Piše: SENAD AVDIĆ

(Prije trideset godina, 26.januara 1995. godine Sarajevo je obilježavalo hiljadu dana opsade grada od strane Vojske Republike Srpske . U grad koji je pod opsadom preživio i narednih godinu dana tim povodom stiglo stotine gostiju iz cijelog svijeta, gradonačelnika prijateljskih gradova, istaknutih intelektualaca, diplomata, mirovnih aktivista, novinara. Mnogi od njih su tokom dva dana boravka u gradu posjetili Abdulaha Sidrana, najvećeg pjesnika Sarajeva koji je rat proveo u svom gradu i napisao neke od svojih najznačajnijih pjesama. Sidran je prošle godine izgubio dugotrajnu, herojsku bitku sa opakom bolešću, ali ga njegovo grandiozno djelo čini trajnim i nezaobilaznim u svakoj, ne samo kulturnoj  povijesti glavnog grada Bosne i Hercegovine

Osnivač i urednik „Slobodne Bosne“ sjeća se tog dana, 26. januara 1995. provedenog sa Sidranom i njegovim gostima i donosi dio iz dužeg rukopisa-uspomene na Pisca.

Ni Abdulah Sidran nije znao objasniti kako su se krajem januara 1995. godine, na Dan u kome se obilježavalo tužnih i strašnih hiljadu dana odbrane od srednjovjekovne opsade našeg grada u njegovom stanu okupio toliki broj važnih, zanimljivih i dragih gostiju. On ih, odnosno on nas, nije sazivao, sami smo se pozvali, a on se nije bunio, radovao se svakom gostu.

(Tih ratnih dana Sidran je napisao  pjesmu u kojoj govori, po sjećanju citiram, „bolje me ubijte nego me zovite tamo gdje ima više od troje ljudi“).

Kad sam oko podneva ušao stan  u Ulici Kate Govorušić već se poveliko društvo bilo okupilo. Ljudi su tog dana stizali u Sarajevo iz cijelog svijeta. Profesor i pisac Predrag Matvejević je došao iz Italije i donio dvije boce originalnog francuskog konjaka „Martel“. „Doći u Sarajevo, a ne vidjeti Avdu, je kao biti u Rimu, a ne vidjeti Papu“, ne znam da li je on to rekao, ili neko drugi  ko je taj dan navratio među nas.  Matvejević i Sidran su stari prijatelji, svašta ih spaja, i Sarajevo i Mostar i Zagreb i Italija.

MLIJEKO KOJE JE ZADOJILO MATVEJEVIĆA

Prevrću-obrću priče o zajedničkim poznanicima iz Sarajeva i Mostara, Beograda i Zagreba, Italije. Niko im se ne upliće u razgovor, milina ih slušati, svaka priča pametnija i duhovitija od one prije nje. „Ne znam da li sam ti to ikada pričao, Avdo, da kada sam bio skroz mali u Mostaru, majka mi nije imala mlijeka, pa me u prvim mjesecima boravka na ovom svijetu dojila komšinica muslimanka“, ispovijeda se tankim, prigušenim  glasom Matvejević.

Abdulah Sidran i Senad Avdić

„Nisam to do sada znao, ali mi je odlično poznato da je i našeg brata Mirka Kovača, ogromnog pisca, također dojila komšinica muslimanka“, uzvraća Sidran. Onda napravi pauzu, ko ga poznaje jasno mu je da sprema neku „šegu, provaljotinu“,  pa nastavlja: „A ja sve mislio da ste vas dvojica dobri i zlatni sami od sebe, kad jok: takvima vas zadojila i načinila muslimanska sisa“, govori pa prasne u smijeh kojeg prenosi na sve nas poredane oko velikog stola punog svakvog „ića i pića“. Najgromoglasnije se od sve brojnijeg društva smije Kemo Osmanagić, krupan čovjek, u svakom smislu ljudina,  direktor šahovske reprezentacije Bosne i Hercegovine, koja je nešto ranije  osvojila drugo mjesto na Šahovskoj Olimpijadi u Moskvi. Nekada, sedamdesetih godina, Kemal Osmanagić je bio zvijezda jugoslovenskih  kvizova, onih koje su vodili Oliver Mlakari Mića Orlović. Doveo je u Sarajevo i kod Sidrana  članove te srebrene olimpijske družine velemajstore Bojana Kurajicu i Emira Dizdarevića. Kurajica, Dalmatinac koji cijeli život proveo u Španjolskoj , nekadašnji juniorski prvak svijeta, izabrao je Bosnu i Hercegovinu: „Bio je to moj logičan, etički izbor, nisam imao dilemu kada sam pozvan da igram za Bosnu“, objašnjava nam. Predrag Matvejević ne zna, pa mu Kemo Osmanagić opričava da je TANJUG sa šahovske Olimpijade u Moskvi javio  da je „prva bila Rusija, dok je treće mjesto zauzela druga reprezentacija Rusije“. „Zaboravili“da kažu je Bosna i Hercegovina bila druga“ .

ŠAH-MAT ZA TANJUG

„Pa, kako će javiti ko je drugi, jebo ga ti,Kemo?! Oni godinama koriste isključivo odvratni termin „bivša Bosna i Hercegovina“, kako  može nešto što je bivše ikako danas postojati, a kamo li osvajati medalje“, tumači Sidran, ponovo  praćen burom neobuzdanog smijeha!

Sve to sluša i gleda sa strane Jasmin Imamović, tadašnji sekretar Općine Tuzla, koji mi je najavio svoj dolazak u Sarajevo na godišnjicu opsade i molio da ga odvedem kod Sidrana.  Želio ga je nagovoriti da pročita njegovu prvu knjigu, taze objavljenu, možda i da nešto napiše o njoj.

Društvu se kasnije pridružio Edo Sidran, brat Piščev, koji je od prvog dana vojnik u Armiju BiH. „Otišao moj Edo na početku rata u rovove radi džabnih cigara“, govorio je stariji brat. Popio Edo jednu-dvije, ustade i ode, kaže vratiti će se brzo, samo da uzme gitaru iz kuće.

Ljudi dolaze i odlaze, zadržava se stabilno jezgro od 5-6 nas koji smo odranije neka vrsta inventara u Sidranovom domu. Zvoni telefon, Sidran priča sa nekim i govori u slušalicu: „Samo neka dođu, bujrum, čekam ih“. Ne prođe mnogo vremena, ulaze plavokosa djevojka i sijedi čovjek autoritativnog izgleda i ozbiljnih godina. On je, saznajemo,  ugledni psihijatar iz Italije, a djevojka je prevoditeljica. Psihijatar se predstavlja, veli da mu je uža specijalnost rad sa alkoholičarima, pa mu je stari poznanik i kolega profesor Ismet Cerić kod kojeg je došao u Sarajevo, preporučio nekoliko ljudi sa kojim bi trebao, odnosno morao popričati na tu temu. Sidran je bio jedan onih Sarajlija koje je smatrao neizbježnim sugovornikom u svom „terenskom radu“ o „položaja alkohola u opkoljenom gradu“. Doktor priča, a plavokosa dama prevodi, da psihijatrija još nije do kraja dala definitivan odgovor na pitanje da li je alkoholizam medicinska, ili socijalna bolest.

TAJNE KRALJA ALKOHOLA

Odnosno koliko je jedna, a koliko druga. Usljed višegodišnje opsade građani Sarajeva su ostali bez svega, pa i bez alkohola, pa mu je to dragocjeno, reprezentativno „ogledno dobro“ za njegovu analizu te „problematike“.  „Ispričao mi je sarajevski kolega Ismet Cerić da je veliki broj njegovih predratnih pacijenata, alkoholičara, tokom rata prestalo piti i tako se izliječili, odustali od alkohola. Ali, kad flaša žestokog pića košta 150-200 maraka, a ti novca nemaš, jednostavno prestaneš piti, apstiniraš. To  bi trebalo značiti da je alkoholizam dominantno socijalna bolest, liječi se financijskom neimaštinom, oskudicom“, zaključio je duhovito  svoj traktat o alkoholizmu u ratnim okolnostima italijanski psihijatar. Pridružujem se raspravi svojim skromnim doprinosom, podsjećanjem na ratnu misao jednog zeničkog ljubitelja dobre kapljice. „Nema ništa lakše nego biti dobar musliman u Zenici gdje je čaša rakije 5 maraka, ali hajde majčin sine budi u Gradačcu, gdje je džaba“, govorio je. Kada je plavokosa dama prevela moje riječi italijanski profesor se zagrcnu od smijeha.

One Matvejevićeve dvije boce francuskog konjaka su odavno popijene, prešlo se na domaću „robu“, lozu, šljivu... Domaćica, gospođa Bija u početku italijanskom gostu sipa rakiju u modroplavu čašicu, kasnije on to sam čini, sipa  često i iscrpno. Pojavljuje se brat Edo sa gitarom. Avdo objašnjava italijanskom psihijatru da je njegov mlađi brat svojevremeno njihovog mladog komšiju sa Baščaršije Gorana Bregovića učio da svira gitaru. Nije psihijatar čuo za Bregovića, ali na pomen imena Emira Kusturice, kliknu, uz nekoliko komplimenata koje su svi za stolom razumjeli. „Ja sam prije rata Kusturici uvodio struju u stan“, uključuje se Edo,  vrstan majstor za struju,predratni radnik „Valtera Perića“. „Tražim mu kaparu unaprijed, kaže on: lako ćemo za lovu, samo ti napravi. Kažem mu, slušaj Kusta, nisam ti ja Avdo da me možeš levatiti, a i ne bojim te se. Lovu na sunce, inače ništa od posla. Jedva je pristao“.

Edo potom nagari pjevati talijanske  kancone, krenuo sa „Conventiquatro mila baci“, pa nastavio sa repertoarom Andriana Celentana, Claudia Ville, Sergia Endriga…Profesor se rastopio, terca Edi, sipa u plavu čašicu pred sobom rakiju za rakijom. Upita u jednom trenutku prevoditeljicu gdje je u stanu WC, ona mu pokazuje rukom i kad je teškom mukom ustao iz stolice, nakon korak-dva se skljokao na pod i pao koliko je dug i širok. „Popio je previše, ne poznajem ga ovakvog“, izvinjava se u prevoditeljica, dok  nas nekolicina podižemo sa patosa posrnulog psihijatra.

„Boga mi, nije ovaj doktor imao naporniji terenski naučno-istraživački rad  u svojoj karijeri“, komentira  Sidran dok nešto kasnije profesor nesigurnim korakom izlazi iz stana…