PIše: Pavle PAVLOVIĆ

Ma, kakav crveni tepih Sarajevo Film Festivala!? U  danima uzavrelih turističkih lutanja po Šeheru najveća  gužva je pred Gumom što gori! Srce mi ovoliko zbog onih oslobodilaca iz Drugog svjetskog rata. Kontam njihova djela nisu zaboravljena. Dolaze nove kolone da im se poklone pred Vječnom vatrom. Ne čekaju, kao proteklih socijalističkih, samoupravnih decenija, šesti dan aprila da bi se jednom godišnje podsjetili kako je nekada davno Sarajevo 1945. protjeralo Švabe i domaće izdajnike.

Valja zato stajati u podužem redu s nadom da će poziranja bijelih, crnih i žutih lica pred raznim digitalnim kamerama i telefonima, uz jaru razigranih plinskih plamenova, biti uspješna i kratka. Pred mojom grupom je dvadesetak, uglavnom, stranaca. Među njima i četiri dame što radoznalo streljaju usijanim pogledima kroz uske proreze za oči. Siguran sam da će one najbrže završiti foto-sesiju. Jer kod njih nema frke oko kose, suknjica, haljinica, cipelica. Sva njihova fotogeničnost skrivena je pod debelim velovima tradicije.

I dok čekam razmišljam kako se vremena i sve starija, zapuštenija Vječna vatra mijenjaju. Novim stanovnicima i posjetiteljima grada ovo mjesto stalne igre plamenova nad vijencem slave postaje poznatije pod onim Guma što gori.

A kad se samo sjetim koliko sam puta s bijelom pionirskom kapicom,  crvenom marom oko vrata  ponosno ovdje čuvao počasne straže proleterima u čast. Znajući napamet sve one junačke brigade čija su imena izblijedelim slovima upisana u ovalni zid kojeg sada nekontrolirano nagrizaju ćadž i dim.

U tom pionirskom vremeplovu u momentu je iskočilo pitanje što me je sve više mučilo dok sam kužio kako se foto modeli iza Gume što gori mijenjaju. Zanimalo me, zapravo, šta to ova ljudska bića dovodi do mjesta sjećanja na slavna oslobodilačka krvoprolića?!

Dakle, hajmo ih pitati, ne valja uokolo sa pretpostavkama skitati. A, mogla bi se i koja markica ili rundica u bučnim sarajevskim kafićima zaraditi. Kako? Pa, svaka anketa donosi pozitivne ili negativne odgovore! Ja sam tipovao na NE, a  moji jarani na DA. Izet Kalkan, nekadašnji novinar i ratni sekretar Skupštine grada Sarajeva sa današnjom adresom u holandskom Harlemu pisat će recke. Uz njega je i Faruk Zupčević, gazda Radio televizije Maglaj, što jos sanja onu strašnu poplavu, kada je gotovo 40 sati zajedno sa suprugom Nermom proveo na krovu kuće čekajući spasitelje. Pridružio nam se i legendarni Šefćet Hodža,  basista nezaboravnog Vatrenog poljupca, benda kojim je ovaj grad  birvaktile pokorio prostore od Vardara pa do Triglava tvrdim rockom, a ne turbofolkom.

...I akcija počinje. Prilazim prvoj grupi što je na redu za školjcanje pred simbolom Rajvosa.

- Oprostite, što se svi slikaju pred ovom vatrom?

- Ne znam, jarane, ali nam kažu ko se nije ovdje usnimio k’o da nije  u Sarajevu bio...

Dobro je, prvih pet maraka je moje. Idemo dalje, sve skuplje su ture u sarajevskim kafanama.

- A mogu li vas pitati...

- Ma, šta ćeš pitati?

- Pa, što stojite ovdje?

- Mi smo ti iz Krajine, a stigli smo iz Amerike u naš glavni grad. I već nekoliko dana gledamo ljude kako se ovdje slikavaju. Pa, kažemo hajmo i mi.

- A znate li koje je ovo mjesto?

- Ma, vidimo piše nešto, ima koliko hoćeš slova. Nema se vremena sve pročitati i drugi čekaju da se ovdje usnime. Znamo samo da se ovo zove Guma što gori...

Dvije recke za mene...Aha, na red stigoše i one četiri s uskim prorezima za oči i pratilac im, krupni, tamnoputi brkajlija. Pažljivo ih je postrojio. One kao salivene u onim dugačkim haljinkama. Po tananoj liniji ne bih ima dao više od dvadesetak godina. Škljocnu brko nekoliko puta, pa se onda okrenu prema nama. Vidi stariji smo, ozbiljniji ljudi koji ne mogu brzo trčati kao zemljak nam Tuka. Zato nas, pružajući nam kameru, na engleskom zamoli da ga ulentramo sa tajanstvenim damama.

Super, ovo je prilika da zaradim i treću recku kod tajnika Kalkana.

-  Zašto baš ovdje pored tolikih sokaka Baščaršije? – oprezno ga pitam.

-  Bili smo prije nekoliko dana u Parizu i tamo vidjeli da svi trče pred onaj toranj, a u  šeher Sarajevu  pred ovu vatru. Pogotovo se ovdje puno slika naše braće i sestara što dolaze iz lijepih muslimanskih zemalja.

- A, znate li kakav je ovo spomenik?

Zbunjeno je slegnuo ramenima. A, ja meka srca i zadovoljan što sam dobio još jednu recku nisam želio da mu objašnjavam da su ovdje upisani oni što su donijeli i zakone o emancipaciji žena i ravnopravnosti polova. Kontam svako vrijeme svoje nosi, a meni valja i nadalje zadovoljno trljati ruke pred sve ljućim jaranima, gubitnicima u opkladi.

I stajali bi ovdje još dugo da nam poznanici već nisu počeli dobacivati da prestanemo sa šegom. Najgore je bilo ono – žiku Paja i raja mu postali papci! Zato brzo iza Gume što gori, škljocni sekund, dva i mjesecima poslije nekima ponosno pokazuj  da si bio u Rajvosa.