Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Nakon mora toplih i teških ljudskih dijasporskih priča kao uvreda zazvuče najvažniji fakti koji se vežu uz iseljenu Bosnu i Hercegovinu. Do visova se uzdiže da dijaspora u našu zemlju godišnje pošalje gotovo četiri milijarde KM. Milion i tristo hiljada, uglavnom, na silu otjeranih ljudi u bespuća svijeta posmatra se kroz proklete inostrane uplate. Možda bi nam priliv deviza bio još i veći da smo, kojim slučajem, po meridijanima i paralelama rastjerali još koji milion insana. Što da se muče i propadaju u sve siromašnijoj otadžbini? Jedna trećina BiH je vani, a vidite kako još teško živimo. Treba napraviti plan da se oslobodimo i druge trećine. E, onda će kod kuće teći med i mlijeko. Raji, koja je imala tu sreću da se ne pomjera, ostaće samo da čeka poštara i broji lovu što pada sa dijasporskog neba.

Drugim riječima, jedina korist posljednjeg rata je ta iseljena BiH. U njoj je mnogo onih što su merhametli duše, kapitalizam u njima još nije razvio sve prisutniji egoizam. Teško se radi, ali još lako izdvaja za rodbinu, prijatelje kojima je, tamo daleko, još teže. A šta bh. dijaspora dobija od svoje domovine? Tih nekoliko milijardi KM što preko banaka i u gotovom stižu najveća su ulaganju u zemlju u koju se sve manje vjeruje. Zahvaljujući političkim strukturama vruće veze Bosanaca i Hercegovaca sa otadžbinom polagano se hlade. Za koju godinu znatno će presušiti i dijasporska slavina.

Uz sve ovo, riječ kojom se izražava najdublja diskriminacija je - dijasporac. Posebno u ljetnim mjesecima kada stotine hiljada onih što ih srce još vuče posjećuju rodne krajeve. Tada današnja BiH pokazuje svoje pravo lice. Nostalgičari iz tuđine bivaju ismijavani, potcjenjivani. Očekuju ih zamke, zapreke. Počev od policijskih patrola, što ih proganjaju radarima za mjerenje brzina, do konobara, trgovaca, opštinskih ćata. O odnosu viših zvaničnika bolje je ne govoriti. Znam, ponekad i u medijima skužim da je ministar taj i taj primio nekog predstavnika iz nekakve svjetske, čini mi se, jednonacionalne bh. dijaspore. Uz dužno poštovanje prema tim usamljenim jahačima u borbi za veću povezanost domovine i nas vani, gotovo niko od mojih prijatelja-pobjegulja, kako nas u jednoj i jedinoj krste, ne osjeća šta im to postane bolje kada funkcioner dijasporac susretne nekoga iz svetog BH trijumvirata.

…I ovih prvi dana juna u proključalom Sarajevu obradovao mi se drug iz djetinjstva. Kaže ponovo je došlo vrijeme da zaboravi na novčanik. Šta će mu kada dijaspora stiže. Dok sa svakim od odlutalih jarana popije čašu uspomena, eto njemu i septembra i netaknutog budželara. Jer, gdje si vidio da bosanski kokuz čašćava bogatune iz nekadašnjih sokaka djetinjstva što su se sada snašli u bijelom svijetu.

Naravno, dok, kako je i red, nazdravljamo, oko nas oživjela Ferhadija, Baščaršija. Ispred zadimljenih ćevabdžinica, što punim žarom muče roštiljdžije, otegao se red, uglavnom, mlađih šarenih turista sa majicama čudnih napisa na svim jezicima svijeta. Došli neki novi kapitalistički omladinci da okuse miris zavičaja o kojima su im matori po dalekim zemljama punili glavu i dodijavali pri svakim gurmanskim feštama. Jer, nema ni u amerikama i australijama onog što na travničkom, sarajevskom, banjalučkom drvenom ćumuru može zacvrčati, porumeniti.

Poslije još jednog kucanja stakla sa željom da se vidimo i dogodine pitam se koliko će bosanska i sarajevska sveta dijasporska mjesta gledati novih lica. Da li će ih biti sve manje? Da li će neki od ovih prosijedih sretnika, koji svojim nasljednicima mudro objašnjavaju da ćevap ide samo sa jogurtom, a nikako sa kolom ili nekim drugim sokom, doživjeti ono što me je još decenijama drži?

Ali, kako će tek biti za koju heftu, tjedan ili sedmicu kada ponovo ka zavičaju krenu kolone iz tuđine. Opet će se od Save do Neuma igrati ono sve bezdušnije – ko će koga k’o svoj svoga!