Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Da me za ruku nije uhvatio prijatelj, što je  nakon 30 godina stigao iz Sidneja, očitao bi ja bukvicu Gavrilu Principu, a bome i onom prestolonasljedniku Ferdinandu i njegovoj sponzoruši  Sofiji.

Pitao bi Principa šta uradi crni Gavrilo?  Danas smo mogli biti kao Beč! Dobro, hajde, kao Graz Ne bi morali emigrirati, niti se daviti u smradu štamparskih boja, što ih, umjesto poruka bolje budućnosti, ispuštaju nekakvi izborni plakati kojima je jedina svrha da još jednom unište ekologiju Bosne i Hercegovine i ponovo ustoliče nove,stare uhljebe.

A, napao bi i Ferdinada ovako – što si dolazio u Šeher kada je cijeli Beč brujao da te nekakvi atentatori čekaju? Mogao si lijepo u Peštu ili Prag. Zašto si šoferu, kada su te ono prvi put promašili, rekao da skrene prema Hotelu Evropa, a mogao si se vratiti u Vijećnicu. Bilo bi sigurnije. Sam si, vala, tražio belaja.

Onda bih opet ružio Gavrila. Ti požurio da pucaš, da udovoljiš onim beogradskim gospodarima, da nam doneseš poruku Crne ruke, a mi taman prestali da od Miljacke imamo muke. Niko nam kao Beč nije ukrotio divlju rijeku, što je mahnitala poslije svake veće kiše. Napravili Švabe lijepo kameno korito, pa uz njega i tramvajske šine. Probavalo kod nas električni tramvaj prije carskog grada i Evrope cijele. Tek kada u Rajvosa niko od struje zijanio nije prebaciše metalno čudo i na bečke štrase.

Napravili su nam, o crni Gavrilo, Ferdinand i njegovi i danas najljepše zgrade. Gdje bi se, uz onaj pločnik, čudo tehnike,raznobojnih svjetala i bačenih miliona K maraka, šepurili oni iz troglavog Predsjedništva, što ne bi u to zdanje nikada kročili da se nisu kočoperili kao Srbi, Hrvati i Bošnjaci, da im austrougar nije palaču ostavio. Gdje bi danas sjedio Konaković, a ranije Crnadak i Lagumdžija da nije bilo one belesi zgradurine, gdje su nekada stolovale Željeznice BiH, koje voze čak do Čapljine, da im carevina nije. Bilo bi nam Ministarstvo inostranih poslova negdje u podrumu ili tavanu, gdje mu je i mjesto kada  pogledaš rezulate bajnih nam diplomata izgubljenig u svijetu bijelom.

A i ti Ferdinande navalio da vodiš gospoju po tamnom vilajetu. Kao da mi nikada nismo ljepotica imali. I to deset puta ljepših od tvoje Sofije. Nisu im trebale pomade, ni kreme, niti svjetske modne hrizanteme. Majka Bosna im ljepotu dala. Vidiš, bolan, ove naše gazije, nijedan, dobro, osim jednog, ženu ne protura. Zna se gdje je hanumi mjesto. Ovako od tvoje glupe uobraženosti, nastrada i jadna , što je poslije na dvoru  s drugima mogla uživati sama.

Znaš li, bolan, crni Gavrilo da si ti sada za mnoge veći terorista, nego domoljub. Pardon, rodoljub. Prije te i moj prijatelj  Predrag Finci s merakom igrao u onom fimu Fadila Hadžića Sarajevski atentat. Nisam siguran da li je danas na to ponosan.

Zbog tebe,  Gavrilo, sve više razmišljam koliko smo mi s ovih prostora ludi, koliko lagano bacamo naše živote u žrvanj politike besmisla i gramzivih vođa. Što su nam te oslobodilačke borbe dale? Evo, stidimo se sada i partizana, Tita, još malo pa ćemo i Valtera. Zar nismo mogli lijepo sjesti u ćošak i, pametno, kao Belgijanci, Holanđani, Švicarci i još neki pa čekati da se te vojne sile ispucaju. Ko pobjedi njemu priđi i vozdra. Da nismo ratovali mogli smo  radosno dočekati nekog američkog Maršala i njegov koji dolar pomoći, kao birvaktile Amsterdam, Bruxelles i sva Zapadna Evropa. Eno ih danas cvjetaju, uživaju. Ne broje grobove i ne vagaju ko je koga više pobio.

Da se nismo junačili. Da nismo pokazivali bespotrebne mišiće ne bi se opet s merakom ganjali i ubijali kao devedesetih. I ko zna kada ćemo opet. Koloplet mržnje je neprekidan, beskonačan. A, sve si to ti, započeo ,crni Gavrilo i oni što su upravljali vašim mladim, usijanim glavama. Jer, nema austrougara odavno po ovim našim prostorima, ali ima koliko hoćeš Austrijanaca što ponovo vladaju nama. Ne treba im ni topova, ni metaka, nego samo bankarskih letaka. Kada te oni zarobi  kreditom, ne izvučete ni Gavrilo Princip, ni Valter, ni Dodik, Bakir, ni Dragan sve dok ti saldo ne bude ravan.

A, i ti Ferdinande poznavao si ovu zemlju samo kao ovi što sada iz tvoje domaje stoluju po Bosni sirotici kletoj. Njima lijepo kao onda kada su se švabe s bečkih  i peštanskih dvora nadmeno šepurile s onim sjajnim ordenjem i sabljama po kasabama našim. Njima međunarodne platurine, bogatstvo lično gomilaju, a mi tonemo u sve veću bijedu i ne znamo da li ćemo s penzijom, dobijenom u petak, dočekati srijedu.

Još se ti tvoje , Ferdinade, hvale kako su u razvoj ove BiH uložili preko 50 milijardi eura. Možda i jesu, ali je sigurno 48 milijardi završilo u njihovim džepovima. Jer, nije lako gostovati po čaršijskim kafanama i restoranima, daviti se ćevapima i sudžukama praznog budželara.

...Sve sam ovo želio reći, ali brzo mi, protkle  utekoše  i Ferdinand i Sofija i Gavrilo. Pobjegoše glumci, što su pokušali oživjeti, kao fol  važne povijesne ličnosti turistima po Šeheru, kao da su znali da učestvuju u tragikomičnom pokušaju sarajevske Turističke zajednice.  Barati s prošlošću je ponekada opasno kao eksperimenisati s budućnošću, kako nam obećavaju ovi  što vrište sa izbornih plakata.