Ne možemo je vidjeti, ne možemo je osjetiti, a nema ni miris ni okus, no svaki se dan s neba spušta plastična magla. Znanstvenici smatraju da taj nevidljivi pljusak opasno zanemarujemo.

Novozelandski tim znanstvenika sa Univerziteta u Aucklandu napravio je novu procjenu nakupljanja čestica mikroplastike u urbanoj sredini, a njihovo istraživanje, koje je objavljeno u časopisu Environmental Science & Technology, pokazalo je da se svakodnevno u prosjeku nakupi oko 5.000 čestica mikroplastike po kvadratnom metru krovova u Aucklandu.

Drugim riječima, riječ je o zaprašivanju s oko 74 tone mikroplastike na godišnjoj razini. Stavljeno u još razumljiviji kontekst, to je ekvivalent oko tri miliona plastičnih boca.

Da je podatak dobiven iz novog istraživanja doista zapanjujući, govori i to da je riječ o puno većoj količini zaprašivanja mikroplastikom nego što se nedavno izračunalo da se slijeva u London, Hamburg ili Pariz, koji su i puno veći gradovi od Aucklanda.

Studija iz 2020. godine procijenila je da će u prosjeku samo 771 mikroplastična čestica pasti na kvadratni metar krovova u Londonu. Vjerovatno je da prethodne procjene kvaliteta zraka, poput navedenih u Londonu, jednostavno nisu mjerile najmanju mikroplastiku u opticaju.

Ne postoji standard mjerenja mikroplastike u zraku

Zapravo ne postoji standardna metodologija ili protokol za identifikaciju mikroplastike u zraku, a to znači da se svaka znanstvena studija provodi na malo drugačiji način. Kako se sposobnost znanstvenog mjerenja najsitnije mikroplastike nastavlja poboljšavati, stručnjaci primjećuju i puno više tih čestica koje se skrivaju u zraku oko nas nego ikad prije.

Početna znanstvena istraživanja ljudskih pluća sugeriraju da mikroplastika čak cirkulira u našem dišnom sistemu, iako s nepoznatim učincima na zdravlje.

Buduće istraživanje treba tačno kvantificirati koliko plastike udišemo. Postaje sve jasnije da je ovo važan način izlaganja, kaže hemičar Joel Rindelaub.

Rezultati novozelandske studije temelje se na 9-tjednoj studiji dvaju mjesta u Aucklandu - jedno je bilo locirano na krovu univerzitetske zgrade, a drugo na ogradi u gradskom predgrađu. Mikroplastika u zraku uhvaćena je pomoću lijevka i staklenke.

Novozelandski znanstvenici izbrojali su ostatke osam različitih vrsta plastike koje se prenosi zrakom na oba mjerna mjesta. Najproduktivniji su bili polietilen (PE), koji se koristi u vrećicama i bocama s mješovitom robom, polikarbonat (PC), koji se koristi u zaštitnoj opremi i medicinskim uređajima, i polietilen-tereftalat (PET), koji se koristi u pakiranju hrane i pića.

Većina čestica uhvaćenih tokom eksperimenta bila je veličine između 10 i 50 mikrometara. Većina njih bili su plastični fragmenti, a samo 3 posto bilo je veće od 100 mikrometara.

Vjetar i valovi igraju znatnu ulogu

S porastom vjetrovitih uvjeta mikroplastika uhvaćena u gradu imala je tendenciju porasta u količini, a rezultati istraživanja upućuju na to da je plastika u zraku koja pluta oko Aucklanda u određenoj mjeri i podignuta vjetrom i valovima na obali.

Proizvodnja mikroplastike koja se prenosi zrakom iz razbijanja valova mogla bi biti ključni dio globalnog transporta mikroplastike. I to bi moglo pomoći u objašnjenju kako neka mikroplastika dospijeva u atmosferu i prenosi se na udaljena mjesta, kao što je ovdje na Novom Zelandu, kaže Rindelaub.

Velik problem za okoliš i ljudsko zdravlje?

Također, to bi mogao biti još jedan potencijalni razlog zbog kojeg se čini da je plastike u zraku manje u Njemačkoj i Engleskoj. No čak i u kontinentalnoj unutrašnjosti plutajući mikrozagađivači i dalje su velik problem. Znanstvenici su 2021. godine upozorili da je mikroplastika koja se prenosi zrakom toliko sveprisutna u atmosferi da možda već ima utjecaja na klimatske promjene na Zemlji. U budućnosti, ako koncentracije nastave rasti, čestice bi mogle pogoršati efekt staklenika apsorbirajući i raspršujući svjetlost i toplinu.

Znanstvenici još ne znaju ima li mikroplastika u zraku utjecaj na ljudsko zdravlje, ali što je manji plastični fragment ili vlakno, veća je vjerovatnost da će prijeći u ljudske stanice kroz dišni sistem, piše Science Alert.