča o "Granitu" jeste dramatična slika raspada pravnog poretka, kapitulacije svih državnih institucija i instrumenata: privatizacijskih agencija, pravosuđa, policije, lokalnih i vlasti više razine.

Tamo gdje se država povlači u ilegalu, a njene institucije kolabiraju, svoju priliku vidi i nalazi "privatna incijativa", kojoj je bezakonje i prirodan saveznik: godinama se znalo da izvjesni biznismen iz Jablanice i njegovi kompanjoni "na crno", protivzakonito, bez dozvola ikakavog nadzora kopaju i obrađuju kamen na brdu iznad Donje Jablanice i niko na to nije obraćao pažnju, niti je taj kriminal zaustavio. "Gore su opasni ljudi", upozorio je novinara "Istrage" stanovnik Donje Jablanice koji je preživio tragediju. Dijabolična smjesa kamena i pomahnitale vode koja je krenula sa kamenoloma, razorila je prethodne noći Donju Jablanicu, kao vulkanska lava Vezuva što je poharala Pompeje!

Ti "opasni ljudi", okupljeni oko Dženana Honđe i njegove firme Sani d.o.o tek će nakon užasa i tragedije koju uvećao i ubrzao njihov ilegalni kamenolom, prema najavama Tužiteljstva u Mostaru, imati priliku suočiti se sa institucijama pravne države.

Prokletstvo, zla kob "prirodnih resursa" o kojem je pisao Slavoj Žižek parazitiraju na humusu nedovršenih, raspadnutih država i njihovih institucija; kako u Sudanu i Libiji, tako i u Jablanici!