Piše: Pavle PAVLOVIĆ

U ovim danima kada nas prepadaju ratom mislim da je najbolje vratiti se u lijepu prošlost.  I pričama razbijati napetost i neizvjesnost što nas sve više pritišće kako se približava sredina marta, za koju kazuju da će biti vrhunac onoga što se može dogoditi.

…Dvadesetak metara od mramorno sjajne Skupštine BiH, u kratkoj ulici, koju su nekada zvali Mala Istarska, već decenijama je ogromna rupa. Jama zarasla u korov, žaru, u totalnu nebrigu koja se danas iskazuje prema epicentru Sarajeva.

Ali, neću danas o tome. Nego o jednom od stanara nekada moćne austrougarske zgrade, koja je do rata krasila taj ćošak Male Istarske i početka Vilsonovog šetališta. Iza masivnog zdanja kuće, što je nosila broj 18, ostala je ta ogromna rupa, ali i još veće divno sjećanje na mog druga Hasana Pašovića, koji je zauvijek otplovio prije nekoliko godina.

Divili smo se tom čovjeku koji je bio jači od sudbine. Snagom volje, srca, duše i beskrajne ljubavi prema ljudima decenijama je pobjeđivao tešku bolest koja ga je vezala za invalidska kolica. Pogubnosti distrofije mišića, kojoj se mogu oduprijeti samo oni sa čeličnim duhom, nadvladavao je nevjerovatnim optimizmom, gigantskom energijom pred kojom nije bilo prepreka.
Širio je te svoje pozitivne vibracije nesmanjenom snagom do posljednjeg dana. Kada si bio s njim ništa te nije bolilo, ništa ti nije bilo teško. Stid te je bilo priznati da nešto ne možeš kada si pored čovjeka koji mnogo toga nije mogao, ali je sve savladavao.

Često smo bili zajedno na njegovom prozoru koji kao da je uranjao u guste krošnje lipa Vilsonovog šetališta naše mladosti. Osjećali smo se kao gospodari zelene aleje koju tek danas Sarajlije beskrajno cijene. U naš vakat to je bila uglavnom staza zaljubljenih i nas mangupa koji smo im ponekada zavidjeli.

Posebno kada se pojavila jedna zgodna cura. Oči nam furale za njom. Ali, ko nas šiša, mi smo iz njene raje. Za mrak Vilsonova su mnogo privlačniji strendžeri, momci iz drugih kvartova i još koju godinu stariji, a valjda i iskusniji u radovima pod mirišljavim lipama. Frča, muka natjerala nas je da je pažljivo pratimo u zvjezdanim noćima na obali Miljacke. Lagano bi koračala svojim prekrasnim nogama do treće klupe od Vrbanje mosta. Tu bi se, sa mrskim strancima, zaustavljala i onda satima sjedila u mraku. Ponekada bi stajala prislonjena na obližnju lipu. Kroz prokletu tamu naše oči nisu mogle dalje doprijeti. Samo smo mogli pretpostvaljati šta se događa i onda proklinjati sudbinu što si Istarac ili Paviljonac.
S porazom se mire samo gubitnici, a mi nismo bili ti. Ne sjećam se više ko je skontao, ali to je bila ideja bolja nego pronalazak točka. Otkrili smo da rupice u Hasanovom magnetofonu s magičnim okom,kakvog tada nije bilo u Sarajevu, nisu bile samo za snimanje nego i za slanje zvuka. Ali, kako slati signale kada nismo imali kablova. Snašli smo se tako što smo jednog dana od nekih poštara, što su uvodili telefone u našem kvartu kod Vrbanje mosta, "posudili" tridesetak metara plavo-bijele žice. Hasan je imao neke stare zvučnike što smo ih mi u našim zanesenim tehničkim satima posvećenih Tesli, vadili iz raznih radija ili gramofona... Pažljivo smo studirali kako razvući tih tridesetak metara od Hasanovog prozora prema lipi što stoji uz treću klupu na Vilsonovom šetalištu. Nekako smo uspjeli da savladamo visoku krošnju ispod prozora, ali kako s kablom, preći preko ulice? Srećom, Vilsonovo je tada bio pravi raj pješaka. Automobil bi se pojavljivao jednom u dva tri sata. Neko se vješto popeo na grane stare lipe i uspio jedan od zvučnika zakačiti u sam vrh stabla okićenog gustim zelenim lišćem. Kamuflaža bolja nego u svim ratovima... E, onda je trebalo sve isprobati. Šta ako smo danima dumali za džaba? Gledam Hasana, a on kao da očima kazuje stisni ti tipku, da čujemo hoće li muzika doći do druge strane šetališta. Ja stisnuh, brojim, kao da bacam kašikaru u vojsci, i onda sreća. Zagrmio je naš dobri stari zvučnik. Preostalo nam je samo da čekamo mrak i našu ljepoticu što je iznevjerila raju.
Bilo je nešto iza osam. Topla julska noć, djevojke u laganim haljinama ljetnim. Evo i nje. Ovog puta učinilo se da je sa nekim novim. Frča je bila još veća. Išli su prema trećoj klupi. Noć je bila puna zvijezda i sa nasmješenim mjesecom, što je kao prigušeni reflektor obasjavao prostor ispod lipa. Lijepo smo vidjeli kako su sjeli, zagrlili i onda - poljubac. To je bio detonator, signal za paljbu iz svih oruđa. Otimali smo se oko mikrofona u Hasanovom stanu. Svako od nas je želio da kaže prvu riječ koja će pokvariti ljubavnu noć paru kojeg smo “mrzili” najviše na svijetu.
- Hej, ostavi to - grmilo je iz krošnje lipe.
Momak se ukoči, pogleda oko sebe i onda opet s olakšanjem uputi svoje usne njenim.
- Ponavljamo, ostavi to. Briši sa Vilsonovog!
Sad je već skočio kao razbješnjeli ris, što smo ga sa strahom gledali preparinog u našem Zemaljskom muzeju. Krenuo je lijevo, nigdje nikog. Brzo desno, opet nigdje nikog. Šuljao se prema debelom stablu lipe. Počeo kao vješti lovac tražiti plijen trčeći oko drveta. Opet ništa. Počešao se po glavi, prišao njoj što je skamanjena sjedila. Zapalio cigaretu, nervozno uvlačio dim. Potrajalo je to dvadesetak minuta. Strah od nepoznatog, ipak, je nadjačala vrelina njenih usana. Počela je njihova, a bome i naša igra. Pustili smo da ih vatra poljubaca odnosi u zanos ljubavi. I kada smo pomislili da su na vrhuncu, opet smo krenuli. Ovog puta jače i žešće.

- Koliko puta ti treba reći da OSTAVIŠ TO!!! Ponavljamo OSTAVI TO!!!
E, sad je pukao. Od uglađenog zavodnika postao je najgori kočijaš. Psovka je stizala psovku. Kao pas trčao je u krug.
- Ma, ko je to da mu j...
- Tvoje magično oko što te cijelo vrijeme prati!!!
- Jebem ti oko, naći ću ja tebe - urlikao je. Onda je zaskočio na zid kamenog korita Miljacke. Ali ni dole nije bilo nikoga. Opet trk oko lipe.
- Samo ti trči, prati magično oko i tebe i nju - grmio je naš zvučnik.
Na našu veliku radost njoj je već bilo dosta. Otrgla se od njegovog stiska ruke i potrčala prema ulicama našeg djetinjstva… Bila je i dalje lijepa kada bi je susretali, ali nekako manje važna i nikada je više nismo vidjeli na onoj trećoj klupi na Vilsonovu. Poslije nje naše magično oko imalo je koliko hoćeš žrtava. Mreža zvučnika sada se već proširila i na druge lipe.Vilsonovo je još dugo odjekivalo od naših glasova izgovorenih u mikrofon Hasanovog magnetofona uz veselo titranje magičnog oka.

...Eh, to su sjećanja koja će mi do kraja života donositi nadu da ćemo moj drug Hasan Pašović i ja ponovo jednom na njegovom prozoru iznad mirišljavih lipa zanosno glumiti gospodare Vilsonovog šetališta. Ponovo uživati u mladosti u kojoj smo dočekivali zeleno i žuto lišće najljepše aleje uspomena.